Misu je predslavio župnik Mladen Pranjić. Vlč. Pranjić u homiliji je podsjetio da je sv. Ulrih bio biskup Augsburga koji je umro na glasu svetosti. I tada, kao i danas, bila su teška vremena, zato od njega možemo mnogo naučiti za naš put svetosti. Na tom putu nam je potrebna Riječ Božja, rekao je propovjednik.

Dodao je da smo i mi poput Ezekiela pozvani biti proroci, pozvani smo ne isključiti se iz Riječi. Mi imamo potrebe Duha Svetoga, snage Božje, milosti, da nas Bog „podigne na noge“, citirao je predslavitelj proroka.

Bog poziva Ezekiela i šalje ga sinovima Izraelovim. Prorok poziva narod koji je skrenuo sputa, to nikada nije bilo lako, ni onda ni sada, kao ni u vrijeme biskupa Ulriha. Vjerujem da je i sv. Ulrih kušao ono što kaže prorok Ezekiel, „uđe u me Duh“.

Nije bilo jednostavno biti biskup, tada kao ni danas, rekao je vlč. Pranjić, ista su vremena, teška vremena, biti biskup znači ispravljati svećenike, suočavati se s narodom, stalno se nositi s problemima, živjeti u neprestanom stresu zbog problema, u takvim okolnostima je zbilja potrebno da, kao i proroka Ezekiela „Bog podigne na noge“.

„Oči su naše vazda uprte u Gospodina“, to je činio prorok Ezekiel i sv. Pavao i sv. Ulrih, svi su oni gledali u Krista i od tuda sva ta njihova snaga, svaka milost.

Govoreći o trnu sv. Pavla koji se spominje u Poslanici, vlč. Pranjić istaknuo je riječi „snaga se u slabosti usavršuje“, u slabosti i neimaštini, tek kada smo u potrebi u nama se nastanjuje snaga Božja, milost Božja, Duh Sveti. Moramo biti svjesni da ne kontroliramo stvarnost svojega života već da smo potrebiti Božje milosti, naglasio je između ostalog vlč. Pranjić.

Lik sv. Ulriha nalazi se na glavnoj oltarnoj pali, uz lik Blažene djevice Marije, a crkva posjeduje i povijesni drveni kip svoga zaštitnika, koji čeka restauraciju.

U Župi Pazinski Novaki, u župnoj kući je sjedište redovničke družbe Istarskih župskih sestara. Ondje žive četiri sestre koje se brinu o crkvi te služe župi: s. Branimira Salomon, s. Davorka Bertoša, s. Branka Matika i s. Dolores Zornada.

Na kraju mise svi okupljeni zajedno su izmolili Molitvu za nova duhovna zvanja te Molitvu sv. Mihovilu arkanđelu, koje se uobičajeno ondje mole na kraju svake mise.

Mjesto Pazinski Novaki spominje se od 1341. a župa od 1487. godine. Župni arhiv se vodi od 1774. Župna crkva sv. Ulriha je jednobrodna, sa svetištem te četiri kapele i sakristijom. U župi je nastanjeno oko 240 stanovnika.

U Pazinskim Novakima sv. Ulrih slavi se od davnina, a prema kazivanju mještana, to je i toponim za mjesto nedaleko naselja gdje se je nekada nalazila drevna njemu posvećena crkva. Njemu je posvećena župna crkva iz 17. stoljeća, koja je vjerojatno sagrađena na mjestu starije, ranije građevine.

O sv. Ulrihu biskupu

U svijetu hagiografije sveti Ulrih poznat je  kao prvi od pape svečano proglašeni svetac. Prije njega su pojedine biskupije i samostani sami odabirali svoje zaštitnike, slavili ih kao svece. Koncem 10. stoljeća papa je to pridržao sebi i tako je ostalo do danas. Prva je, dakle, službena kanonizacija bila 993. godine u Lateranskoj bazilici, kad je papa Ivan XV. proglasio svetim augsburškoga biskupa Ulriha. Bilo je to 20 godina nakon njegove smrti. Papinska bula, upućena biskupima Galije i Germanije, govori da se u Božjoj Crkvi na slavu Svevišnjega sveti Ulrih, biskup, uvijek može slaviti kao svetac. Oko te kanonizacije radio je treći Ulrihov nasljednik na augsburškoj biskupskoj stolici biskup Liutolf. Inače je Ulrih odmah nakon smrti bio općenito štovan kao svetac.

Starodrevna augsburška biskupija počela je odmah svoga svetog biskupa sa starokršćanskom mučenicom Afrom štovati kao svoga zaštitnika. On je i pokopan u njezinoj crkvi, u grobu koji si je sam pripremio. Münster sv. Ulriha i sv. Afre – današnja je zgrada veličanstvena kasnogotska i renesansna građevina – uz mjesnu katedralu najslavnija su svetišta Augsburga, mjesta za hodočašća iz cijele biskupije, ali i izvan njezinih granica. Svecu su po njemačkim zemljama podignute brojne crkve, a ima ih i u Sloveniji. Slovenci ga nazivaju sveti Urh. Na svojim se putovanjima blaženi Petar Faber iz Družbe Isusove rado zaustavljao na grobovima sv. Ulriha i sv. Afre u Augsburgu.

Koliko je sv. Ulrih bio popularan i štovan svetac svjedoči jedno pismo monaha Otloka iz St. Emmerama iz 1050. godine, u kojem stoji da miomiris svetosti svetog Ulriha struji kroz cijeli kršćanski svijet. U kasnom srednjem vijeku sveti je Ulrih bio često zazivan u raznim potrebama kao opće poznati pučki svetac. On je već za života bio poznat i ljubljen kao pravedan i blag čovjek, kome se mogao svatko bez straha približiti, pa je i kasnije kao svetac za puk postao privlačiv svetački lik.

Ulrih je po rođenju pripadao plemićkoj obitelji grofova iz Dillingena. Rodio se kao sin Ukbalda i Ditberge iz Švapske 890. godine u Augsburgu, u Bavarskoj. Crkveni je odgoj i izobrazbu primio u švicarskom samostanu San Gallen, jednom od žarišta vjere i kulture. Ondje ostade do 908. godine. Zatim je godinu dana proboravio kod svoga rođaka Adalberona, biskupa u Augsburgu. Njega je naslijedio na biskupskoj stolici Iltin, a njegov će nasljednik biti Ulrih, koji će biskupovati pedesetak godina. Njegovo biskupovanje prorekla je sveta Viborada. Ulrih je kao augsburški biskup bio u svakom pogledu revan duhovni pastir, dobar upravitelj i u duhovnom i u materijalnom pogledu, čovjek sveta života, koji je i sam veoma strogo živio.

Vjerojatno je dobrota svetoga biskupa postala tako popularna i zbog njegove velike ljubavi i dobrohotnosti prema siromasima. Ti su osjetili njegovu darežljivu ruku. Ulrih je bio i veliki promicatelj redovničkoga života. Radi toga je 968. godine osnovao samostan Sv. Stjepana i obnovio samostan Sv. Afre. Taj je veoma stradao uslijed provale Mađara. Te je provale baš na Leškom polju kod Augsburga zaustavio car Oton I. Veliki potukavši 10. kolovoza 955. glavninu mađarske vojske. I Ulrih se mnogo brinuo za obranu svoga grada Augsburga te ga je zato opasao i zidinama.

Ulrih je bio uvjereni potpomagač politike cara Otona I. pa ga je podržavao protiv autonomaških težnja njemačkih feudalaca. Smatrao je da će jako carstvo biti u stanju promicati ispravan društveni poredak te da će u njemu i Crkva bolje i sigurnije moći vršiti svoju misiju. U ono doba kad se Europa tek počela oblikovati, to je bilo od velikog značenja. Ulrih je nastupio i kao mirotvorni posrednik između careva buntovnoga sina, a švapskoga vojvode Liudolfa, koga je pomirio s ocem.

Godine 972. Ulrih se našao u Ravenni kod cara Otona I. te se odrekao biskupije da bi ostatak života proveo u samostanu. Nakon napornoga biskupskoga rada umro je u Augsburgu 4. srpnja 973. Bio je sahranjen u katedrali Svete Afre, koja je kasnije bila njemu posvećena. Svetim ga je proglasio 31. siječnja 993. na koncu Lateranske sinode papa Ivan XV. Sveti Ulrih je napisao nekoliko biskupskih poslanica, ali su se, na žalost, sve izgubile.

Osim u Augsburgu sveti se Urlih svečano slavi i u Ivreji u Italiji, gdje je na svom trećem putovanju u Rim 971. godine uskrisio mrtvoga dječaka. Ondje mu je već koncem 10. stoljeća bila podignuta crkva, kasnije posve preuređena. Svetog Ulriha zazivaju u pomoć umirući, bolesnici raznih bolesti te porodilje moleći za lak porod.

https://ika.hkm.hr/galerije/foto-u-motovunskim-novakima-proslavljen-blagdan-sv-ulricha-biskupa/