Petrinja, (IKA) – Na blagdan Svetog Lovre 10. kolovoza svečano euharistijsko slavlje u župnoj crkvi Svetog Lovre u Petrinji slavio je dubrovački biskup Mate Uzinić u zajedništvu sa svećenicima Sisačkog i Petrinjskog dekanata predvođenih petrinjskim župnikom i dekanom preč. Marijom Miglesom, te s mons. Petrom Palićem, generalnim vikarom Dubrovačke biskupije.
U homiliji biskup Uzinić je kazao kako su zanimljive poveznice koje postoje između Petrinje i Dubrovnika. Petrinja je dobila ime po kamenu, a Dubrovnik je sazidan od kamena na stijeni. Nije to jedino što povezuje Dubrovnik i Petrinju. Ova dva grada povezuje i ista vjera u Isusa Krista, ali i patnja i križ kroz koje su morali proći, istaknuo je biskup Uzinić te dodao: “Radostan sam stoga što danas mogu biti hodočasnik iz grada koji su pokušali razoriti kako bi, kako su govorili, napravili veći i stariji Dubrovnik, u ovu vašu lijepu crkvu koju je mržnja razorila do temelja, a vaša ljubav ponovno sagradila.” Đakonsko služenje i kršćansko mučeništvo svetog Lovre, a o čemu svjedoče povijesne činjenice iz njegovog života, otkrivaju nam u svjetlu pročitane Božje riječi sve ono što bismo o njemu trebali znati da bismo svoj pogledi mogli usmjeriti u njega i postati svjesni mogućnosti da i sami postanemo sveti. Te dvije dimenzije njegovog života i smrti nam u njemu otkrivaju kršćanina koji je u svom vremenu velikodušno odgovorio Gospodinovu pozivu da ga slijedi u životnom služenju i svjedočenju do kraja, otkrivaju nam kršćanina koji je živio i umro za ono što je bio, koji je za života neumorno sijao blago Božje riječi kojemu je bilo povjereno, ali i sam na kraju postao sjeme, istaknuo je Dubrovački biskup, te dodao kako je: “hod za Svetim Lovrom, zapravo hod za Kristom kojega je Lovro slijedio, a to znači da biti svet ne znači tražiti posebne prilike, nego da se ostvaruje u svakodnevnici i konkretnim okolnostima u kojima živimo. U vremenu Domovinskog rata kršćansku dosljednost je, točno pred 20 godina, na ovom mjestu nadahnuto opisao blagopokojni kardinal Franjo Kuharić ovim riječima: “Ako je moj protivnik spalio moju kuću, ja neću zapaliti njegovu! Ako je razorio moju crkvu, ja neću ni dirnuti njegovu, dapače, čuvat ću je. Ako je napustio svoj dom, ja neću ni igle uzeti iz njegova! Ako je ubio moga oca, brata, sestru, ja neću vratiti istom mjerom nego ću poštivati život njegova oca, brata, sina, sestre! To je Evanđelje, možda teško razumljivo pogaženom i poniženom čovjeku, pogaženom i poniženom narodu, ali to je Evanđelje zalog pobjede. To moraju biti naša načela. To moraju biti naši postupci jer u protivnom i mi bismo bili žrtve Zmaja!” Nažalost, neki ga nisu poslušali, a zato sada ispaštaju nevini! Danas se, jer rat je iza nas, ova kršćanska dosljednost pretače u sposobnost opraštanja, ali i dosljedno kršćansko življenje koje se, polazim od najugroženijih dimenzija našeg kršćanskog života u ovom vremenu, odnosi na zaštitu i promicanje ljudskog života, zaštitu prava i dostojanstva obitelji, poštivanje vjerskih i svih drugih sloboda, što uključuje i pravo na sakralne objekte, na nedjeljna euharistijski okupljanja, na kršćanski odgoj vlastite djece, na slobodno izražavanje svojih kršćanskih stavova u javnosti, što ne smije isključiti niti medije, a niti državne institucije. Svemu iznesenom možemo i moramo dodati i našu osobnu dosljednost življenja u skladu s onim što propovijedamo, našu osobnu dosljednost u življenju logike evanđelja, što uključuje i naše osobno svakodnevno umiranje pšeničnog zrna, umiranje mene kao svećenika i biskupa i tebe kao kršćanskog oca ili majke, muža ili žene, mladiće ili djevojke. Bez tog umiranja nema zaista ničega i ne može biti ništa kvalitetno niti u našem osobnom životu, niti u životu naših obitelji, društva, Crkve. To je ono što kao kršćani trebamo svjedočiti svaki dan se iznova dajući, svaki dan iznova sebi umirući da bi drugima živjeli, kazao je biskup Uzinić.
Što u ovom vremenu znači biti kršćanski dosljedan i na svoj način umirati poput sv. Lovre i drugih svetaca i mučenika, biskup je odgovor potražio u poruci pape Benedikta XVI. koju je uputio nedavno u Zagrebu upozorivši na pošast sekularizacije koja Boga gura na rub i apsolutizira slobodu bez odgovornosti za istinu, njeguje kao ideal individualno dobro preko potrošnje materijalnih dobara i površnih iskustava, ne vodi računa o kvaliteti odnosa s osobama i o najdubljim ljudskim vrijednostima, a ljubav svodi na sentimentalni osjećaj i zadovoljenje nagonskih poriva. U našoj domovini nemamo priliku za mučeništvo u pravom smislu riječi, ali iz iznesenog nam je jasno da svi, kao pojedinci i zajednica, imamo priliku za kršćansku dosljednost, a već to po sebi je prilika za mučeništvo jer u ovom našem hrvatskom društvu, kako ističe Komisija Iustitia et pax HBK, kako nikada nije nestala netrpeljivost prema katolicima i njihovim vjerskim uvjerenjima baštinjena iz vremena komunističkog totalitarizma. Baš zato, danas više nego li jučer kad je to neprijateljstvo svima bilo očito, nije dovoljno biti kršćanin koji govori da je kršćanin, a poseže za nasiljem, pljačkom, krađom, ubojstvom, izrabljuju radnike ili vara i potkrada poslodavce, nije dovoljno biti kršćanin koji se lako dade uvući u ralje netrpeljivosti i nekritičkog, zlonamjernog i iz konteksta izvađenog komentiranja pojedinih izjava, događaja i potreba Crkve, nije dovoljno biti kršćanin koji iz poruke spasenja izvlači samo ono što mu se sviđa, a odbacuje i ismijava ono što mu se ne sviđa, kojemu je važno samo imati, a ne i biti, nego su ovom našem društvu potrebni kršćani koji plivaju protiv struje i koji se, svatko u svom zvanju i zanimanju trude živjeti svoju pripadnost Isusu Kristu i tu pripadnost svjedočiti uvijek i svima. Da bi kršćanstvo u našoj domovini bilo i ostalo živo, da bi odoljelo izazovima vremena, Crkva treba biti sastavljena od kršćana koji su spremni umrijeti poput pšeničnog zrna za iste one vrijednosti za koje je umro sv. Lovro, ali još više joj trebaju kršćani koji su spremni te iste vrijednosti svaki dan velikodušno živjeti ondje gdje jesu, sijući izobilno sjeme Božje riječi u svojim obiteljima, župama, mjestu, školi, na poslu”, kazao je u Petrinji biskup Uzinić.
Svečano euharistijsko slavlje započelo je svečanom procesijom oko gradskog parka u kojoj su, kao i svake godine, sudjelovale vjerske udruge, dobrovoljna vatrogasna društva, kulturno umjetničke udruge te brojni vjernici. Na misi, na kojoj je pjevao župni zbor pod ravnanjem Roberta Jakice, sudjelovali su i predstavnici kulturnoga i političkoga života grada.