Zagreb, (IKA) – U nastavku rada prvog dana 49. teološko pastoralnog tjedna u utorak 27. siječnja predavanje na temu “Uronjenost u Krista. Pavlova teologija krštenja” održao je prof. dr. Ivan Dugandžić. Podsjetio je kako u apostolskom pismu “Evangelii nuntiandi” Pavao VI. ističe kako Crkva može odgovoriti potrebi nove evangelizacije samo vlastitom obnovom “iz krštenja”. Pavao ne donosi ni cjelovitu krsnu katehezu kao pripravu za krštenje, niti opisuje put što ga krštenik mora prevaliti od prvog susreta s Evanđeljem do samoga krštenja. Pavao umjesto toga rješenje nastalih problema u zajednici traži u svjetlu krštenja kao sakramenta uronjenosti kršćaninova života u Krista. Navodeći primjere iz poslanica, dr. Dugandžić ističe kako Pavao uvijek nalazi nove oblike moralnog opominjanja. Pritom je i samo krštenje uvijek iznova teološki produbljivao u svojim zajednicama i pružao sve dublje spoznaje o stvarnosti spasenja koju posreduje taj sakrament uronjenosti u Krista. Polazeći od toga, potrebno je i današnje kršćane podsjećati kako su evangelizacija i krštenje samo dvije strane iste stvarnosti. U tome smislu ni jedno ni drugo nikad nisu posve dovršeni, rekao je predavač, te upozorio kako se one pogotovo ne mogu smatrati prošlošću, već predstavljaju uvijek živi izvor trajne obnove i imperativ moralnoga ponašanja. Kršćani što budu dublje ponirali u tajnu svojih početaka u krštenju, tim dublje će doživljavati svoje zajedništvo u Crkvi. Onoliko koliko u svjetlu krštenja u svojim redovima prevladaju sve razlike na socijalnoj, rasnoj i svakoj drugoj razini, kršćani mogu nastupiti kao alternativa nepravednim društvima današnjega svijeta i biti nositelj Radosne vijesti o zajedništvu svih ljudi. Kršćanin zna da krštenje isključuje svaki kompromis s grijehom i obvezuje na drukčiji život, ali ga to neće izolirati od svijeta već će ga učiniti kvascem “novoga stvorenja” u Kristu, zaključio je prof. Dugandžić.

Dr. Veronika s. Nela Gašpar dojmljivo je sudionicima TPT-a približila temu vezanu uz problematiku redoslijeda sakramenata inicijacije. Uvodno je istaknula da Katekizam Katoličke Crkve ističe kako se sakramentima kršćanske inicijacije, tj. krštenjem, potvrdom i euharistijom postavljaju temelji cjelokupnog kršćanskog života. No, dr. Gašpar je podsjetila na činjenicu da u Crkvi postoje različite tradicije kršćanske inicijacije i u njima različit redoslijed sakramenata inicijacije. Ta se raznolikost jasno očituje u crkvenim tradicijama Istoka, kao i u samoj praksi Zapada s obzirom na red pristupa odraslih u kršćanstvo (krštenje-potvrda-euharistija), u odnosu prema redu krštenja djece (krštenje-euharistija-potvrda).
Osvrćući se na aktualnost potrebe promišljanja problematike redoslijeda sakramenata kršćanske inicijacije djece koja je u pastoralnoj praksi ona koju možemo s pravom nazvati “redovitom” svjedoči i postsinodalna apostolska pobudnica pape Benedikta XVI. “Sacramentum caritatis”. Potom je dr. Gašpar dala kronološki slijed iz kojeg je vidljivo da anticipacija euharistije u pastoralnoj praksi s obzirom na sakrament potvrde ima dugu povijest iz koje se mogu iščitati njezini motivi kroz tri koraka: odvajanje sakramenta potvrde od krštenja (XIV.-XV. st.), odgoda dobi za primanje sakramenta potvrde (XVI.-XVIII. st.), te preokret u redoslijedu sakramenata: potvrda poslije euharistije (XVIII.-XX. st.).
U završnom dijelu izlaganja dr. Gašpar podsjetila je kako je II. vatikanski sabor u svezi sa suvremenom liturgijskom obnovom postavio i pitanje ponovnoga uspostavljanja narušenog jedinstva i redoslijeda sakramenta kršćanske inicijacije. Nakon ukaza na nužnost novog produbljivanja nauka o Duhu Svetomu u teološkom, promišljanju nakon II. vatikanskog sabora postalo je očito i to da svako istraživanje pneumatoloških odrednica u ekleziologiji, antropologiji i sakramentologiji mora biti usmjereno temeljnom pitanju “Kako poimati Duha Svetoga u odnosu na događaj Isusa Krista”. To dvoje treba razlikovati, ali ih je nemoguće dijeliti, zaključila je dr. Gašpar. Nakon predavanja dr. Gašpar uslijedila je živa rasprava temeljena na pastoralnoj praksi, a posebice u odnosu na pitanje treba li sakrament potvrde podjeljivati u ranijoj ili kasnijoj mladenačkoj dobi, ili pak razmisliti o pastoralnom djelovanju, te autentičnom življenju sakramenata koji bi bili poticaj mladima da ostanu u Crkvi.