Zagreb, (IKA) – Posljednjega dana 57. Teološko-pastoralnog tjedna u četvrtak 26. siječnja prvo predavanje s temom „Pastoralni djelatnik u službi dijaloga i pomirenja” održao je prof. dr. Josip Baloban.
Polazeći od teze kako je Isus Nazarećanin istinski promicatelj dijaloga, pomirenja i donositelj oproštenja čovjeku i svijetu, predavač je istaknuo kako za Isusa s jedne strane nema apstraktnog čovjeka, a jednako tako nema ni nevažnog susreta. „To, ustvari znači da Isus kao Očev Jedinorođenac koji je i sam vidljiva ponuda čovjeku nevidljivog Oca svakoj osobi pristupa kao konkretnom, jedinstvenom i neponovljivom čovjeku stvaranja i povijesti, a što se jednako odnosi na mušku i žensku osobu. Osim toga, za njega svi su susreti jednako važni kako oni koje je planirao tako i oni koji su mu bili nametnuti; kako oni u prolazu tako i oni u kojima ostaje u kraćem ili dužem razgovoru-dijalogu; kako oni u kojima se događa pomirenje i oproštenje u čovjeku tako i oni u kojima se događa samo prosvjetljenje”.
Baloban je ukazao na činjenicu, da kada Isus govori o dijalogu, pomirenju i oproštenju, on se koristi s dva pastoralna modela. Prvi se očituje u susretu s konkretnim čovjekom ili konkretnim ljudima, a drugi je slušateljima blizak i prepoznatljiv u Isusovim prispodobama iz konkretnog života upravo onih koji Isusa slušaju i slijede ga.
U predavanju se nadalje dr. Baloban osvrnuo i na Koncilsku baštinu o dijalogu i pomirenju u svijetu. Podsjetio je da za razliku od prijašnjih koncila tijekom povijesne Kristove Crkve Drugi vatikanski koncil insistira na razgovoru-dijalogu, prije svega unutar same Crkve, ali i s konkretnim čovjekom, sa svijetom u kojem katolička Crkva egzistira i djeluje, s drugim kršćanskim Crkvama, s drugim religijama svijeta, štoviše i sa svima koji tvrde da ne vjeruju i da ih religiozno ne zanima. Koncilska baština iznjedrila je iznimnu zauzetost Katoličke Crkve za promicanje mira u svijetu, za prestanak ratnih sukoba, a posebno za uklanjanje (pred)uvjeta i razloga, koji generiraju ratne sukobe i ratove, te tako unose nemir, neprijateljstvo na manjoj, lokalnoj, ali i na globalnoj razini svijeta. U tom je vidu predavač ukazao na više koncilskih dokumenata, te na crkveno učiteljstvo uopće koje dotiče teme dijaloga i pomirenja. Posebno se zaustavio na učenju pape Ivana Pavla II. koji polazi od toga da je za Kristovu povijesnu Crkvu dijalog s jedne strane sredstvo, a s druge strane način, tj. model njezinog pastoralnog djelovanja. Podsjetio je i na Papinu sintagmu o pastoralnom dijalogu.
Bila je ovo priloga spomenuti se i promišljanja hrvatskih teologa o dijalogu. Predavač je ograničio samo na dvojicu hrvatskih autora Vjekoslava Bajsića i Tomislava Šagi Bunića. Naglasio je da njihovo poimanje dijaloga najvećim dijelom, naznačuje u kojem su smjeru u svezi dijaloga na općesvjetskoj i na lokalnoj razini razmišljala obojica autora. Prema Bajsiću, dijalog je „razgovor čovjeka s čovjekom o bitnim interesima čovjeka radi čovjeka samoga”. A prema Šagi-Buniću, dijalog „iziskuje veliku ljudsku smionost i osobnu sigurnost: zato je mnogo teži od polemike”.
Prema Bajsićevu shvaćanju i tumačenju upravo iz pastoralne orijentacije Koncila proizašle su dvije ključne spoznaje i ujedno dvije pretpostavke koje objašnjavaju opredijeljene Crkve za dijalog. Prva govori o tome da je Crkva uvidjela i prihvatila pluralističku strukturu modernoga svijeta, te druga da je Crkva stekla novi uvid i novi pristup u suvremenu situaciju u kojoj, uz ostale svjetonazore, žive i djeluju i ateisti, te prema kojima Crkva želi odrediti svoj odnos na početku kojeg Crkva smatra da ateizam može predstavljati (biti) jedna „od mogućnosti ljudske egzistencije”. Nadalje Bajsić upozorava na dvije činjenice koje mogu i u pravilu otežavaju dijalog, naime kada čovjeka procjenjujemo samo na temelju neke krnje informacije koju imamo o njemu i kada ga bez mnogo razmišljanja „stavimo pod neku etiketu”. Tu već započinje naš prvi problem, jer mi pristupamo čovjeku na osnovu njemu dodijeljene etike, a ne na osnovu saznanja kakav taj čovjek uistinu jest. Na pitanje “Što je, a što nije dijalog u ekleziološkom shvaćanju?” Šagi-Bunić prije 50 godina odgovara da u svezi naravi dijaloga nužno je uvijek polaziti od tri temeljne spoznaje: prva govori o tome da u dijalog ne ulaze nauke i sustavi, nego konkretni ljudi; druga, za uspjeh dijaloga nije potrebno da sugovornici imaju isto mišljenje o pitanju/problemu o kojem razgovaraju; treća, sugovornici moraju biti spremni prihvatiti istinu u trenutku kada ju shvate.
Baloban se dotaknuo i teme ustrajavanja pape Franje na dijalogu, pomirenju i oproštenju „ad intra” i „ad extra” Drugoga vatikanskog koncila i u kontinuitetu crkvenog pokoncilskog učiteljstva zagovara i promiče svestrani dijalog, bezuvjetno pomirenje i oproštenje polazeći od konkretnog povijesnog čovjeka na zemlji i milosrdnog Isusova Oca ne nebu, posebno ističući zadaću povijesne Kristove Crkve koja tješi, hrabri i liječi, a ne moralizira i ne osuđuje. Ta Crkva je uvijek Crkva otvorenih vrata, koja poput oca čeka rasipnog sina.
Govoreći o hrvatskim pastoralnim djelatnicima u (ne)prakticiranju dijaloga, pomirenja i oproštenja u Crkvi i svijetu upozorio je kako oni uz naviještanje Radosne vijesti, “nemaju drugog puta doli da budu tvorci i promicatelji dijaloga, pomirenja i oproštenja kako u crkvenim zajednicama tako i u školi, u hrvatskoj javnosti i u hrvatskom društvu u cjelini.” Pri tome “neponovljivi im je uzor Isus iz Nazareta, smjerokaz Drugi vatikanski koncil, a posebni poticaj rimski biskup papa Franjo.” Prema Balobanovim riječima važno je da dušobrižnik bude ljudski smion, osobno siguran u sebe, da je tražitelj istine, te uvijek raspoložen za dijalog, a ne za polemiku.
Naglasio je kako prema Drugom vatikanskom koncilu svećenik, ali jednako tako i svaki pastoralni djelatnik u užem i širem smislu mora se otvoriti „ad intra” i „ad extra”. To znači, nastavio je Baloban, “da pastoralni djelatnik uvažava svojevrsni demokratski princip unutar svoje Crkve, ali i svoje župe, temeljen na Isusovskoj paradigmi dijaloga, koji uključuje model dijaloga u susretu s pojedinim konkretnim čovjekom (ili konkretnim ljudima), ali i drugi model dijaloga, pomirenja i opraštanja koji je Isus zorno i neponovljivo, a opet upečatljivo iznio u svojim prispodobama, koje se i danas mogu aktualno primijeniti na tisuće slučajeva.” Polazeći od činjenice da su svi adresati i sugovornici u dijalogu, pastoralni djelatnik je odjednom pozvan na dijalog sa svima.
Nadalje je podsjetio kako se u procesu dijaloga, pomirenja i opraštanja pastoralni djelatnik ponaša sukladno Isusovoj prispodobi o milosrdnom Ocu. To znači da se pastoralni djelatnik nikada ne smije postaviti navijački, tj. biti više za mlađeg ili više za starijeg sina de facto i metaforički. “Za njega je bolje biti na strani Oca kojeg on kao dušobrižnik naviješta i svjedoči”, istaknuo je prof. dr. Josip Baloban predavanju.