Vatikan, 4. 9. 2000. (IKA) – U srcu Velikoga jubileja pape dvaju koncila, Pio IX. i Ivan XXIII., zajedno s još trojicom svijetlih primjera svetosti za kršćane trećeg tisućljeća nadbiskupom Genove Tommasom Reggiom, utemeljiteljem Kongregacije sestara Sv. Marte, francuskim svećenikom Guillaumeom Josephom Chaminadeom i irskim benediktincem Columbom Marmionom, velikim duhovnim učiteljem našega doba, proglašeni su 3. rujna blaženima. Svečanu misu i obred proglašenja blaženim pet novih blaženika na Trgu Sv. Petra u Vatikanu, na kojem je sudjelovalo više od 100 tisuća vjernika, predsjedao je Ivan Pavao II. zajedno sa stotinjak kardinala, biskupa i svećenika.
Nakon svečanoga proglašenja blaženima, koje je okupljeno mnoštvo popratilo burnim pljeskom, Papa je odredio liturgijske spomendane novih blaženika: Pio IX. 7. veljače, Ivan XXIII. 11. listopada, Tommaso Reggio 9. siječnja, Guillaume Joseph Chaminade 22. siječnja te Columba Marmion 3. listopada.
“Pet različitih osoba, svaka sa svojom osobnošću i poslanjem, no svima jednaka čežnja za svetošću”, istaknuo je na početku propovijedi Papa ističući povijesne okolnosti i uvjete u kojima je živjelo pet novih blaženika.
Svetost se živi u povijesti i svaki svetac nije lišen ograničenja svojstvenih ljudskom biću. Proglašavajući blaženim nekog od svojih sinova Crkva ne slavi njegove pojedinačne životne odluke, već nadasve na njega pokazuje kao na primjer nasljedovanja i čašćenja zbog njegovih kreposti, na hvalu božanske milosti koja je u njima odsijevala.
Papa se posebno zadržao na liku Pija IX. i povijesnim okolnostima dugoga pontifikata Giovannija Marie Mastaija Ferrettija. U burnim događanjima svoga doba on je bio primjer prianjanja uz nepromjenjivi polog objavljenih istina. U svakoj prilici vjeran zadaćama svoje službe, uvijek je davao apsolutno prvenstvo Bogu i duhovnim vrijednostima. Njegov dugi pontifikat doista nije bio lak i u vršenju svoga poslanja u službi Evanđelja morao je mnogo trpjeti. Bio je vrlo omiljen ali i omražen i klevetan. No upravo je u tim proturječnostima snažno svijetlio sjaj njegovih kreposti. “Dugotrajne nevolje”, dodao je Papa, “čeličile su njegovo pouzdanje u Božju providnost, u čiju potpunu vlast nad ljudskim životom nikad nije sumnjao. Iz toga je izvirao duboki mir Pija IX. unatoč nerazumijevanjima i napadima tolikih neprijateljski raspoloženih osoba”. S tim uvjerenjem papa Mastai je sazvao I. vatikanski koncil “koji je učiteljskom vlašću rasvijetlio neka pitanja o kojima se u to doba raspravljalo, potvrđujući sklad između vjere i razuma”. U trenucima kušnje Pio IX. se utjecao pomoći Marije. Proglašavajući dogmu o Bezgrešnom začeću “sve je podsjetio da u burama ljudskog života u Djevici blista #!svjetlo Krista, jače od grijeha i smrti#!”.
Papa je potom govorio o Ivanu XXIII., “Papi koji je dirnuo svijet svojom prijaznošću i iz kojeg je izbijala jedinstvena dobrota duše”.
Božanski su naumi htjeli da istodobno budu proglašena dvojica Papa koji su živjeli u različitim povijesnim okolnostima no povezani velikim sličnostima na ljudskome i duhovnom području.
Govoreći nadalje o papi Roncalliju Ivan Pavao II. je podsjetio kako je Ivan XXIII. duboko cijenio Pija IX. za čije se proglašenje blaženim i sam zauzimao. Podsjetio je i na njegov “nasmiješeni lik i dvije ruke raskriljene da zagrle cijeli svijet”, tolike osobe “koje je osvajao jednostavnošću svoje duše”.
Duh novosti koje je unio ne odnosi se na nauk već ponajprije na način njegova iznošenja; bio je to novi stil govora i djelovanja, nova neposrednost kojom se približavao kako običnim ljudima tako i zemaljskim moćnicima. U tome je duhu sazvao Ekumenski koncil u Vatikanu, kojim je otvorio novu stranicu u povijesti Crkve. Tim je Koncilom, “proročkom intuicijom” staroga pape, “unatoč brojnim poteškoćama, otvoreno doba nade za kršćane i čovječanstvo”.
Papa je na kraju govorio i o ostaloj trojici blaženika. Tommaso Reggio, osim što je bio nadbiskup Genove i novinar, bio je i “čovjek vjere i kulture”, “pozorni vođa vjernika u svakoj prilici”. Osjetljiv prema brojnim trpljenjima i siromaštvu svoga naroda pomagao mu je u svim teškim prilikama.
Govoreći o svećeniku Guillaumeu Josephu Chaminadeu, koji je živio u doba Francuske revolucije, Papa je podsjetio na njegovo zalaganje za osobe koje su se udaljile od Crkve, pokazujući na njega kao na uzor “obnovljene pozornosti prema mladeži, koja treba odgojitelje i svjedoke”. Govoreći na kraju o benediktinskom monahu Columbi Marmionu, poznatome irskom propovjedniku, Papa je izrazio želju da svećenici, redovnici i laici ponovno otkriju njegove duhovne spise, koji će biti na pomoć u njihovu “velikodušnom služenju” braći. Papa je na kraju pozvao vjernike da se utječu zagovoru novih blaženika kako bi svoje živote sve više suobličavali Kristovu Duhu.
“Njihova ljubav prema Bogu i braći neka bude svjetlo našim koracima u ovome osvitu trećeg tisućljeća”, rekao je na kraju Papa.