Varaždin, (IKA) – U crkvi Svetog Nikole biskupa u Varaždinu u ponedjeljak 4. prosinca svečano su u službu uvedeni novi kanonici Čazmansko-varaždinskoga zbornog kaptola Duha Svetoga.
Varaždinski biskup Josip Mrzljak imenovao je 5. srpnja petoricu svećenika Varaždinske biskupije novim kanonicima: preč. Franju Biškupa, duhovnika uršulinki u Varaždinu, preč. Izidora Fereka, dekana i župnika u Svetom Iliji, preč. Damjana Korena, predstojnika Katehetskog ureda i ravnatelja Duhovnog centra na Veternici, preč. Stjepana Najmana, dekana i župnika župe svetog Nikole u Varaždinu i preč. Valenta Posavca, dekana i župnika u Vinici.
Na početku obreda uvođenja novih članova biskup je u kratkim crtama iznio povijest i djelovanje Čazmansko-varaždinskog kaptola. Potom je preč. Antun Hoblaj, jedini dosadašnji aktivni kanonik Zbornog kaptola, okupljenima predstavio nove kanonike. Novi kanonici najprije su ispovijedili svoju kršćansku vjeru, zatim su od biskupa primili korsko ruho i na kraju položili prisegu s obećanjima.
Uslijedilo je slavlje mise, a varaždinski biskup je propovijed započeo riječima ‘Gospodine nisam dostojan da uđeš pod krov moj, nego samo reci riječ i izliječen će biti moj sluga’. Govoreći o svećenicima, biskup je rekao: „Bez obzira kakve časti u Crkvi obnašali, uvijek moramo kazati ‘Gospodine, nisam dostojan'”. „To je posebna misao u ovom adventu, koju će i Ivan Krstitelj izgovarati kada će kazati ‘nisam dostojan odriješiti mu remenje na obući’. Bio je svjestan tko je taj koji dolazi. Mnogi veliki ljudi u Crkvi bili su svjesni da je Bog taj koji po njima čini velika djela. Promatramo Ivana i mnoge druge proroke, kao i Blaženu Djevicu Mariju, koja je u svojoj poniznosti rekla ‘evo službenice Gospodnje’. Svakako je bila svjesna da toga nije dostojna, ali je na poseban način to izabrala. Neka nas u ovom adventskom vremenu prati upravo ta misao ‘Gospodine nisam dostojan da uđeš pod krov moj, ali reci riječ pa će ozdraviti moja duša’. Ozdravit će i onda kada nam se čini da je mrtva po zlu ili grijehu koje ju je zahvatilo. I tada možemo stati pred Njega, pred Njegovo milosrđe, svjesni kako smo maleni i ponizni. Jedan od najvećih grijeha je oholost, odnosno kada čovjek sam sebe stavlja na Božje mjesto. To su ispravne misli u ovom adventskom vremenu, da u poniznosti i malenosti možemo ići prema Božiću. Tada zaista možemo prepoznati Boga koji nam dolazi. Neka nas ne zahvati ono što vidimo na izvanjskim događajima, jer advent se pretvorio u svoju potpunu suprotnost. Ovo izvanjsko nema veze s pravim kršćanskim adventom. Čovjek bi se više trebao posvetiti svom duhovnom životu, razmišljanju o svom odnosu s Bogom, a zahvaća ga blještavilo vanjštine, buka i galama. Advent je posebno vrijeme iščekivanja Onoga koji dolazi i razmišljanja na koji način ćemo Ga pričekati. Advent je zapravo vraćanje u Stari zavjet, odnosno u vrijeme kada su ljudi iščekivali Isusa. Mnogi su posustali i odustali, misleći da se neće vratiti po račun od – onoga što nam je dao – života. Dao nam je da možemo doći k njemu, ali uvijek s tom sviješću ‘Gospodine nisam dostojan'”, rekao je varaždinski biskup.
Čazmansko-varaždinski zborni kaptol Svetoga Duha, danas sa sjedištem u Varaždinu, osnovao je zagrebački biskup Stjepan II. 1232. godine u Novoj Čazmi. Naime, biskup Stjepan II. tu je sagradio crkvu Duha Svetoga i trebao je kanonike koji će mu pomagati u uređivanju tog dijela biskupije i sudjelovati u liturgijskim svečanostima. Pred turskim nadiranjem kanonici su 1548/49. napustili Čazmu i sklonili se u Zagreb, a početkom 19. stoljeća, 1807. godine, nastanili su se u nekadašnjem pavlinskom samostanu u Lepoglavi. No, već sljedeće godine na inzistiranje biskupa Maksimilijana Vrhovca, čije je mišljenje podupro i Sabor, kralj Franjo I. određuje da sjedište Čazmanskog kaptola bude u Varaždinu. Od 1811. do 1954. godine kanonici su se za molitvu služili župnom crkvom Sv. Nikole, gdje su smjestili svoj arhiv i knjižnicu. Nakon što je gimnazija, uslijed prilika koje su zavladale poslije II. svjetskog rata, napustila isusovačko-pavlinsku crkvu, danas varaždinsku katedralu, nadbiskup koadjutor Franjo Šeper predao ju je 4. prosinca 1954. Čazmanskom kaptolu kao njihovu zbornu crkvu, o kojoj su se brinuli. Dekretom nadbiskupa kardinala Franje Kuharića od 15. svibnja 1987. kaptol mijenja ime u Čazmansko-varaždinski zborni kaptol.
U svojem obnovljenom statutu iz 1988. godine Kaptol kao svoju svrhu navodi sljedeće: vršiti sveto bogoslužje u svojoj zbornoj crkvi, na sjednicama raspravljati i odlučivati o materiji svoje kompetencije, primati i izvršavati dužnosti povjerene od dijecezanskog biskupa. U svojoj 770-godišnjoj povijesti Čazmansko-varaždinski zborni kaptol imao je u svojem gremiju svećenike koji su dali značajan doprinos hrvatskoj duhovnosti, kulturi i znanosti. Među njegove su se članove ubrajali kasniji biskupi Ivan Paxy, Maksimilijan Vrhovac, Antun Mandić, Josip Žalec, zatim Stjepan Ilijašević, Josip Lehpamer, Matija Stepinac, Martin Matunci, Stjepan Valdec, Milan Kučenjak, Matija Markov.