Papino pismo o liturgijskoj obnovi

1. “Duh i Zaručnica govore: ‘Dođi!’ I tko ovo čuje, neka rekne: ‘Dođi!’ Tko je žedan, neka dođe; tko hoće, neka zahvati vode života zabadava!” (Otk 22,17). Ove riječi iz Otkrivenja odzvanjaju u mome srcu dok razmišljam kako je već prije četrdeset godina, točnije 4. prosinca 1963., moj časni prethodnik, papa Pavao VI., objavio Konstituciju Sacrosanctum Concilium o svetoj liturgiji. Doista, što je drugo liturgija ako ne glas Duha Svetoga i Zaručnice, svete Crkve, koji viču Gospodinu Isusu: “Dođi!”? Što je drugo liturgija ako ne onaj čisti i neiscrpni izvor “žive vode” iz kojega svatko tko je žedan može zabadava zahvatiti dara Božjega (usp. Iv 4,10)?
Doista, u Konstituciji o svetoj liturgiji, u tom prvom plodu II. vatikanskog sabora, one “velike milosti što ju je Crkva uživala u 20. stoljeću” (1), Duh Sveti je progovorio Crkvi, ne prestajući upućivati učenike Gospodinove “u svu istinu” (Iv 16,13). Spomen četrdesete obljetnice toga događaja predstavlja zgodnu priliku da se ponovno otkriju temeljne odrednice liturgijske obnove koju su htjeli koncilski oci, da se na neki način vrednuje način njezina prihvata, te da se baci pogled prema budućnosti.

Pogled na koncilsku Konstituciju

2. Prolaskom vremena, u svjetlu plodova što ih je ona donijela, sve se jasnije vidi važnost Konstitucije Sacrosanctum Concilium. U njoj su sjajno ocrtana načela koja čine temelj liturgijske prakse Crkve, te služe kako bi u nadolazećem vremenu nadahnula obnovu (2). Koncilski oci smještaju liturgiju u obzorje povijesti spasenja čija je svrha ljudsko otkupljenje i savršena proslava Boga. Otkupljenje ima svoju prethodnicu u čudesnim božanskim djelima Staroga zavjeta, a Isus Krista ga je doveo do ispunjenja, osobito putem vazmenog otajstva njegove blažene muke, uskrsnuća od mrtvih i slavnoga uzašašća (3). Ono ipak treba biti ne samo naviješteno, nego i ostvareno “putem Žrtve i sakramenata, na kojima se zasniva sav liturgijski život” (4). Krist se na osobiti način uprisutnjuje u liturgijskim činima, združujući se s Crkvom. Svako je liturgijsko slavlje, stoga, djelo Krista Svećenika i njegova mističnoga Tijela, “jedinstvena javna služba” (5), putem koje se sudjeluje, kušajući je unaprijed, u liturgiji nebeskoga Jeruzalema (6). Zbog toga “je liturgija vrhunac prema kojemu teži djelovanje Crkve i, u isto vrijeme, izvor iz kojega izbija sva njezina snaga” (7).

3. Liturgijski vidik Koncila ne ograničuje se samo na unutar-crkveno područje, nego se otvara i prema obzorju čitavoga čovječanstva. Doista, u svojoj hvali Ocu, Krist sjedinjuje sa sobom čitavu ljudsku zajednicu, a to čini na jedinstveni vlastiti način putem molitvenog poslanja “Crkve koja neprekidno hvali Gospodina i zauzima se za spasenje cijeloga svijeta ne samo euharistijskim slavljem, nego i na druge načine, osobito molitvom Časoslova” (8).
Liturgijski život Crkve, u viđenju Konstitucije Sacrosanctum Concilium, prima dah kozmičkoga i sveopćega, duboko označujući čovjekovo vrijeme i prostor. Pod tim se vidom može shvatiti i obnovljena briga što je Konstitucija poklanja liturgijskoj godini, tome hodu kojim Crkva spominje i oživljava Kristovo vazmeno otajstvo (9).
Ako je liturgija sve to, onda s pravom Koncil tvrdi da je svaki liturgijski čin “u najpotpunijem smislu sveto djelo, i nijedno se drugo djelovanje Crkve ne može s njome s jednakim pravom i u jednakom stupnju izjednačiti” (10). U isto vrijeme, Koncil priznaje da se “svetom liturgijom ne iscrpljuje sve djelovanje Crkve” (11). Liturgija, doista, s jedne strane pretpostavlja navještaj Evanđelja, a s druge strane traži kršćansko svjedočenje u povijesti. Otajstvo koje je sadržaj propovijedanja i poučavanja, prihvaćeno u vjeri i slavljeno u liturgiji, mora oblikovati čitav život vjernika koji su pozvani da postanu njegovi glasnici u svijetu (12).

4. S obzirom na različite stvarnosti uključene u liturgijsko slavlje, Konstitucija poklanja osobitu pozornost važnosti svete glazbe. Koncil je uzvisuje označavajući kao njezinu svrhu “slavu Božju i posvećenje vjernika” (13). Ustvari, sveta je glazba povlašteno sredstvo omogućavanja aktivnog sudjelovanja vjernika u svetom činu, kako je to želio i moj časni prethodnik sveti Pio X. u svome motu propriu “Tra le sollecitudini”, čija se stota obljetnica slavi ove godine. Upravo mi je ova obljetnica nedavno ponudila priliku da ponovno potvrdim potrebu da se, u skladu s odredbama Konstitucije Sacrosanctum Concilium (14), sačuva i unaprijedi uloga glazbe u liturgijskim slavljima, vodeći računa o vlastitosti liturgije, kao i o ukusu našega vremena i o glazbenim predajama različitih područja svijeta.

5. Još jedna bogata tema koju je obradila koncilska Konstitucija jest ona koja se odnosi na svetu umjetnost. Koncil pruža jasne upute kako bi ona i u našim danima nastavila imati značajno mjesto, tako da bi bogoslužje moglo blistati i putem uresa i ljepote liturgijske umjetnosti. Valjalo bi u tom smislu predvidjeti inicijative za ustroj umjetničkih škola i odgoj umjetnika pozvanih da se brinu za podizanje i ukrašavanje građevina namijenjenih liturgiji (15). Na osnovi ovih smjernica izdiže se takvo viđenje umjetnosti koje ju smješta u odnos “s beskrajnom božanskom ljepotom, koja na neki način mora biti izražena ljudskim djelima” (16).

Od obnove do dubljeg upoznavanja

6. Nakon četrdeset godina dobro je vrednovati prevaljeni put. Već sam u drugim zgodama predložio neku vrstu ispita savjesti u odnosu na prihvaćanje II. vatikanskoga sabora (17). Takav ispit ne može a da se ne osvrne i na liturgijsko-sakramentalni život. Prema nauku Konstitucije Sacrosanctum Concilium “Liturgija se živi kao ‘izvor i vrhunac’ crkvenoga života” (18). Je li ponovno otkriće vrijednosti Božje Riječi, koje je izvršila liturgijska obnova, našlo pozitivan odjek u našim slavljima? Do koje je granice liturgija ušla u stvaran život vjernika i određuje li ritam pojedinačnih zajednica? Shvaća li se kao put svetosti, nutarnja snaga apostolskoga dinamizma i crkvenih misija?

7. Koncilska obnova liturgije nalazi svoj najvidljiviji izričaj u objavljivanju liturgijskih knjiga. Nakon početnoga razdoblja postupnoga uključivanja obnovljenih tekstova u liturgijska slavlja, postaje neophodno dublje upoznavanje njima vlastitih bogatstava i mogućnosti. U temelju toga dubljega upoznavanja mora stajati načelo pune vjernosti Svetome pismu i Predaji, protumačenih osobito vlašću II. vatikanskoga sabora, čije je pouke preuzelo i razvilo Učiteljstvo koje mu je slijedilo. Ta vjernost obvezuje ponajprije one koji, po svojoj biskupskoj službi, imaju “dužnost obavljanja bogoslužja kršćanske vjere Božanskome veličanstvu i njegova uređivanja prema odredbama Gospodinovim i crkvenim zakonima” (19); u isto vrijeme uključuje i čitavu crkvenu zajednicu “prema različitosti staleža, službi i djelatnog učešća” (20).
S toga vidika ostaje više nego nužno unutar naših zajednica osnažiti liturgijski život putem prikladnog odgoja poslužitelja i svih vjernika, poradi punoga, svjesnoga i djelatnoga učešća u liturgijskim slavljima kao što je to bila i želja Koncila (21).

8. Potreban je stoga liturgijski pastoral usklađen s punom vjernošću novim liturgijskim odredbama. Po njima se ostvarilo ono obnovljeno zanimanje za Božju Riječ u skladu s koncilskim naputcima, koje traži “obilnije čitanje Svetoga pisma, različitije i bolje odabrano” (22). Novi lekcionari, na primjer, nude širok izbor svetopisamskih odlomaka, koji čine neiscrpan izvor s kojega Božji narod može i mora zahvatiti. Ne možemo, doista, zaboraviti da se “Crkva izgrađuje i raste u slušanju Božje Riječi, te da se čudesna djela što ih je jednoć na mnogo načina Bog izvršio u povijesti spasenja, na otajstveni način pred nama odvijaju u liturgijskome slavlju” (23). Unutar slavlja Božja Riječ izriče puninu značenja, potičući na stalnu obnovu kršćaninova života, jer “što se sluša u liturgijskome činu, treba provesti u život” (24).

9. Nedjelja, dan Gospodnji, kada se posebno spominje Kristova uskrsnuća, u središtu je liturgijskoga života kao “temelj i jezgra čitave liturgijske godine” (25). Bez sumnje su u pastoralu učinjeni veliki napori kako bi se ponovno otkrila vrijednost nedjelje. No, potrebno je uporno nastojanje po tom pitanju, jer “nedjelja, kakvu nam je predaja udijelila, doista je veliko duhovno i pastoralno bogatstvo. Shvaćena u punini svoga značenja i svega onoga što ona obuhvaća, nedjelja je, na neki način, sinteza kršćanskoga života i uvjet da ga se dobro proživi” (26).

10. Liturgijsko slavlje hrani i duhovni život vjernika. Upravo se počevši od liturgije treba ostvariti načelo što sam ga izrazio u Apostolskom pismu Novo millennio ineunte: “Potrebno je da se kršćanin ističe ponajprije umjetnošću molitve” (27). Sacrosanctum Concilium proročki tumači tu potrebu, potičući kršćansku zajednicu da pojača molitveni život ne samo putem liturgije, nego i putem pobožnosti koje, vršene u skladu s liturgijom, kao da iz nje proistječu i prema njoj vode (28). Pastoralno iskustvo posljednjih desetljeća učvrstilo je to što je Koncil naslutio. Dragocjen je u tom smislu bio doprinos Zbora za bogoštovlje i disciplinu sakramenata Direktorij za pučku pobožnost i liturgiju (29). Sâm sam, pak, Apostolskim pismom Krunica Djevice Marije (30) i navještajem Godine krunice htio izložiti kontemplativno bogatstvo te tradicionalne molitve, koja je našla svoju široku potvrdu u Božjem narodu, te sam preporučio da se ponovno otkrije kao povlašteni put kontemplacije Kristova lica u školi Marijinoj.

Izgledi za budućnost

11. Gledajući prema budućnosti, različiti su izazovi na koje je liturgija pozvana odgovoriti. Doista, tijekom ovih četrdeset godina društvo je prošlo kroz duboke promjene, od kojih neke stavljaju crkveno djelovanje na kušnju. Pred nama je svijet u kojemu, čak i u tradicionalno kršćanskim područjima, blijede evanđeoski znakovi. Vrijeme je za novu evangelizaciju. Tim izazovom liturgija je izravno prozvana.
Na prvi pogled, u naveliko sekulariziranom društvu, čini se kao da je liturgija izvan igre. No činjenica je da, bez obzira na sekularizaciju, u naše vrijeme ponovno raste, u tolikim oblicima, obnovljena potreba za duhovnošću. Kako ne vidjeti u tome potvrdu činjenice da u čovjekovoj nutrini nije moguće izbrisati žeđ za Bogom? Postoje pitanja koja nalaze odgovor samo u osobnom dodiru s Kristom. Samo u tijesnoj vezi s Njime svako biće dobiva značenje i može postići da osjeti radost koju je Petar izrazio na brdu Preobraženja: “Učitelju, dobro nam je ovdje biti” (Lk 9,33 par.).

12. Pred tom čežnjom za susretom s Bogom, liturgija nudi najdublji i najučinkovitiji odgovor. Taj odgovor se nalazi prije svega u Euharistiji, u kojoj nam je dano da se sjedinimo sa žrtvom Kristovom i da se hranimo od njegovoga Tijela i od njegove Krvi. Potrebno je, međutim, da pastiri nastoje kako bi smisao toga otajstva prodro u svijest vjernika, i to tako da ponovno otkriju i koriste umijeće “mistagogije”, toliko drago crkvenim ocima (31). Njihov je zadatak na osobiti način promicanje dostojanstvenosti slavlja, poklanjajući potrebnu pozornost različitim kategorijama osoba: djeci, mladima, odraslima, starijima, nemoćnima. Svi se oni u našim zajednicama moraju osjetiti prihvaćenima, tako da mogu punim plućima udisati ozračje prve vjerničke zajednice: “Bijahu postojani u nauku apostolskom, u zajedništvu, lomljenju kruha i molitvama” (Dj 2,42).

13. Vid liturgije što ga valja odgajati s posebnom pozornošću u našim zajednicama jest iskustvo tišine. Ona nam je potrebna “kako bismo u srcima prihvatili pun raspon glasa Duha Svetoga, i kako bismo još tješnje združili osobnu molitvu s Božjom Riječju i javnim glasom Crkve” (32). U društvu koje živi sve mahnitije, često zaglušeno bukom i gubljenjem u prolaznome, od životne je važnosti ponovno otkriti vrijednost tišine. Nije slučaj da se i izvan kršćanskoga bogoštovlja šire meditativne vježbe koje daju važnost sabranosti. Zašto ne bismo, uz pedagošku smjelost, započeli poseban odgoj za tišinu unutar smjernica vlastitih kršćanskome iskustvu? Neka nam pred očima bude primjer Krista, koji “rano ujutro, još za mraka, ustane, iziđe i povuče se na samotno mjesto i ondje moljaše” (Mk 1,35). Liturgija, uz ostale svoje čimbenike i znakove, ne može zapostaviti tišinu.

14. Liturgijski pastoral, kroz uvode u različita slavlja, mora ulijevati tek za molitvu. To će postići, naravno, vodeći računa o mogućnostima pojedinih vjernika, u njihovim različitim dobnim i kulturalnim uvjetima; no uvijek gledajući da se ne zadovolji ‘minimumom’. Pedagogija Crkve mora biti odvažna. Važno je uvesti vjernike u slavlje Liturgije časova, koja je “kao javna molitva Crkve izvor pobožnosti i hrana osobne molitve” (33). Ona nije individualni čin ili “privatan, nego pripada čitavome Tijelu Crkve […] Ako su dakle vjernici sazvani radi Liturgije časova i zajedno se sastaju, ujedinjujući svoja srca i glasove, oni odražavaju Crkvu koja slavi otajstvo Krista” (34). Ovaj povlašteni položaj liturgijske molitve u uskoj je vezi s osobnom molitvom. Dapače, ona je pretpostavlja i traži (35), a dobro se povezuje s drugim oblicima zajedničke molitve, osobito ako su one priznate i preporučene od crkvene vlasti (36).

15. Uloga pastira je nezamjenjiva u odgoju za molitvu i osobito u promicanju liturgijskoga života. Ona podrazumijeva dužnost razboritoga odlučivanja i vođenja. To se ne smije shvatiti kao poticanje na nekakvo otvrdnuće koje bi se suprotstavilo potrebi kršćaninove duše da se prepusti djelovanju Duha Božjega koji se “za nas zauzima neizrecivim uzdasima” (Rim 8,26). Pod vodstvom pastira ostvaruje se zapravo načelo po kojem su oni ‘jamstvo’ predviđeno Božjim naumom o Crkvi, a to je jamstvo potpomognuto Duhom Svetim. Liturgijska obnova ostvarena u ovim desetljećima pokazala je kako je moguće povezati normativu koja liturgiji osigurava identitet i ures, s prostorima stvaralaštva i prilagodbe koji je približavaju izražajnim potrebama različitih područja, situacija i kultura. Nepoštivanjem liturgijske normative dolazi ponekad i do teških zloporaba koje zasjenjuju istinu otajstva te stvaraju nered i napetosti u narodu Božjemu (37). Takve zloporabe nemaju ničega zajedničkoga s istinskim duhom Koncila i pastiri ih uz razboritu odlučnost moraju ispraviti.

Zaključak

16. Proglašavanje Konstitucije o liturgiji označilo je u životu Crkve korak od temeljne važnosti za promicanje i razvoj liturgije. Crkva koja, pokrenuta dahom Duha, živi svoje poslanje “sakramenta, to jest znaka i sredstva tijesnoga sjedinjenja s Bogom i jedinstva čitavoga ljudskoga roda” (38), u liturgiji nalazi najuzvišeniji izričaj svoje otajstvene stvarnosti.
U Gospodinu Isusu i u Duhu sve ljudsko postojanje postaje “žrtva živa, sveta i Bogu ugodna”, istinsko “duhovno bogoslužje” (Rim 12,1). Doista veliko je otajstvo koje se u liturgiji ostvaruje. U njemu se na zemlji otvara dio Neba, a iz zajednice vjernih uzdiže se, u suglasju s pjesni nebeskoga Jeruzalema, trajni himan hvale: “Sanctus, Sanctus, Sanctus, Dominus Deus Sabaoth. Pleni sunt caeli et terra gloria tua. Hosanna in excelsis! – Svet, Svet, Svet, Gospodin Bog Sabaot. Puna su nebesa i zemlja tvoje slave. Hosana u visini!”.
Neka se na početku ovoga tisućljeća razvije “liturgijska duhovnost” i dade poticaj te Krist bude prihvaćen kao prvi “liturg” koji ne prestaje djelovati u Crkvi, na slavu Oca, u jedinstvu Duha Svetoga. Uz ovu želju, svima iz dubine srca upućujem svoj blagoslov.

Vatikan, 4. prosinca 2003.

Bilješke
1. Ivan Pavao II., Apostolsko pismo Novo millennio ineunte, (6. siječnja 2001.), 57: AAS 93 (2001), 308; usp. Apostolsko pismo Vicesimus quintus (4. prosinca 1988.), 1: AAS 81 (1989), 897.
2. Usp. br. 3.
3. Usp. br. 5.
4. Br. 6.
5. Br. 7.
6. Usp. br. 8.
7. Br. 10.
8. Br. 83.
9. Usp. br. 5.
10. Br. 7.
11. Br. 9.
12. Usp. br. 10.
13. Br. 112.
14. Usp. br. 6.
15. Usp. br. 127.
16. Br 122.
17. Usp. Apostolsko pismo Tertio millennio adveniente (10. studenoga 1994.), 36: AAS 87 (1995), 28.
18. Ibid.
19. II. vat. sabor, Dogmatska konstitucija o Crkvi Lumen gentium, 26.
20. II. vat. sabor, Konstitucija o svetoj liturgiji Sacrosanctum Concilium, 26.
21. Usp. br. 14; Ivan Pavao II., Apostolsko pismo Vicesimus quintus (4. prosinca 1988.), 15 AAS 81 (1989), 911-912.
22. Br. 35.
23. Ordo Lectionum Missae, 7.
24. Ibid., 6.
25. II. vat. sabor, Konstitucija o svetoj liturgiji Sacrosanctum Concilium, 106; usp. Ivan Pavao II., Apostolsko pismo Vicesimus quintus (4. prosinca 1988.), 15 AAS 81 (1989), 22; AAS 81 (1989), 917.
26. Ivan Pavao II., Apostolsko pismo Dies Domini (31. svibnja 1998.), 81: AAS 90 (1998), 763.
27. Br. 32: AAS 93 (2001), 288.
28. Usp. br. 13.
29. Grad Vatikan, 2002.
30. Usp. AAS 95 (2003), 5-36.
31. Usp. Ivan Pavao II., Apostolsko pismo Vicesimus quintus (4. prosinca 1988.), 21 AAS 81 (1989), 917.
32. Opća uredba Liturgije časova, 213.
33. II. vat. sabor, Konstitucija o liturgiji Sacrosanctum Concilium, 90.
34. Opća uredba Liturgije časova, 20.22.
35. II. vat. sabor, Konstitucija o liturgiji Sacrosanctum Concilium, 12.
36. Usp. ibid., 13.
37. Ivan Pavao II., Enciklika Ecclesia de Eucaristia (17. travnja 2003.), 52: AAS 95 (2003), 468; Apostolsko pismo Vicesimus quintus (4. prosinca 1988.), 13 AAS 81 (1989), 910-911.
38. II. vat. sabor, Dogmatska konstitucija o Crkvi Lumen gentium, 1.