Zadar, (IKA) – U Hrvatskoj djeluje 14 bolničkih kapelana, a sav trošak HZZO-a za njih je tisuću kn po osobi. Imamo i župnike u župama od 100 do 200 župljana, a nema bolničkih kapelana u bolnicama koje pohode tisuće bolesnika i ljudi na osobit način u duhovnoj potrebi. Na te je činjenice upozorio don Ante Mateljan sa splitskog Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u utorak 2. lipnja u dvorani Sjemeništa Zmajević u Zadru, tematizirajući odnos svećenika i bolesnika. Na tribini u organizaciji zadarske podružnice HKLD-a o odnosu obiteljskog liječnika i pacijenta govorila je i dr. Danijela de Micheli Vitturi, a oboje predavača opisalo je razine etike u komunikaciji.
Predstavljajući Ugovor o dušobrižništvu u bolnicama, zdravstvenim i ustanovama socijalne skrbi, don Ante je istaknuo da je to široko područje pastoralnog djelovanja u kojem službu, uz kler, redovništvo, može vršiti i laik. Na zahtjev bolesnika ili njegove rodbine bolničko osoblje dužno je pozvati dušobrižnika. Pastoral bolesnika najzahtjevniji je u cjelokupnom pastoralu Katoličke Crkve, poručio je don Ante, kritizirajući činjenicu da na teološkom studiju ne postoji kolegij pastorala bolesnika. U pastoralnoj skrbi bolesnika potrebno je dobro poznavanje čovjeka, ljudske psihe, emocionalna stabilnost. Kad se razgovara s bolesnikom razgovara se s osobom, ne samo o bolesti, rekao je don Ante, pojašnjavajući tri razine komunikacije: slušati, razgovarati i poučiti. “Božja komunikacija vodi računa o nama kakvi smo ljudi i kako smo sazdani. Središnja komunikacija kršćana s Bogom je euharistija”, rekao je don Ante, istaknuvši “ne kopati po ranama nego liječiti rane duše”. Posebnost svećeničkog služenja je u ispovijedi, a sakramenti zdravlja su ispovijed, pričest i bolesničko pomazanje. “Svećenika se doživljava kao liječnika duše, a liječnika kao svećenika tijela. Svećenik posreduje do Krista, omogućuje čovjeku da se susretne s Bogom u Isusu”, rekao je don Ante, opisujući i više etapa bolesnika u molitvi, zaključno s fazom distanciranja od sebe i prepuštanja Bogu do pretvaranja same bolesti u molitvu.
Liječničko zvanje uključuje ponašanje u skladu s pravilima struke i etičkog kodeksa, poručila je dr. Vitturi, ukazujući na opasnost vjerovanja da su medicina i liječnik neograničenih sposobnosti. Čovjek je biće odnosa, drugo biće mu je povjereno i darovano te i liječnik treba odgovoriti tko je njegov bližnji. Specifičnost obiteljskog liječnika je cjeloviti, holistički pristup, što znači da osoba ima tijelo i dušu. “Pacijent ima svoju osobnost a ne samo bolesni organ”, istaknula je dr. Vitturi, dodavši kako je važno obiteljski promatrati pacijenta, u okruženju u kojem živi. Kako je anamneza pola dijagnoze, poznavanje ambijenta u kojem bolesnik živi je anamneza. Obrazložila je i važnost komunikacijskih vještina u postavljanju kvalitetne anamneze, uvažavanje pacijenta kao osobe. Obiteljski liječnik nije dušobrižnik ali to se nekad od njega traži, poručila je predavačica, dodavši da čuti pacijenta znači imati srce i dušu za stupiti u akciju. Dobar dijalog je jamac kvalitetnog liječenja. Empatija je neophodna za komunikaciju, ne samo slušati nego i suosjećati; na to je ukazala dr. Vitturi, dodavši da se vještina komunikacije uči cijeli život, kroz studij, posao, svakodnevnu praksu. Obavlja se i uz pomoć osjetila; važan je vid, gledati bolesnika čije tijelo odaje njegovo stanje i oboljenje; i sluh služi u raspoznavanju oboljenja, za čuti govore različito emocionalno obojene trebaju pamet, srce i duša, poručila je. Pojašnjavajući vještinu aktivnog slušanja i kako čuti pacijenta, da istovremeno prikaže problem i emocionalno ga se rastereti, dr. Vitturi ističe da je za uspješno liječenje važno poznavati pacijentove signale; liječnik kod pacijenta koji ima svoje verbalne prohtjeve treba prepoznati i indiskretnu komunikaciju prenesenog značenja.