Rijeka, (IKA) – Riječki nadbiskup Ivan Devčić uputio je vjernicima svoje nadbiskupije pastirsko pismo u povodu predstojeće svetkovine sv. Vida. Poruku je posvetio gradu Rijeci, te ističe kako sve što čini dobro građanima, čini dobro i gradu, i obratno. Građanima je, a time i gradu, dobro kad ima dovoljno radnih mjesta, kad su škole dobro uređene, kada se razvija znanost, kada su bolesnicima na usluzi dobre bolnice, a djeci i mladima prostori koji im pružaju potrebnu pažnju i ljubav. Na isti je način građanima i gradu loše kada svega toga nema. Pridonositi razvoju i uspjesima grada, a isto tako trpjeti zbog njegovih nedostataka, sastavni je dio ukorijenjenosti i udomljenosti u njemu, ističe nadbiskup Devčić.

Danas je naš grad, kao i cijela zemlja, u tranziciji. To je stanje u kojemu se često nalazio tijekom povijesti. Svjedoci smo umiranja i nestajanja onoga što je bilo dosada, ali i polaganog i mukotrpnog rađanja nečega novoga. Vesele nas znaci po kojima raspoznajemo obrise novog lica našega grada, ali nas zabrinjava što se ti obećavajući procesi odvijaju odviše sporo. Mnogi zbog toga gube nadu i strpljivost. Mnogima se čini da bolje sutra nikada neće doći, da su svi izvori presušili, da je ponestalo nadahnuća, snage i poleta. Mnogi u tami koja predugo traje ne vide svitanje iza Golgote, pa ih obuzima nemir i strah. Traženje novih korijena toliko je teško da se čini gotovo nemoguće. No, naše srce ujedno sluti da izlaz postoji, da je on moguć, da ga je moguće naći. Potrebno je ispuniti samo jedan uvjet: ostati vjeran gradu, ne prestati ga voljeti, ne napustiti ga. A vjernost i ljubav dokazuju se prihvaćanjem svojih svakodnevnih odgovornosti, izvršavanjem dužnosti, brigom za opće dobro, ostvarivanjem pravde koju su već u starini definirali kao davati svakome ono što mu pripada. Što u gradu bude više onih koji će se zauzimati za njegovo ljudsko lice, kojima će na srcu biti promicanje moralnih i duhovnih vrijednosti, onih koji će se brinuti da nitko ne bude izoliran, osamljen, napušten, što bude više ljudi koji će na raznim razinama stvaralački promišljati grad, to će prijelaz biti brži a cilj vidljiviji i bliži. Što bude više zajedništva, suradnje, poduzetništva, sposobnosti prepoznavanja i vrednovanja zemljopisnih i drugih prednosti, to će nada i pouzdanje biti čvršći, poručuje nadbiskup Devčić i dodaje: Da bi svega toga bilo, potreban nam je, kako je netko jednom zgodno rekao, nešto poput novoga trga, poput gradskih trgova u starini, gdje se, slobodnom razmjenom mišljenja i natjecanjem u mudrosti i pravdi, snatrilo i planiralo nove stvari, neusporedivo bolje i ljepše od prijašnjih. Suvremeni pape taj novi areopag vide u modernim sredstvima društvenih komunikacija.

U gradu, nastavlja riječki nadbiskup, svatko treba naći svoje mjesto i pronaći svoje korijene. Nitko se ne bi smio osjećati odbačenim, suvišnim, neprihvaćenim. Grad koji je u sebe zatvoren i negostoljubiv, vene i postaje mrtav grad. Zato je potrebno još više njegovati razne oblike suživota, suradnje, međusobnog obogaćivanja, otvorenosti, kako bi svi građani mogli vezati svoj identitet za grad u kojem žive i ponositi se time. Mjesto za sve stvara se u gradu ostvarivanjem pravde za sve i promicanjem solidarnosti s najslabijima, kao što su djeca, starci, bolesnici, nezaposleni. Tome pridonosi i poštivanje načela supsidijarnosti koje štiti i promiče izvorne izričaje društvenosti obvezujući viša tijela na pomaganje nižima, ali na način da im ne oduzimaju njihov subjektivitet i odgovornost. Tako se stvarno promiče primat osobe i obitelji, poštuju se udruženja i posredničke organizacije u njihovim osnovnim odabirima, vrjednuje se privatna inicijativa i njezina služba općem dobru, štite se ljudska prava i nacionalne manjine, ukratko: razvija se pluralističko i demokratsko društvo, ističe nadbiskup Devčić.

Da bi u gradu bilo mjesta za sve, treba posebno paziti na zahtjeve što proizlaze iz osnovnih ljudskih prava koja se odnose na sve ono što omogućava dostojan život svakom čovjeku. A u to spada upravo pravo na stan, posao, zdravlje, školovanje, kulturu i kult. Nažalost, u našem gradu, kao i u mnogim drugima u nas i širom svijeta, ta su osnovna prava daleko od toga da bi bila u potpunosti na dohvat svima.
Podstanarstvo i neprimjereni uvjeti stanovanja sudbina su mnogih, a vlastiti stan i kuća nikad ostvaren san. To pogađa posebno mlade obitelji koje žele imati djecu. Slično je i s poslom, jer su mnoga radna mjesta u tranziciji izgubljena, a nova su nedostatna i nestalna, što mnoge naše sugrađane stavlja u stanje trajne neizvjesnosti. Ako čovjek sebe i svoju obitelj ostvaruje radom, lako je shvatljivo kako se stanje nezaposlenosti, nesigurnosti radnog mjesta i neodgovarajućih uvjeta na njemu odražava na osjećaj vlastitog dostojanstva i samopoštovanja, na odnose u obitelji, na biti čovjek s drugim ljudima, piše riječki nadbiskup.

Dugotrajno eksperimentiranje s reformom školstva, kako onog osnovnog, tako i srednjeg i visokog, dokazuje da i na tom području čovjek nije na sigurnom, da mu ni tu nije lako uhvatiti korijene. Kako školu staviti u funkciju života, kako uskladiti obrazovanje i odgoj, znanje i mudrost? Dok se ne nađu odgovori na ta pitanja, teško ćemo biti zadovoljni školom, koja je uz to opterećena i mnogim drugim, posebno financijskim i prostornim problemima. Slična se pitanja postavljaju i s obzirom na bolnice, u kojima često nedostaje svega osim velike požrtvovnosti i domišljatosti medicinskog osoblja? Kako zdravlje učiniti dostupnim svima, pitanje je koje potresa ne samo naš grad nego i cijelu zemlju, pa i svijet. Isto se može reći i za kulturu, sport, za prostore namijenjene djeci i mladima, ali i za mjesta predviđena za molitvu i kult, na kojima se čovjek susreće s Bogom i sa sobom, gdje se zajedništvo učvršćuje, a vjera, ljubav i nada, toliko potrebne u borbi s mnogim osobnim i društvenim problemima i poteškoćama, jačaju i hrane. Dok je takvih mjesta (crkava) u središtu grada i previše, na periferijama ih je premalo, kao uostalom i ostalih za život bitnih prostora. A bez prostora i vremena za kult sve postaje nekako površnije, užurbanije, nehumanije. Zato stvarati te prostore znači omogućavati čovjeku put do vlastite nutrine, tišine, susreta sa samim sobom i s Bogom, ukratko: omogućavati mu biti više – čovjek, ističe nadbiskup Devčić.

U skladu s time posebna je zadaća nas kršćana i svih vjernika brinuti se da u gradu uvijek bude mjesta za Boga. To mjesto ne jamče crkve od kamena i cigle, nego duhovni hramovi, a to su oni koji Boga nose u svojim srcima i svjedoče ga svojim djelima. Kao kršćani želimo posebno moliti za svoj grad, da ga Bog, zagovorom sv. Vida, blagoslovi mirom i dobrom. On nam je naš prekrasni grad darovao, a mi ga molimo da ga čuva i s nama izgrađuje, ističe nadbiskup Devčić te poruku završava molitvom svetom Vidu, zaštitniku Rijeke.