Pastirsko pismo biskupa Bosne i Hercegovine uz Nedjelju caritasa u BiH, 14. prosinca 1997.

Dragi vjernici,
Došašće je vrijeme iščekivanja i priprave za dolazak Spasitelja. U kratkom vremenskom razdoblju Došašća svake godine si u sjećanje prizivamo stoljetnu čežnju čovječanstva za Spasiteljem. Proroci od Boga poslani stalno su oživljavali i poticali tu čežnju pozivajući istovremeno na dostojnu pripravu za dolazak Spasitelja.
Ivan Krstitelj, jedan od Božjih glasnika spasenja, duboko je prožet željom, da pripravi put Spasitelju. Propovijedajući na rijeci Jordanu, na granici između pustinje i plodne zemlje kao da je već samim odabirom tog mjesta htio slikovito ukazati na razdjelnicu između staroga, neplodnog vremena i onoga novog događaja koji će u Isusu Kristu preokrenuti povijest svijeta i čovječanstva i biti odlučujući čimbenik za njegovu sretniju i plodniju budućnost.
Ivan poziva na obraćenje. Očito je njegova propovijed ostavila tako snažan utisak na slušatelje, da se njihov broj sve više povećavao. Potaknuti kako njegovom pojavom tako i snagom njegove riječi slušatelji su ga pitali: ŠTO NAM JE ČINITI?
Evanđelje nam donosi Ivanom kratak ali značajan odgovor: “TKO IMA DVIJE HALJINE, NEKA PODIJELI S ONIM KOJI NEMA NI JEDNE! TKO IMA HRANE; NEKA UČINI ISTO TAKO” (Lk 3,11). Tko želi Bogu pripremiti put, taj se mora okrenuti čovjeku. Taj mora staviti bližnjemu na raspolaganje sebe, svoje vrijeme, svoju snagu, svoja dobra, svoje srce. Taj se mora zauzeti za čovjeka, njegova prava i dostojanstvo. Samo u ljubavi otvoren za druge čovjek je dostojan i sposoban za susret s Bogom. Zašto je tako? Zato što nam se sam Bog uvijek iznova očitovao kao Bog milosrđa i ljubavi prema čovjeku. Iz te ljubavi je Bog čovjeka stvorio i očinskom ljubavlju kroz povijest pratio. Milosrđe i ljubav Bog čovjeku nije uskratio ni u trenucima krajnje čovjekove nezahvalnosti i nevjernosti. Od Boga nadahnuti apostol Ivan je, imajući pred očima povijest spasenja čovječanstva, koja je svoj vrhunac doživjela u patnji i smrti samoga Božjeg Sina, dao najkraću definiciju Boga, pa je napisao: “BOG JE LJUBAV!” Logički zaključak, koji iz te tvrdnje proizlazi, glasi: “TKO GOD LJUBI, OD BOGA JE ROĐEN I POZNAJE BOGA” (1 Iv 4,7).
U Starom zavjetu sam Bog poručuje preko proroka Hošee: “Ljubav mi je mila, a ne žrtve” (6,6). To znači da pravo bogoslužje mora uključivati ljubav prema čovjeku. Cjelokupna proročka propovijed želi Božjem izabranom narodu posvijestiti, kakav treba biti odnos čovjeka prema Bogu: “Objavljeno ti je, čovječe, što je dobro, što Jahve traži od tebe: samo činiti pravicu, milosrđe ljubiti i smjerno sa svojim Bogom hoditi” (Mih 6,8).
U životu Sina Božjega, Isusa Krista, ova je povezanost ljubavi prema Bogu i istodobno ljubavi prema čovjeku bila do te mjere ostvarena, da je On ljubav prema bližnjemu stavio na istu razinu s ljubavlju prema Bogu (usp. Mt 12, 39; Mk 12,31).
Potaknuti zapovijeđu i primjerom svoga Učitelja mnoštvo je kršćana, još od apostolskih vremena, shvatilo da je vjera bez djela mrtva (usp. Jak 2,17.26) i da nije vjerodostojna ljubav prema Bogu, koja ne vidi čovjeka u nevolji.
Mi smo proteklih godina rata doživjeli ljubav mnoge naše braće i sestara u vjeri iz dalekog svijeta. Nije to bilo davanje od suviška. I ovih godina, kao i obično, za naše potrebe darovali su većinom siromašniji pojedinci i obitelji širom Europe i svijeta. Glavna pokretačka snaga bila je kršćanska ljubav prema Bogu i čovjeku patniku. Ne samo da su darovali, nego su se i sami angažirali u prikupljanju pomoći. Dolazili su u naše područje da nam izraze svoju solidarnost, da što bolje shvate naše probleme i da nam kažu da nismo sami. Ovaj je rat na vidjelo iznio svu strahotu mržnje i zlobe, ali i veličinu ljudske i kršćanske ljubavi prema patnicima i potrebnima. Svim našim dobročiniteljima dugujemo trajnu zahvalnost. Zahvalnost dugujemo i mnogim domaćim vjernicima u našim župama i Caritasima, koji su ovih proteklih godina žrtvovali dio svog vremena i snage u ublažavanju nevolja.
Ne možemo, a da se ipak kritički ne osvrnemo na neke negativne pojave među nama koji smo pomoć primali. Rat je i u našim redovima razotkrio određene negativne osobine:
– Neki su se, ne birajući sredstva, borili da dobiju pomoć, premda im ona zapravo nije bila potrebna. Dok su oni u svojoj gramzivosti i bezobzirnosti gomilali pomoć, drugi, još potrebniji kraj njih ostajali su bez ičega. Naši dobročinitelji su pomoć namijenili samo najpotrebnijima, a ne svima i ne u istoj mjeri.
– Bilo je sinova i kćeri koji su zanemarivali vlastite roditelje i prepustili iz brizi Caritasa i nepoznatih dobročinitelja, premda su i sami svojim roditeljima mogli pomoći, a što su i po Božjem i ljudskom zakonu dužno činiti.
– Pomoć je dar. Nažalost, često se u redovima naših vjernika čuje riječ o nekom “pravu na pomoć”, što je potpuno pogrešno. Radi toga su ne rijetki naši dobročinitelji, prigodom svojih posjeta, uvijek iznova doživjeli veliku nezahvalnost.
– Pomoć se da je da pomogne primatelju pomoći da, ako je ikako moguće, što prije stane na svoje noge i sam se brine za svoj život. Nažalost, ne možemo ne primijetiti, da primanje pomoći postaje trajno stanje. Razvio se mentalitet “ispružene ruke” čak i kod onih, koji imaju priliku raditi i zaraditi. A to naši dobročinitelji ne mogu shvatiti.
– Mnogi su se žrtvovali u karitativnom radu u našim župama, što treba istaći i pohvaliti. Ali je isto tako ne mali broj onih, koji su mogli pripomoći svojim radom ili materijalnom pomoći, ali su to propustili učiniti ili su za svoj rad tražili takve naknade, koje od Caritasa nisu tražili ni nekatolici.
Danas i mi stojimo pred Isusovim Pretečom Ivanom Krstiteljem i pitamo: “ŠTO NAM JE ČINITI?”. Ivan i nama odgovara isto, što je rekao svojim suvremenicima: Imaj obzira i srca za čovjeka kraj sebe. Bog je ljubav. Zato ljubav-caritas mora biti osnovna značajka života svakog kršćanina. Nema drugog puta do Boga, ako želiš da Bog i njegov blagoslov dođu u tvoj život. Nije samo Caritas kao organizacija dužan pomagati, nego svaki pojedini kršćanin u svojoj sredini u mjeri i na način, na koji on to može.
Danas Crkva u BiH slavi Nedjelju caritasa. Ovo je prigoda da Crkva još jednom dozove u svijest svojim vjernicima zapovijed ljubavi prema bližnjemu, ali isto tako i da ih pozove i potakne da svojim darovima pomognu, da crkva kao zajednica Isusovih vjernika, organizirano preko svoga Caritasa može pružati pomoć tamo, gdje pomoć pojedinaca nije dovoljna. Još ima u ovoj zemlji mnogo onih, koji nemaju kruha svagdanjem, nemaju ni krova nad glavom ni mogućnosti da zarade za svoj život, premda bi to htjeli. Još je mnogo nemoćnih, bolesnih, siročadi, hendikepiranih, oštećenih na tijelu i duši, koji nemaju nikoga, tko bi im mogao pomoći. Bog ih je stavio na naš životni put, ne da okrenemo glavu od njih i ravnodušno prođemo, nego da im priteknemo u pomoć kao milosrdni Samaritanac. Pomoć izvana je bila dugotrajna, ali je nje sve manje, jer su u međuvremenu nastala nova krizna žarišta u svijetu. Moramo se sve više oslanjati na svoje vlastite snage, a Caritas i briga za potrebne treba biti plod vjere naše domaće Crkve.
U skladu s porukom Ivana Krstitelja stavili smo slavljenje ovogodišnje Nedjelje caritasa i prikupljanja darova pod moto: “PODIJELI SVOJ KRUH S POTREBNIJIMA OD SEBE!”. Nema nikoga među nama, tko bi bio toliko siromašan, da ne bi i ono malo što ima mogao podijeliti s potrebnijima od sebe. Samo tako će nas Krist prepoznati kao svoje i doći k nama sa svojim blagoslovom i svojim mirom, a što vam svima od srca želimo.