Zagreb, (IKA) – U Galeriji Klovićevi dvori održana je 25. veljače IX. pepelnica umjetnika o temi “Umjetnost kao novi teološki govor”. Voditelj, moderator i pokretač inicijative dijaloga teologije i umjetnosti je teolog, dominikanac o. Frano Prcela, a Hrvatska dominikanska provincija je suorganizator s Galerijom Klovićevi dvori. Sudionici su bili redatelj Krešimir Dolenčić i književnik Nedjeljko Fabrio. Na početku je sve nazočne, koji su posve ispunili dvoranu, pozdravila ravnateljica Galerije Klovićevi dvori, povjesničarka umjetnosti Vesna Kusin, koja je nekoliko godina bila i suvoditeljica Pepelnice umjetnika.
O. Frano kazao je da Pepelnica umjetnika potiče dijalog teologije i umjetnosti. Blagdan Pepelnice je prema kršćanskom shvaćanju dan kreativnog sjećanja da smo stvoreni i ujedno pozvani na sustvaralaštvo u svijetu i vremenu u kojem živimo. U svakom istinskom umjetničkom djelu nalazimo implikacije teološkog govora, jer istinska umjetnost jest stvarno traženje smisla. Takav umjetnički rad i takva umjetnost su neponovljivi. Govoreći o odnosu karnevala i početka korizme, o. Frano rekao je da se od vjernika traži “skidanje maske” dopadljivosti i površnosti, krenuti je na put aktivne čežnje za življenom dubinom života. “Priopćenje sebe, tj. svog iskustva života bez okolišanja i kalkuliranja jest upravo umjetnost. Svaka takva umjetnost, za razliku od umijeća, jest naviještanje koje je u konačnici svjedočenje. A svako istinsko svjedočenje jest tek onda svjedočenje ako je služenje svijetu – upravo kroz samospoznaju vjernosti vlastitoj vjeri i vjernosti vlastitim sumnjama, što je početak transcendentnoga iskustva, odnosno iskustva Boga.”
Prcela je iznio polaznu tvrdnju za raspravu: “Religiozni motiv ne može a priori legitimirati sakralnost nekog djela, no niti preosebujnost ili presmjelost u umjetničkom izričaju delegitimira umjetnost u njenim izričajima transcendentnoga”. Gdje je to skriveno blago posebnog iskustva – koje teolozi nazivaju religijskim, transcendentnim – u suvremenoj umjetnosti kod nas, zapitao se u uvodu Prcela. Umjetnicima su zamoljeni da posvjedoče o vlastitoj muci stvaralačkoga procesa, o primjeru u kojem su nadmašili sebe te o tome što očekuju postići kod svojih čitatelja i gledatelja, kakva je uloga pisca i redatelja u našoj društvenoj stvarnosti.
Književnik Fabrio kazao je kako ga je sjećanje učinilo piscem. U djelima se obračunavao sa “zlom poviješću”, kako je naziva. Kazao je da je danas teško govoriti uzvišeno o umjetnosti jer je ona nestala iz našega društva, pa bi radije govorio o umjetnini. Priznao je da mu je za svaki roman bilo potrebno po četiri godine temeljitoga rada i čudi se kako danas poneki na godinu izdaju po dva romana. Rekao je da danas ispadaju najkvalitetniji oni pisci o kojima mediji, posebice televizija, najviše govore. Navodeći primjere opera i njihovih skladatelja, kazao je da su i u teškim vremenima stvarana radosna djela, odnosno ona koja daju radost onima koji ih slušaju i gledaju.
Redatelj Dolenčić rekao je da je gotovo bahato govoriti o muci pri stvaranju, jer smatra da je riječ o osobnom pozivu, o nečem što se voli i što je čovjek izabrao. Stoga drži da su poteškoće, muke pri radu, zapravo radost. Glede umjetničkoga djela, voli o njemu govoriti izdvojenom od svijeta, društva, pa ništa posebno ni ne očekuje. No, rekao je da se događa da kazališni komad ili njegovi dijelovi, tako zažive da postanu gotovo “iscjeljujući” za gledatelje, donose katarzu i mir. Ukazao je i na približavanje duhovnosti, odnosno teologije, znanostima u današnje vrijeme.
Na kraju je fr. Frano Prcela pročitao pjesmu “Zahvala” dominikanca Rajmunda Kuparea.