Varaždin, (IKA) – Varaždinski kapucini organizirali su 15. ožujka drugu po redu korizmenu tribinu srijedom u 2017. godini. Predavanje u dvorani Božjeg doma kapucinskog samostana „Pastoralni djelatnik u službi dijaloga i pomirenja” održao je prof. dr. Josip Baloban s Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.
Govoreći o dijalogu i pomirenju, dr. Baloban istaknuo je kako je pastoralni radnik zapravo svaki kršćanin. Za svakog je kršćanina važno da bude uvijek u službi dijaloga i pomirenja. Dijalog, pomirenje i oproštenje uvjeti su bez kojih se ne možemo zvati kršćanima. To nam je Isus dao kao nalog, da to činimo koliko najviše možemo, da više zagovaramo dimenziju dijaloga, a manje dimenziju polemike, kazao je dr. Baloban. Stoga je i pravi izazov da u teškim vremenima uvijek budemo spremni na dijalog i pomirenje. Za dijalog i pomirenje uvijek su potrebne dvije strane, a mi kao kršćani nikada ne smijemo prekinuti dijalog i prvi moramo dati ruku za pomirenje, poručuje.
Istaknuvši da je upravo Isus Krist, istinski promicatelj dijaloga, pomirenja i oproštenja čovjeku i svijetu, dr. Baloban rekao je da Nazarećanin u svom navještaju Kraljevstva Božjeg uvijek polazi od vidljivoga konkretnog čovjeka i nevidljivog nebeskog Oca. U čovjeku prepoznaje dijete Božje i prihvaća sugovornika s kojim započinje dijalog, a na kraju čega slijedi višestruko pomirenje s Bogom, s bližnjim i sa samim sobom, kao i oproštenje grijeha te čovjekovo oslobođenje ili ozdravljenje. Kada govori o dijalogu, pomirenju i oproštenju, Isus koristi dva pastoralna modela, ističe dr. Baloban. Prvi se očituje u konkretnom susretu s čovjekom i ljudima, a drugi kada govori u prispodobama koje su iz stvarnog života. Kao primjer, dr. Baloban koristio je prispodobu o izgubljenom i nađenom sinu iz Lukina evanđelja. Otac je onaj koji mlađem sinu istodobno omogućava povratak u očinsku kuću te prvi nudi dijalog, pomirenje i oproštenje, ali i prvi realizira bezuvjetno prihvaćanje. Očevo prihvaćanje nadmašuje sva sinovljeva očekivanja i posljedica toga je prihvaćanje mlađeg sina koji je sada spreman prihvatiti bezizlaznu situaciju i svoj promašeni život, istaknuo je prof. Baloban.
Predavač je zatim govorio o koncilskoj baštini i dijalogu. Drugi vatikanski koncil prije svega je pastoralni koncil koji traži i inicira razgovor i dijalog u više smjerova, a istodobno se zauzima za svekoliko pomirenje na kršćanskoj sceni, za dijalog s nekršćanskim religijama, ali i za dijalog s ateistima. Zapravo zagovara i promiče dijalog, pomirenje i mir, lokalno i globalno. Vatikanski koncil započeo je u povijesti jedinstveno, pa čak i neponovljivo dvostruko otvaranje kako unutar Katoličke Crkve, tako i prema svim ljudima dobre volje, neovisno o religijskom izboru, upozorava dr. Baloban. Govoreći o dijalogu, nekoliko je riječi posvetio i papi Ivanu Pavlu II., povukavši paralelu s izgubljenim sinom s početka priče. Tako podsjeća da je upravo pokojni Karol Wojtyla autor zanimljive teze koja glasi da se svaki čovjek može i mora prepoznati kako u mlađem tako i u starijem sinu, budući da je svaki čovjek i izgubljeni sin, ali i njegov stariji brat.
Baloban nije propustio spomenuti hrvatske teologe u dijalogu. Koncentrirao se na dvojicu autora koji su polazili s posebne pozicije pastoralnog djelovanja Katoličke Crkve u vrijeme komunizma bivše države. To su bili profesori i velikani Vjekoslav Bajsić i Tomislav Janko Šagi-Bunić. Prema Bajsiću dijalog je razgovor čovjeka s čovjekom o bitnim interesima čovjeka radi samog čovjeka, a prema Šagi-Buniću dijalog iziskuje veliku ljudsku smionost i osobnu sigurnost i zato je mnogo teži od polemike. U svezi naravi dijaloga nužno je uvijek polaziti od tri temeljne spoznaje, kaže Šagi-Bunić. Prva je da u dijalog ne ulaze nauke i sustavi, već konkretni ljudi. Drugo, za uspjeh dijaloga nije potrebno da sugovornici imaju isto mišljenje o pitanju problema i treće, sugovornici moraju biti spremni prihvatiti istinu u trenutku kada je shvate. Šagi-Bunić na kraju jasno razlikuje dijalog i polemiku jer kaže da dok čovjek polemičar razbija, pobija, mrvi i ruši te je nerijetko zlonamjeran, nositelj i zagovornik dijaloga ne ide za tim da pobije, već se trudi da razumije i surađuje sa sugovornikom, a sve s ciljem traženja istine, podsjetio je dr. Josip Baloban. Spomenuo je i ustrajnost pape Franje na dijalogu, pomirenju i oproštenju, kojem je, kaže, na posebnom mjestu dijalog unutar obitelji, dok je na kraju uputio i svojevrsnu poruku svim hrvatskim pastoralnim djelatnicima kada je u pitanju prakticiranje i neprakticiranje dijaloga, rekavši da oni zapravo nemaju drugog puta nego da budu tvorci i promicatelji dijaloga, pomirenja i oproštenja.