Uvodno biblijsko čitanje: “A kada dođe Branitelj koga ću vam ja poslati od Oca – Duh Istine, koji od Oca izlazi – on će svjedočiti za mene. I vi ćete svjedočiti jer ste od početka sa mnom” (Iv 15,26-27).

1. U prethodnoj katehezi smo se zaustavili na sakramentu potvrde kao ispunjenju krsne milosti. Sada produbljujemo njezinu spasenjsku vrijednost i duhovni učinak koji su izraženi znakom pomazanja, koje označuje “pečat dara Duha Svetoga” /usp. Pavao VI, ap. konst. Divinae consortium naturae (15.8.1971); AAS 63,663/.
Po pomazanju krizmanik u potpunosti prima taj dar Duha Svetoga, koji je već, u početnom i konačnom obliku, primio na krštenju. Kako tumači Katekizam Katoličke Crkve, “pečat je znak osobe (usp. Post 38,18), znak njezina autoriteta (usp. Post 41,42), njezina vlasništva nad određenim predmetom (Pnz 32,34)…” (Katekizam Katoličke Crkve, 1295). Isus sam izlaže da ga je “Otac, Bog, opečatio” (Iv 6,27). I tako mi kršćani, ukorijenjeni snagom vjere i krštenja u Tijelo Krista Gospodina, primivši pomazanje, postajemo označeni pečatom Duha. To jasno naučava apostol Pavao obraćajući se kršćanima u Korintu: “A Bog je onaj koji nas zajedno s vama utvrđuje za Krista; on nas i pomaza, on nas i zapečati i u srca naša dade zalog – Duha” (2 Kor 1,21-22; usp. Ef 1,13-14;4,30).
2. Pečat Duha Svetoga, dakle, označuje i ostvaruje potpuno učenikovo pripadanje Isusus Kristu, biti uvijek njemu na službu u Crkvi, i ujedno uključuje obećanje božanske zaštite u kušnjama koje on mora izdržati da bi u svijetu svjedočio svoju vjeru.
To je pretkazao sam Isus uoči svoje muke: “Predavat će vas vijećima i tući vas u sinagogama, pred upraviteljima i kraljevima stajat ćete zbog mene, njima na svjedočanstvo… Kad vas budu vodili na izručenje, ne brinite se unaprijed što ćete govoriti, nego govorite što vam bude dano u onaj čas. Ta niste vi koji govorite, nego Duh Sveti” (Mk 13,9.11).
Slično obećanje javlja se u Otkrivenju, u viđenju koje obuhvaća cijelu crkvenu povijest i rasvjetljuje dramatski događaj s kojim su učenici bili pozvani sučeliti se, sjedinjeni sa svojim raspetim i uskrslim Gospodinom. Prikazani su dojmljivom slikom onih na čijim je čelima bio utisnut pečat Božji (usp. Otk 7,2-4).
3. Potvrda, dovodeći do ispunjenja krsnu milost, čvrsto nas sjedinjuje s Isusom Kristom i njegovim Tijelom koje je Crkva. Taj sakrament povećava u nama također darove Duha Svetoga da nam priopći “osobitu snagu Duha Svetoga da kao pravi svjedoci Kristovi, riječju i djelom, širimo i branimo vjeru, da hrabro ispovijedamo ime Kristovo i nikada se ne stidimo njegova Križa” (KKK, 1303; usp. Firentinski koncil, DS 13,19; II. vat. koncil, Lumen gentium, 11,12).
Sveti Ambrozije opominje krizmanika ovim potresnim riječima: “Sjeti se da si primio duhovni znak, #!Duha mudrosti i razuma, Duha savjeta i jakosti, Duha znanja i pobožnosti, Duha svetoga straha, i čuvaj što si primio. Bog Otac te obilježio svojim znakom, Krist Gospodin te potvrdio i u tvoje srce stavio zalog Duha” (De mysteriis, 7,42; PL 16,402-403).
Sveti Toma Akvinski, sa svoje strane, čudesno sažimljući crkvenu tradiciju, tvrdi da se po potvrdi priopćuju kršteniku potrebne pomoći da javno i u svakoj prilici ispovijeda vjeru koju je primio na krštenju. “Dana mu je punina Duha Svetoga – objašnjava on – za duhovnu snagu, koja odgovara zreloj dobi” (S.TH., III,72,2). Ta se zrelost očito ne mjeri ljudskim mjerilima, nego cijelim tajanstvenim odnosom pojedinca s Kristom.
Taj nauk, ukorijenjen u Svetome pismu i razvijen po svetoj Predaji, nalazi izričaj u nauku tridentinskoga koncila, po kome se sakrament potvrde utiskuje u dušu kao “neizbrisiv duhovni znak”; “obilježje” (usp. DS 1609), koji je upravo znak koji je Isus Krist utisnuo u kršćanina pečatom svoga Duha.
4. Taj specifičan dar podijeljen u sakramentu potvrde omogućuje vjernicima da vrše svoju “proročku službu” svjedočenja za vjeru. “Potvrđenik, tumači sveti Toma, prima snagu javno ispovijedati vjeru u Krista, i to kao po svojoj službi” (S. Th., III, 72,5, ad 2; usp. KKK, 1305). A II. vatikanski koncil, prikazujući u konstituciji Lumen gentium svetu i organsku narav općega svećeništva, ističe da su “sakramentom potvrde (vjernici) još savršenije vezani uz Crkvu, nadareni posebnom jakošću Duha Svetoga, i tako su više obvezni da kao pravi Kristovi svjedoci i riječju i djelom šire i brane vjeru” (LG 11).
Krštenik koji u punoj i zreloj svijesti prima sakrament potvrde, izjavljuje svečano pred Crkvom, podupiran milošću Božjom, svoju raspoloživost da se uvijek dade, nanovo i sve dublje, zahvatiti od Duha Božjega, da postane svjedok Krista Gospodina.
5. Ta raspoloživost, zahvaljujući Duhu koji prodire i ispunja srce, probija se sve do mučeništva, kako nam pokazuje neprekinuti lanac kršćanskih svjedoka koji se, od početka kršćanstva pa sve do našega stoljeća, nisu bojali žrtvovati svoj zemaljski život za Isusa Krista. “Mučeništvo je – piše Katekizam Katoličke Crkve – vrhovno svjedočanstvo dano za istinu vjere; označuje svjedočanstvo koje ide do smrti. Mučenik daje svjedočanstvo za Krista umrloga i uskrsloga, s kojim je sjedinjen ljubavlju” (KKK, 2473).
Na pragu trećega tisućljeća, zazivajmo dar Parakleta da oživimo djelovanje milosti duhovnog biljega utisnuta u nas u sakramentu potvrde. Potican Duhom, naš je život “Kristov miomiris” (2 Kor 2,15) do posljednjih granica zemlje.