Pedagoška komunikologija u području školskoga vjeronauka

Zavod za školstvo Republike Hrvatske i Nacionalni katehetski ured Hrvatske biskupske konferencije organizirali su seminar za vjeroučitelje voditelje stručnih vijeća, mentore, savjetnike i školske nadzornike/savjetnike od 29. rujna do 1. listopada u Domu pastoralnih susreta u Lovranu na temu “Pedagoška komunikologija u području školskoga vjeronauka – teorija i praktična umijeća”. Oko stotinjak vjeroučitelja iz osnovnih i srednjih škola zajedno sa svojim predstojnicima katehetskih ureda iz cijele Hrvatske imali su priliku kroz dva i pol dana čuti različita promišljanja o zadanoj temi, svjesni činjenice da je područje komunikologije tako kompleksno da ga nije moguće u cijelosti razraditi za tako kratko vrijeme. Nakon molitveno-meditativnog početka koji su pripremili vjeroučitelji Splitsko-makarske nadbiskupije, nazočnim vjeroučiteljima, predstojnicima i predavačima svoju pozdravnu riječ uputio je dr. Ivica Pažin, predstojnik Nacionalnoga katehetskog ureda Hrvatske biskupske konferencije, a u ime Zavoda za školstvo Republike Hrvatske Nevenka Lončarić Jelačić, voditeljica Centra za obrazovanje odraslih. Prijepodnevni rad stručnog skupa uglavnom je bio posvećen teorijskim promišljanjima o zadanoj temi.
Prvo izlaganje o temi “Otkrivanje sebe i svog odnosa prema poruci i učeniku – komunikacijski aspekti” održao je dr. Pavao Brajša, poznati komunikolog, psihijatar i psihoterapeut, istaknuvši, između ostalog, da mi ne odgajamo djecu samo sa sadržajima koje im posredujemo, nego onim što im prešutimo, odnosno svojom osobnošću. Stoga se s pravom pitamo: Tko je taj koji govori, prenosi poruku, komunicira? Bez njega nema prave komunikacije. Tako dolazimo do tkz. interpersonalnog faktora, koji preuzima odlučujuću ulogu u svakomu komunikacijskom činu, što, bez daljnjega, zahtijeva od komunikatora (vjeroučitelja) iskrenost u komunikaciji, kao i uspostavljanje osobnog odnosa s učenicima.
Zaključno je istaknuto da je vjeroučitelj pozvan na odnos otvoren za novo i promjene, a to konkretno znači da bi trebao biti fleksibilan, spontan, kreativan, pun ideja oduševljavajući okretan, praktičan, poseban, vizionarski i sl. O teološkim vidovima komunikacije govorio je dr. Mirko Mataušić, profesor na KBF-u i Hrvatskim studijima. Iznio je povijesni pregled razvoja komunikacijske misli u kršćanskoj teologiji. Ta je misao bila najživlja u vrijeme skolastike, kako bi se obnovila u spisima Drugoga vatikanskog koncila, posebno u pastoralnoj instrukciji o medijima Communio et progressio, koja je 1971. objavljena po nalogu Koncila. Izvor svake komunikacije, istaknuo je predavač, nalazi se u savršenom zajedništvu Presvetoga Trojstva. Ta savršena i neizmjerno bogata Božja ljubav priopćuje se u povijesti stvaranja. Čovjek kao stvorenje te Božje ljubavi jest biće koje se konstituira putem komunikacije. A kako ima slobodnu volju, može tu komunikaciju prekinuti, što on i čini istočnim grijehom i osobnim grijesima. Bog obnavlja komunikaciju kroz povijest spasenja. Ona svoj vrhunac doživljava u Kristu kao savršenom komunikatoru, koji je postao čovjekom da bi ljudima progovorio na njihov način. On je osnovao Crkvu kao mjesto, znak i sredstvo komunikacije. Crkva je sakrament jedinstva čovječanstva i cijeli njezin život i djelovanje služi obnovi pune komunikacije ljudi s Bogom i međusobno. Kateheza (vjeronauk) je jedan od bitnih oblika crkvene komunikacije.
Drugi dan seminara, nakon molitveno-meditativnog početka koji su pripremili vjeroučitelji Đakovačke i Srijemske biskupije, predavanje je održao dr. Alojzije Hoblaj. U uvodnom dijelu svoga izlaganja “Metoda parabole kao sredstvo katehetske komunikacije” pošao je od činjenice da jedna od suvremenih definicija ističe kako je kateheza komunikacija na razini međuljudskih odnosa i sadržaja, te da dosljedno tome suvremeni kateheta/vjeroučitelj mora, među ostalim, biti osposobljen za komuniciranje. Pri tome je istaknuo da je suvremeno komunikacijsko obilježje kako kateheze tako i katehete zapravo rezultat stoljetnog promišljanja odnosa sadržaja i metode u katehizaciji; metoda i sadržaj toliko su jedno na drugo upućeni da su međusobno nerazdvojivi. Istinitost te tvrdnje potkrijepio je u drugom dijelu izlaganja, u kojem je s različitih strana osvijetlio metodu parabole, koja je jedinstvena i po tome što je ona Isusova metoda, čija je specifičnost u tome što ne definira, već aludira i potiče na kreativnu komunikaciju. U tom smislu, parabola poštuje narav poruke (sadržaj) i narav vjeroučenika. U interakcijskoj komunikaciji stvaraju se dobri uvjeti za nužnu potrebnu kreativnost što je drugo ime za katehetsku komunikaciju. Osim predavanja koja su bila popraćena kvalitetnom raspravom, poslije i prijepodnevni rad seminara bio je posvećen i radu u skupinama. Prva radionica, koju su vodili prof. psihologije Vesna Gračner i dr. Mirko Mataušić, bavila se komunikacijom čovjeka sa samim sobom. Polazeći od iskustva slabosti ljudske naravi – kad često radi zlo koje ne želi (Rim 7, 21-25) te se susreće s tamom u sebi (Ef 5,8-14) – voditelji su sudionicima nastojali osvijestiti psihološku spoznaju kako odluke u svakodnevnom životu donosimo uglavnom na temelju svojih osjećaja, kojih većinom nismo svjesni. Osobito su negativni osjećaji potisnuti u podsvijest odakle upravljaju našim životima. Voditelji su objasnili strukturu ličnosti, nastajanje negativnih osjećaja, te put njihova otkrivanja i razumijevanja (što kao emocionalna inteligencija znači 80% životne zrelosti). Izlaganjem i vježbom ukazali su na mogućnosti povezivanja kršćanskoga duhovnog pristupa sa spoznajama psihologije na putu prevladavanja slabosti ljudske naravi i punoga sazrijevanja osobe. Na tom putu čovjek ima Božju pomoć, kojoj se otvara sakramentima i molitvom, a treba i komunikaciju sa svojim bližnjima u istini. Što bolje čovjek spoznaje sebe, to će bolje komunicirati s Bogom i s drugima, i to će lakše rješavati svoje životne probleme, te osjećati životno zadovoljstvo. Voditelji mr. Vlatko Badurina i mr. s. Amabilis Jurić u svojoj su radionici “Komunikacija s drugima” ponudili određene psihološke vježbe, temeljem kojih su sudionicima željeli pokazati važnost i potrebu jasnoće o samome sebi, o svom profilu kao preduvjetu uspjelih odnosa s drugima. Vlastita jasnoća i vlastiti profil umanjuju strah od sebe i drugoga, a omogućuju otvorenost, motiviranost za komunikaciju s drugima. Sudionici su uočili potrebu ovakvoga rada koji nije usredotočen samo na sadržaje, nego i na osobu i na njeno iskustvo. Prema povratnim informacijama sudionika, rad ih je ohrabrio i otkrio im nove perspektive u vjeronaučnoj nastavi.
Treću radionicu “Blizina, distanca, fleksibilnost i krutost u komunikaciji s učenicima” vodio je dr. Pavao Brajša, kojemu je cilj bio pokazati kakav je nastavnik (vjeroučitelj) u komunikaciji s učenicima. Vjeroučiteljima je dana mogućnost prepoznati se u nastavniku koji komunicira uz kvalitetno uspostavljenu blizinu, sačuvanu distancu, interesantne promjene ili uz prisilu i nametljivo, pretjerano blizu, uvjetnu ljubav, hladno i bez empatije, površno i rastreseno. Poseban doprinos radu treće radionice “Empatijsko komuniciranje – put do dijaloga” dala je dr. Marija Bratanić, redovita profesorica Učiteljske akademije Sveučilišta u Zagrebu. Ciljevi rada u radionici bili su: osvijestiti ulogu empatijskog komuniciranja, posebno empatijskog slušanja, u ostvarivanju dijaloga u nastavi vjeronauka; povezati osobno iskustvo komuniciranja u nastavi vjeronauka s teorijskim spoznajama i zakonitostima; pojasniti pojmove empatije, empatijsko komuniciranje, dijalog, te osvijestiti moguće stupnjeve interakcijske povezanosti u komunikaciji; poticati empatijsko slušanje i dijaloško komuniciranje u skupini. U centru pozornosti u svakoj skupini bio je pojam empatije, koji je višeslojan i veoma složen. Riječ je o sposobnosti koja u sebi implicira spoznaju, emocionalnu i djelatnu komponentu osobnosti; ili kao specifično ljudska sposobnost, najznačajnija je i najsnažnija na duhovnom planu. Na primjerima Isusova javnog djelovanja u tekstovima Evanđelja može se spoznati veličinu i snagu njegove empatičnosti. Stoga Isus Krist može biti uzor i primjer, jer empatija kao sposobnost i osobina ličnosti, povezuje u nama ljudsko i božansko.
Voditelji radionice “Vjeronauk u školi – izvorište kvalitetne komunikacije” prof. Nevenka Lončarić-Jelačić i dr. Alojzije Hoblaj imali su za cilj osvijestiti tvrdnju Općeg direktorija za katehezu (1997) da je vjeroučitelj u nastavi, školi i odgoju prepoznatljiv svjedok vjere te da bi se to trebalo prepoznati u egzistencijalno-duhovnoj dimenziji odgojno-obrazovnoga procesa. Kroz radionicu su, sukcesivno u četiri tima, prošli svi sudionici seminara. Radi uspješnije komunikacije radilo se timski i, prema potrebama, u manje četiri skupine. Tijek rada u radionici odvijao se u četiri etape. Likovnim izražavanjem u četiri skupine pod simboličkim nazivom proljeća, ljeta, jeseni i zime (I) sudionici radionice su si osvijestili stvarnu situaciju u konkretnom školskom odjeljenju/razredu učenika koja može istovremeno biti kao vrlo napredna, napredna, osrednja i problematična. Na takvo stanje najvećim dijelom utječe komunikacija između učitelja i učenika i učenika međusobno. U teorijskom obrazloženju (II) sudionici su u praktičnom radu otkrivali koliko je važna egzistencijalno duhovna dimenzija odgojno-obrazovnoga procesa. Individualnim i komuniciranjem u manjim skupinama (III) s dokumentima (pismima) kvalitetnih učitelja, sudionici su nastavili otkrivati koliko je važna kvalitetna komunikacija učitelja s učenicima, te su zajednički odabirali najljepše nadahnute misli o kvalitetnoj komunikaciji u odgoju i obrazovanju i pismeno ih oblikovali na velikom papiru. U plenarnom komuniciranju spomenutih rezultata, sudionici su još jednom reflektirali o glavnim uporišnim točkama kvalitetne komunikacije u školi i zajednički usvojili tzv. povelju za kvalitetnu komunikaciju u školi.
Drugi dan sudionicima seminara obratio se predsjednik Odbora HBK za sredstva društvene komunikacije riječki nadbiskup Ivan Devčić, i u svoje osobno ime i u ime svih biskupa Hrvatske biskupske konferencije, izrekao veliko hvala vjeroučiteljima, nazvavši ih elitom, za zauzetost u ostvarenju tako odgovorne službe za koju nisu adekvatno nagrađeni.
Molitveno-meditativnim početkom koji su pripremili vjeroučitelji Zadarske nadbiskupije započeo je treći dan seminara, nakon čega je rezultate izvršenog uvida u stanje vjeronauka u Republici Hrvatskoj iznijela mr. s. Amabilis Jurić i tako uvela u završni plenarni dio koji je započeo izvješćima iz rada u skupinama te nastavio mnogobrojnim pitanjima, koja su upućivala na aktualnu problematiku života i rada vjeroučitelja voditelja stručnih vijeća, mentora, savjetnika i školskih nadzornika/savjetnika. (ika-nku/kj)