PREDSTOJI LI DEFINITVNO UNIŠTENJE PREOSTALIH DESETAKA TISUĆA KATOLIKA – HRVATA (I DRUGIH) NA ŠIREM BANJOLUČKOM PODRUČJU?

Poštovani gospodine Predsjedniče,

Iz mnogostrukih razgovora koje sam osobno imao s Vama i Vašim najbližim suradnicima kroz zadnje tri godine, kao i iz poruka i apela koje sam Državnom Vrhovništvu RH i političkim predstavnicima hrvatskog naroda u BiH slao preko svojih najbližih suradnika ili pismeno bili ste svi kontinuirano, od 1991. g. do sada, obavještavani o aktualnoj situaciji katolika – Hrvata i drugih, na području banjolučke biskupije. A naša situacija, posebno na području kojem cijelo ovo vrijeme komandiraju vlasti bosanskih Srba, što je i najveći dio moje biskupije, te na području bihaćke regije koja je pod kontrolom Bošnjaka-muslimana, cijelo ovo vrijeme je potpuno neizvjesna a u pojedinim fazama bila je vrlo dramatična. Sada ta dramatičnost dostiže vrhunac!
Vama je poznato da su ovdašnji Hrvati, njih oko 80.000, ostali bez najvećeg broja svojih izabranih političkih predstavnika, a time i bez osnovne praktične zaštite i orijentacije. Oni politički predstavnici, koji nisu ubijeni, protjerani ili izbjegli, nisu, koliko mi je poznato, imali nikakvu vezu a kamoli potporu drugih stranačkih, političkih ili državnih organa ili institucija hrvatskog naroda niti s područja Hrvatske Republike Herceg-Bosne odnosno Bosne i Hercegovine, a niti s područja Republike Hrvatske (!).
Sav teret i svu odgovornost za obespravljene i nezaštićene nače ljude preuzeli su svećenici, redovnici, redovnice i domaći biskup. Svojim ustrajnim žrtvovanjem za svoje vjernike i sunarodnjake unatoč trajne izravne ugroženosti (prva svećenička i redovnička žrtva je pala 16. lipnja 1992. g., a zadnja, česta po redu 12. svibnja 1995.), neumornim propovijedanjem o miroljubivosti, nenasilju i praštanju, sačuvani su mnogi životi, ne samo Hrvata, nego i Srba i drugih.
Unatoč našeg izrazito miroljubivog držanja što je poznato i našim susjedima, ali i našim sunarodnjacima u drugim dijelovima BiH i RH, kao i Vama osobno, cijelo vrijeme, od napada na RH u ljeto 1991. pa do sada, mi smo svi ovdje, kao Hrvati i kao katolici izloženi najraznovrsnijem brutalnom teroru: od strašnog pritiska da idemo u osvajačku borbu protiv braće u Hrvatskoj do oduzimanja svih osnovnih ljudskih prava: prava na život, dom, rad, socijalnu i zdravstvenu zaštitu i dr. Pod teškim, nerijetko i nesnosnim pritiskom već je moralo preko 55.000 katolika privremeno napustiti svoje domove i zavičaj i otići ne samo na područje RH nego i u druge europske, pa i prekomorske zemlje. Mnogi od njih se svakako žele vratiti na svoja pradjedovska ognjišta, interesirajući se svakodnevno preko Vikarijata banjolučke biskupije u Zagrebu, za razvoj situacije u domaćem kraju i za mogućnost povratka.
Preko Caritasa nače biskupije ulagali smo maksimalne napore da koliko – toliko opskrbimo ovdašnje nače preostale ljude (ali i druge) najosnovnijim životnim artiklima kao i medicinskom pomoću. Zahvaljujući izvanrednom zalaganju preostalih liječnika i medicinara, Hrvata (koje za njihov rad nikoja državna ni politička institucija hrvatskog naroda nije bila spremna plaćati!), omogućili smo u prostorijama Biskupskog ordinarijata u zadnjoj godini dana preko 70.000 pregleda, odnosno intervencija.
– Pa ipak, naša situacija se dramatično pogoršava, ne našom krivicom, nego ustrajnim dobro isplaniranim pritiskom ovdašnjih srpskih vlasti, da nas potpuno iskorijene s ovih naših vjekovnih prostora!
– Mnogo, doista mnogo puta sam upozoravao vlasti bosanskih Srba, kao i političke predstavnike hrvatskog naroda, u BiH, RH, vodeće europske i svjetske političare i predstavnike humanitarnih organizacija na njihovu obavezu humanog i civilizacijskog ponašanja prema ovdašnjem izrazito miroljubivom hrvatskom pučanstvu, moleći ih ujedno da ne čine, odnosno da ne dopuštaju nad našim ljudima zlodjela protiv čovječnosti, protiv osnovnih ljudskih i građanskih prava i sloboda.
– Najviše razumijevanja i potpore pružio nam je sveti otac Ivan Pavao II. i Sveta Stolica, te predstavnici Katoličke Crkve u pojedinim zemljama. Svi drugi su do sada viče manje obećavali, ali ne i učinkovito djelovali, koliko su prema našem svjedočenju mogli i trebali!
– Ponavlja se tako nažalost, burna, dramatična povijest katolika Hrvata ovoga područja! Radi indiferentnosti i nekih svojih vlastitih interesa, susjedi naših predaka iz druge polovine 15. stoljeća (tisućučetiristotinešezdesetih godina) oglušili su se na dramatične vapaje za pomoć tadašnjih vođa ovoga naroda pred najezdom osvajača i istrijebljivača katolika cijelog ovog područja. To je urodilo, kako Vam je poznato, vrlo tragičnim stoljetnim posljedicama za hrvatski narod i Katoličku Crkvu. Bili smo skoro potpuno uništeni na ovim prostorima. A to je direktno utjecalo i općenito na situaciju hrvatskog naroda i Katoličke Crkve na području Hrvatske – od tih davnih pa sve do naših dana.
– Ovih oko 27.000 još uvijek nazočnih katolika (uglavnom Hrvata) na širem banjolučkom području u zadnjih nekoliko mjeseci – radi trajne potpune nezaštićenosti i nemilosrdnog pritiska na iseljavanje, radi uništavanja i ovih malobrojnih, preostalih naših crkava, samostana i svetišta, tj. samih tragova naše vjerske, nacionalne i kulturne prošlosti i identiteta, radi protjerivanja i ubijanja naših jedinih predvodnika, hranitelja i branitelja – svećenika i redovnika – nalazi se pred prisilnim odlaskom sa svojih stoljetnih ognjišta. Njihova dosadašnja uporna, miroljubiva nazočnost ovdje ulijevala je nadu i svima onima, ranije protjeranima koji su čeznuli za povratkom na ovdašnja svoja ognjišta. – Sada ta nada rapidno kopni! A prijeti dalekosežno, fatalno uništenje Katoličke Crkve i hrvatskog narodnog korpusa na području moje banjolučke biskupije, tj. sjeverozapadne Bosne još kroz nedavna stoljeća poznate pod znakovitim imenom “CROATIA TURCICA”.
Mi još uvijek želimo ostati na svojim ognjištima, u Banjoj Luci i banjolučkom kraju i to kao ljudi – ravnopravni s drugima oko nas u svim osnovnim ljudskim pravima i slobodama, dakle i s našim vjerskim – katoličkim i nacionalnim identitetom. Smatramo to jednim od svojih neotuđivih prava, koje ne može niti smije dovesti u pitanje nikakva državna niti politička odluka ili uređenje! Ako nam u ostvarivanju toga našeg legitimnog prava ne pomognu naša braća po vjeri, po krvi i jeziku, bojimo se da nam ni drugi neće pomoći!
Gospodine Predsjedniče, nakon prvoga, strašnog, već unaprijed planiranog udara na naču opstojnost na ovim prostorima (u god. 1992.) nisam došao k Vama niti bilo komu, na čelu prognaničke kolone mojih sunarodnjaka i kondijecezenaca. Njih, koji su već tada bili prisiljeni napustiti svoja vjekovna ognjišta, prihvatili su moji najbliži suradnici, pomogli im i preporučili ih drugoj braći po vjeri i krvi – kod Vas u slobodnoj Hrvatskoj i u drugim sredinama.
Ja sam odlazio od preostalih ovdašnjih svojih “sirotana” k Vama i drugima, oko Vas i po bijelom svijetu tražeći za njih kruha i ruha, ali prvenstveno tražeći razumijevanja i potpore za naču ustrajnu želju da ostanemo na svojim vjekovnim ognjištima, i to ne kao robovi, niti već sada svi u grobovima, nego kao ljudi sa svojim dostojanstvom, pravima i slobodama koje su zagarantirane svim ljudima u civiliziranom svijetu.
Ni sada za njih ne želim ničta drugo! Ovdje je kormilo moga životnog broda i ja ga ne kanim napustiti osim vičom silom, smrću ili slično! Zajedno sa svojim požrtvovnim svećenicima, redovnicima i redovnicama, dijelit ćemo sa svojim napaćenim i obespravljenim narodom kao i do sada njihovu situaciju i ujedno oko sebe čiriti miroljubivost, praštanje i kulturu multietničkog i multivjerskog suživota, što je svojstveno i našem hrvatskom narodu a pogotovo pripadnicima Katoličke Crkve. Bit ćemo i dalje uz svoj narod, svoje vjernike, svijetla obraza i neslomljive vjernosti!
Ali, to sve u ovom času viče nije dosta! Čaša teških nepravdi i trajne obespravljenosti, nezaštićenosti i neizvjesnosti već je prepuna! Trebamo HITNO konkretnu, učinkovitu pomoć u oduzetim nam i pogaženim – osnovnim ljudskim i građanskim pravima i slobodama! Treba netko od kompetetnih hrvatskih političara ovome narodu reći što se s njime namjerava: žrtvovati ga ili spasiti ga!
Ponovo Vas, po tko zna koji put, preklinjem: POMOZITE NAM! Radi se o danima! Našite načina da konačno neki od provjerenih političkih vođa hrvatskog naroda preuzmu o nama, o našoj sadašnjosti i budućnosti trajnu brigu! Prije nego što, ne daj Bože, bude kasno i za nas i za Vas!
Vjerujem da ćete nam pomoći, ne samo deklarativno nego i konkretnim pozitivnim mjerama! Zato Vam u ime svih oko mene iskreno zahvaljujem!
S poštovanjem

Mons. Franjo Komarica
banjolučki biskup