I ta je pobožnost počela zazivima sv. Josipu te se nastavila Josipovom krunicom u tijeku koje je uvodno razmatranje u otajstvo desetice upućivao rektor svetišta mons. Antun Sente, ml., nastojeći današnjem čovjeku aktualizirati Josipove čine vjernosti Bogu i Mariji. Slijedilo je misno slavlje koje je predvodio upravitelj Župe svetog Martina u Hrnetiću Filip Pavlović, u koncelebraciji sa župnikom u Završju Dragutinom Goričancem, supsidijarom u svetištu dr. sc. Vladom Mikšićem, i mons. Senteom.

U homiliji vlč. Pavlović je, osvrnuvši se na evanđelje kako je Isus ozdravio slijepca, zapitao: „Zar nismo i sami slijepi, ako vidimo samo svoj problem ili svoju nemogućnost, patnju, bolest, situaciju koja je iznenadni križ za koji nismo spremni? Pri svetom Josipu vidimo rješenje. Kako ozdraviti od svoje sljepoće? Tako da približimo srce našega Gospodina Isusa svome srcu. Pogled našeg Gospodina da učinimo vlastitim pogledom”. Slijepac vidi nejasno: „Mnoštvo traži da ga Isus dotakne. Jesi li i ti spreman da te Isus dotakne? Da bismo duhovno ozdravili, moramo osjetiti taj duhovni dodir s Isusom, a taj dodir označava vjeru koja ozdravlja, poručio je propovjednik.

Čovjek današnjice često zapada u sljepoću, odnosno nemogućnost razaznati važno od nevažnog, dobro od zloga. Ne može prepoznati prave prijatelje od neprijatelja. Danas je prilika pogledati na vlastiti život, odnosno u Božjem pogledu razlučiti bitno od nebitnoga. Ujedno je to prilika da molimo Isusa da po zagovoru sv. Josipa ozdravi naš pogled, kako bismo jasno mogli vidjeti sebe i uvidjeti što treba popraviti, što poboljšati, vidjeti jasnije svoju obitelj, prepoznati gdje treba više raditi, a na čemu zahvaljivati. Da, važno je zahvaljivati, jer molitva zahvale jest dobar put prema ozdravljenju, odnosno jasnom gledanju. Poruka sv. Josipa koji je neprestano činio dobro i živio za druge jest da i mi budemo ljudi koji čine dobro, ljudi koji se nikad ne umaraju čineći dobro jednim drugima”, zaključio je vlč. Pavlović.

Pri kraju misnog slavlja svoju je vjeru u Boga posvjedočio hrvatski branitelj Vilim Karlović, koji je napisao knjigu o tome kako je preživio Ovčaru i Vukovar. „Meni je lako vjerovati, jer sam preživio nešto što ne bi nitko preživio tko nije bio čuvan od dragog Boga. Od kad je počela moja kalvarija u Vukovaru, jedino što mi je ostalo jest bio vapaj Gospodinu Isusu Kristu, da me zaštiti i da me spasi. Preživio sam nevjerojatne situacije. Na Ovčari je ubijeno više od 250 ljudi, a ja sam jedan od šestorice koji su preživjeli. Nakon toga je slijedio Velepromet, mučenja, rezanja tijela, paljenja. U kući gdje su me tada strašno mučili mislio sam da je sve gotovo. Predao sam se Gospodinu Isusu Kristu. Kada sam glasno zavapio Njegovo ime da mu se predajem i da mi oprosti moje grijehe, odjedanput su u tu kuću ušli drugi neprijateljski vojnici, svi su bili četničke formacije, ali su se došli boriti za moj život. I zaista, mene je Krist dodirivao cijelo to vrijeme u toj mojoj životnoj borbi. Na neki način znam da ovdje među vama postoje mnogi svjedoci, i ja bih sam mogao još puno takvih situacija svjedočiti gdje je živi Krist bio prisutan i zato vjerujem u Krista, zato što je On u mom životu i unutar mene mogao učiniti nešto što nitko drugi nije mogao učiniti”, kazao je Karlović.

„Moram još nešto bitno dodati. Nakon Ovčare i Vukovara, bez obzira na tako velika čuda, odlutao sam od svog Boga. Istina, nikad nisam prestao vjerovati da On postoji, ali sam morao doći ponovno do dna da bih ponovno zavapio za Gospodnjim imenom koje je opet bilo tu. I sada je tu ono što je puno bitnije. U tom mom ponovnom padu konačno sam povjerovao da On sve može. Povjerovao sam što je On učinio za mene, da mi je spreman oprostiti svaki moj grijeh. Vjerujem da se nama mnogima dogodilo u životu da smo bili na nekom duhovnom dnu kada nismo vidjeli izlaza. Ostalo nam je jedino da uzmemo ime Gospodina Isusa Krista u svoj život i da mu zavapimo. Ja sam tu učinio. Bog nas nekad mora pustiti do dna kako bismo spoznali da je On tu i da nam želi pomoći, odnosno izvaditi nas iz tamnog dna. Nama ništa drugo nije niti bitno nego da su nam oprošteni grijesi. Božje opraštanje je uputa nama kako i mi trebamo opraštati, jer bez oprosta ne bismo mogli biti spašeni”, kazao je Karlović.

„Bog je puno učinio za naš hrvatski narod. Izraelci na temelju svoje povijesti imaju mnogo molitava. Samo mali podsjetnik. Neprijatelj je u šestom mjesecu 1991. godine imao 2000 tenkova, više od 450 aviona, više od 12 tisuća cijevi topničkog oružja, a Hrvati su imali nula. To da smo mi na kraju pobijedili je veliko Božje čudo, Bog je nama dao domovinu. Ja čvrsto vjerujem da je odluka o stvaranju hrvatske domovine donesena u nebu i da je Gospodin nad vojskama, naš Gospodin Isus Krist, hrabro vodio naš narod, hrvatskog branitelja i braniteljicu koji su izvojevali slobodu. Zato i imamo dužnost govoriti o našoj pobjedi u Domovinskom ratu, ali na jedan kršćanski način, biti spremni i oprostiti, ali ostati u istini. Upravo film Glavu dolje, ruke na leđa (koji će biti prikazan 20. veljače u Velikoj dvorani NaSveJak) pokazuje, bez obzira na patnju, zašto je hrvatski narod morao pobijediti u Domovinskom ratu i zašto je vođen od Boga. Bili smo u jednoj velikoj pravednosti, bili smo u obrambenom ratu, i upravo ta glava dolje nas potiče da dignemo glavu gore i zahvalimo Gospodinu Isusu Kristu koji je čvrsto vodio naš narod do pobjede. On nam je dao slobodu, a sada je samo pitanje kome ćemo mi tu slobodu vratiti. Ja pozivam da je ponovno vratimo našem Gospodinu Isusu Kristu”, zaključio je Karlović, koji je do sada na sličan način svjedočio više od osamsto puta. Posebno je zahvalio svojoj supruzi Vlatki s kojom ima šestoricu sinova i koja ga redovito prati na takvim svjedočanstvima.

Pjevanje je predvodio mješoviti župni zbor iz Hrnetića.