Pismo biskupa Zagrebačke crkvene pokrajine prigodom 150. obljetnice osnutka

Braći svećenicima, redovnicima, redovnicama, vjeroučiteljima, braći i sestrama vjernicima Zagrebačke metropolije

1. Ove godine navršava se sto pedeset godina otkako je 11. prosinca 1852. papa Pio IX. bulom “Ubi primum placuit” Zagrebačku biskupiju uzdigao na čast nadbiskupije i uspostavio Hrvatsko-slavonsku, odnosno Zagrebačku crkvenu pokrajinu, u čiji su sastav tada ušle: Đakovačka ili bosanska i Srijemska biskupija, Senjsko-modruška biskupija te Križevačka eparhija. Senjsko-modruška biskupija 1969. godine sjedinjena je s Riječkom biskupijom i uzdignuta na nadbiskupiju i metropoliju Riječko-senjsku. Dana 5. srpnja 1997. godine, na dijelu područja dotadašnje Zagrebačke nadbiskupije osnovane su dvije nove biskupije: Požeška i Varaždinska, tako da danas Zagrebačku metropoliju tvore: Zagrebačka nadbiskupija, Đakovačka i srijemska biskupija, Križevačka eparhija, Požeška biskupija i Varaždinska biskupija.

Mi, današnji biskupi Zagrebačke metropolije, na čelu sa zagrebačkim nadbiskupom i metropolitom Josipom Bozanićem, sa zahvalnošću se spominjemo ove obljetnice, koja je važna kako za crkveni tako i za ukupni narodni život sjevernoga dijela Hrvatske. Zahvalnost upućujemo na prvome mjestu Trojedinome Bogu, čija su vremena i vjekovi, koji ravna poviješću svih ljudi i naroda. Prema njegovu promislu naše su se biskupije na taj način prije sto pedeset godina osamostalile od Kaločke nadbiskupije u Mađarskoj, što je nesumnjivo doprinijelo i većoj samostalnosti Hrvatske. Zahvalni smo tadašnjemu papi Piju IX, koga je papa Ivan Pavao II. prošle godine proglasio blaženim. Zahvalni smo prvomu nadbiskupu zagrebačkom, kardinalu Jurju Hauliku, koji je – premda Slovak po rođenju – za Zagrebačku nadbiskupiju i čitavu metropoliju učinio bez sumnje mnoga velika djela koja su uvelike doprinijela napretku naše Crkve i naroda. Zahvalni smo i banu Josipu Jelačiću, koji se u ono vrijeme veoma založio da se uspostavi Zagrebačka metropolija.

Dakako, mi danas, sto pedeset godina nakon početka života naše metropolije, ne upiremo svoje oči samo na taj tako važan datum, nego, slaveći ovu važnu obljetnicu, želimo vidjeti i vrednovati sve one osobe i sve one događaje koji su obilježili proteklo razdoblje naše crkvene i narodne povijesti. Štoviše, ne želimo zaboraviti ništa od dobra koje smo kao Crkva baštinili od prijašnjih minulih stoljeća kršćanstva na ovome tlu, osobito baštinu svetosti, primjer mnogih mučenika i svjedočanstva tolikih muževa i žena koji su ugradili sebe, svoj život i rad, svoje patnje i stradanja, svoje radosti i nade u sve ono što smo mi naslijedili i za što osjećamo odgovornost da primljeno čuvamo, unapređujemo i predamo budućim naraštajima.

Tako ne možemo ne spomenuti svece i mučenike iz vremena prije dolaska Hrvata na ovo područje: svetoga sisačkog biskupa Kvirina, koji je na početku 4. stoljeća djelovao na ovome tlu i podnio mučeništvo za Krista, biskupa Ireneja, đakona Dimitrija, djevicu Anastaziju i druge brojne srijemske mučenike te biskupa Euzebija, lektora Poliona i druge mučenike Cibalae, današnjih Vinkovaca.

S tla naše metropolije niknuli su sveci i blaženici hrvatskoga naroda, koje osjećamo osobito blizima i koji su nam veliko nadahnuće i primjer i za naš današnji hod. Tako se spominjemo blaženoga Augustina Kažotića, biskupa zagrebačkog s početka 14. stoljeća (umro 1321. u talijanskome gradu Luceri), čiju smo godinu slavili od travnja 2001. do travnja ove, 2002. godine. On bijaše zaštitnik siromaha, veliki teolog i prosvjetitelj, sam prognanik, te dobar pastir i učitelj. Spominjemo se nadalje i svetoga Marka Križevčanina, koji je svoj život – zajedno s još dvojicom svećenika – za Krista položio 7. rujna 1619. u Košicama, u Slovačkoj. Papa Ivan Pavao II. proglasio ga je svetim 2. srpnja 1995. godine. Svetoga Marka Križevčanina uzela je mlada Varaždinska biskupija za svoga zaštitnika. “Najsvjetliji lik Crkve u Hrvata”, kako ga je nazvao sadašnji papa Ivan Pavao II, blaženi je kardinal i zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac (umro 10. veljače 1960. u Krašiću), mučenik za svetu vjeru i jedinstvo Crkve. Premda je živio u tamno vrijeme Drugoga svjetskog rata, ostavio je neugasivo svjetlo vjere, nade i ljubavi koje nas i danas obasjava.

Naša se Crkva ponosi i slugama Božjim: Ivanom Merzom, koji je na glasu svetosti umro u Zagrebu 10. svibnju 1928, a čije proglašenje blaženim uskoro očekujemo; fra Antom Antićem (umro u Zagrebu 1965) i fra Vendelinom Vošnjakom (umro u Zagrebu 1933).

Moramo spomenuti i naše velike pastire, kao što su bili: Josip Juraj Strossmayer, đakovački i srijemski biskup, kardinal Franjo Šeper, pročelnik rimske Kongregacije za nauk vjere, čije smo se 20. obljetnice smrti spomenuli prošle godine, te kardinal Franjo Kuharić, koji je blago u Gospodinu preminuo 11. ožujka ove, 2002. godine.

2. Zašto obilježavamo ovu obljetnicu i što želimo tim obilježavanjem? Crkva Kristova je “puk skupljen u jedinstvu Oca, Sina i Duha Svetoga” (LG 4). Ta se otajstvena zbilja, snagom Duha Svetoga, ostvaruje među nama ljudima u zajedništvu biskupâ, svećenikâ, đakonâ, redovnikâ i redovnicâ te vjernikâ okupljenih oko Petrova nasljednika. Tako okupljeni mi gradimo, izgrađujemo i obnavljamo Crkvu, Tijelo Kristovo (usp. 1 Kor 12,27). Korijeni Crkve su duboko u samome Božjem planu spasenja, kojim Bog sve ljude želi “učiniti dionicima božanske naravi” (2 Pt 1,4). Ta se duhovna svrha ostvaruje u svakidašnjemu životu Crkve Kristove koja slavi Boga Stvoritelja, Boga Otkupitelja i Boga Duha Svetoga Posvetitelja. Vrhunski odraz crkvenosti živi se i vidi u euharistijskome slavlju; u njemu se ostvaruje najviše zajedništvo između Boga i čovjeka. Stoga euharistijska zajednica u najizvrsnijemu smislu ponazočuje čitavo otajstvo Crkve: zajedništvo s Trojedinim Bogom, odgovornost mjesnoga biskupa – u zajedništvu s drugim biskupima i Petrovim nasljednikom na čelu zbora biskupâ – te službe prezbiterâ, đakonâ i boguposvećenih osoba, s mnoštvom Kristovih vjernika laika, ispunjenih Božjim Duhom i revnošću za Crkvu.

Zajedništvo je u Crkvi temeljna dimenzija duhovnosti i evangelizacije. Jedna, sveta, katolička i apostolska Crkva živi i opstoji u pojedinim mjesnim, biskupijskim Crkvama. Među mjesnim Crkvama ostvaruje se zajedništvo u suradnji svakidašnjega života. “Već od prvih stoljeća Crkve zajedništvo bratske ljubavi i briga za sveopće poslanje koje je povjereno apostolima poticalo je biskupe postavljene na čelo mjesnim Crkvama da udruže svoje sile i svoje volje s ciljem da se unaprijedi opće dobro i dobro pojedinih Crkava.” (Christus Dominus [= CD] 36)

Na razini biskupija jedne pokrajine zajedništvo biskupâ prvo je svjedočanstvo o Crkvi Kristovoj. Zato se, radi dobra vjernika i čitave Crkve, povezuje više biskupijskih zajednica (usp. Zakonik kanonskoga prava, kan. 431, § 1). Naša Hrvatsko-slavonska crkvena pokrajina živi u trajnoj razmjeni duhovnih, kulturnih, društvenih i drugih darova na dobro svih vjernika. Mi, biskupi, savjetujemo se na razini metropolijskih susreta i tražimo nove načine za rješavanje crkvenih potreba te jedni drugima pomažemo. Crkveno zajedništvo, kao važna oznaka Crkve Kristove, vidljivo se i sasvim određeno ostvaruje u svakidašnjemu životu svih vjernika. Drugi vatikanski sabor biskupima savjetuje: “Kao zakoniti nasljednici Apostolâ i članovi biskupskoga kolegija, neka se biskupi trude da budu međusobno povezani i neka pokažu da im je na srcu briga za sve Crkve” (CD 6). To je temeljno načelo tzv. biskupskoga kolegijaliteta.

Dekret Drugoga vatikanskog sabora Christus Dominus – Krist Gospodin, o pastirskoj službi biskupa, također određuje uspostavljanje crkvene pokrajine, “da se tako bolje osiguraju potrebe apostolata u skladu s društvenim i mjesnim prilikama, kao i da se olakšaju i da budu plodniji odnosi biskupa međusobno, s metropolitima, s ostalim biskupima istoga naroda pa i odnosi biskupa s građanskim vlastima” (CD 39).

Prigodom ove obljetnice naše Zagrebačke crkvene pokrajine mi želimo vrednovati povijesne korijene naše crkvenosti, posvijestiti važnost međubiskupijskoga zajedništva te, dogovorom i suradnjom svih nas – kako biskupâ, tako i prezbiterâ, redovnikâ i vjernikâ – u našoj metropoliji potaknuti na novi zamah crkveni život u svakoj našoj biskupiji.

3. U ozračju sjećanja na povijesne početke naše Zagrebačke metropolije želimo oživjeti sinodalni način razmišljanja, plodnu kolegijalnost biskupâ te trajno međubiskupijsko planiranje, dogovaranje i koordiniranje pastoralnoga djelovanja, kako bi svi naši vjernici hrabro i ustrajno gradili i obnavljali #!Božju građevinu#!, svoje mjesne Crkve, u zajedništvu Zagrebačke metropolije.

U tu svrhu mi biskupi odlučili smo da ćemo zajedno obilježiti neke važne datume u našoj metropoliji. Tako smo 28. rujna 2002. bili u Požegi, a 29. rujna 2002. u Varaždinu, gdje smo s prezbiterima i redovnicima te s mnoštvom Božjeg naroda Bogu zahvalili za pet godina samostalnoga crkvenog života ovih mladih biskupija. Molili smo da se pod vodstvom pastira ovih mjesnih Crkava sve više unapređuje zajedništvo i bratska ljubav, jer njihov duhovni rast radost je čitave naše metropolije, Crkve u našemu hrvatskom narodu i čitave Crkve Katoličke.

Dana 26. listopada ove 2002. godine, na blagdan sv. Dimitrija, okupila se Đakovačka i Srijemska Crkva na trećemu biskupijskom spomen-hodočašću u Vukovaru te na proslavi sv. Dimitrija u Srijemskoj Mitrovici. Vukovar je simbol stradanja naše Crkve i naroda. Biskupijsko obilježavanje 150. obljetnice Zagrebačke metropolije u Vukovaru izrazilo je naše zajedništvo ne samo u sjećanju na tragediju i ponosno sebedarje našega naroda, nego i u zajedničkome pogledu u budućnost, koju želimo graditi u miru i zajedništvu sa svim ljudima dobre volje. Proslava sv. Dimitrija u Srijemskoj Mitrovici, s vjernicima u Srijemu, bila je znak naše povezanosti i neraskidive kršćanske solidarnosti i ljubavi s Crkvom na tim prostorima, kojoj smo željeli pružiti potporu, i od koje smo primili svjedočanstvo nade za budući život. Đakovačka i Srijemska Crkva zaključuje u ovoj godini Zagrebačke metropolije i svoju drugu biskupijsku sinodu kojom se željela suočiti s izazovima i novim zadaćama koje se pred nju postavljaju na razmeđu kulturâ na početku trećega tisućljeća kršćanstva.

Na današnji dan, 11. prosinca 2002. godine, slavimo u Zagrebu, u katedrali svečanu večernju. Na sam dan uspostave Zagrebačke nadbiskupije i metropolije svoja zahvalna srca dižemo Bogu za sve što je naša metropolija proživjela u prošlosti, te molimo da ju Gospodin ne prestaje jačati i u izazovima koje nosi budućnost.

Sljedeće, 2003. godine, Križevačka će eparhija 11. svibnja, u Zagrebu, svečano proslaviti dan kada ona slavi blagdan sv. Ćirila i Metoda, zaštitnika naše metropolije. Istinsko je bogatstvo metropolije postojanje grkokatoličke biskupije, koja njeguje duhovnu baštinu kršćanskoga Istoka i povezuje je s kršćanskim Zapadom. Uz izraze zahvalnosti Bogu, molit ćemo ga da očuva snagu te Crkve i trajno joj otvara nove perspektive.

Unutar Godine metropolije, Zagrebačka se Crkva priprema za održavanje Druge nadbiskupijske sinode, te za to moli osobito svjetlo i pomoć Duha Svetoga. Završno će slavlje godine naše metropolije biti u Zagrebu, na blagdan Gospe od Kamenitih vrata, 31. svibnja 2003. godine. Molit ćemo Blaženu Djevicu Mariju, koja je “Decus singulare Croatiae – Jedinstveni ures Hrvatske” i njezina “Fidelissima mater – najvjernija majka”, da nas svojim zagovorom prati i izmoli milost žive vjere u njezina Sina Isusa Krista, našega Gospodina i jedinoga Spasitelja.

4. Mi, biskupi Zagrebačke metropolije, članovi smo Hrvatske biskupske konferencije koja je nedavno izdala dokument “Na svetost pozvani. Pastoralne smjernice na početku trećeg tisućljeća”. Želimo da se ovaj dokument proučava i oživotvori u biskupijama naše metropolije. Neka svetost bude svima cilj, a biskupske smjernice neka nam svima budu poticaj da dublje i snažnije živimo i svjedočimo svoju vjeru. Crkva raste odozdo, iz obitelji i župa. Da bismo pridonijeli njezinu životu i rastu, novomu poletu i napretku, budimo svjesni da smo svi mi Crkva. “Pred nama je teški, ali i časni i radosni zadatak da novim naraštajima prenesemo svjetlo vjere koje je Krist zapalio u srcima ljudi. To možemo učiniti samo ako smo ljudi svjetla” (NSP 100). Pozvani smo i možemo prenijeti svjetlo vjere novim naraštajima na ovome našem tlu.

U našoj se metropoliji još uvijek, nažalost, živo osjećaju rane nedavnoga rata. Premda obnavljamo porušene crkve, mnoge su župe i danas bez svojih crkava, a u Srijem, istočnu i zapadnu Slavoniju te Banovinu još se nije vratilo mnogo naših prognanih vjernika. Također u tim našim biskupijama žive deseci tisuća katolika, prognanih iz Bosne i Hercegovine, koji još nisu riješili svoj položaj. Dok žalimo za tolikim poginulima, dijelimo bol sa svakim ranjenim i prognanim, ne prestajemo se nadati da će Božja milost obnoviti nadu svakomu koji trpi posljedice rata i dati snage da se teške prilike prevladaju.

Premda nas sve opterećuju ti problemi, mi, kao vjernici ne prestajemo se nadati. Štoviše, mi biskupi, željeli bismo ohrabriti svakoga našeg vjernika i svakoga čovjeka dobre volje koji živi u našoj metropoliji, da je moguće ponovno sagraditi što je porušeno. Pri tome ne mislimo poglavito na kuće, škole, bolnice i crkve, već na duše koje su klonule, na savjesti koje su opterećene, na etičke vrijednosti koje su došle u pitanje. Pošten rad, vjera u Boga, u zajednicu i u sebe kadre su nas usmjeriti da se, premda dugotrajnim i teškim naporom, izborimo za dostojnije uvjete života i uspijemo izgraditi bolje društvo. Ne zaboravimo kako je u tome nastojanju prevažna međusobna solidarnost, osjetljivost za socijalno ugrožene članove te upornost i strpljivost. Bog će sigurno takvu vjeru, takvu nadu i takva odricanja nagraditi. U tim smo naporima mi, nositelji Evanđelja, željni dati svoj doprinos koji je duhovne naravi i baš zato nezamjenjivo nužan za bilo kakav napredak. Svjesni te odgovornosti, krenimo u budućnost, noseći svima Božju poruku o spasenju svijeta i svakoga čovjeka!

Svjesni smo da, osim ratnih posljedica i teških gospodarskih problema, u našim većim gradovima mnogi mladi žive besperspektivno i odaju se mnogim ovisnostima, među kojima je najteža ovisnost o drogama. Upućujemo stoga na važnost obiteljskoga života, na brigu za djecu i kršćanski odgoj koji su roditelji pozvani dati svojoj djeci. O obitelji i njezinim nadama, ali i o poteškoćama govori nedavno izišli “Direktorij za obiteljski pastoral Crkve u Hrvatskoj” koji je izdala Hrvatska biskupska konferencija, a koji usrdno preporučujemo da se po njegovim smjernicama poveća briga za obitelji. Kada se promotri demografska slika, nailazimo na poražavajuće podatke o našem narodu. To znači da je ugrožena i Crkva i njezina opstojnost. Bez naravi nema ni milosti, jer je i naravni život dar Božji. Taj pak dar treba biti obogaćen prihvaćanjem Evanđelja, da bi mogao rasti i razvijati Božje milosne darove. Jedan je od tih darova sigurno i poziv u svećenički ili redovnički život. Potičemo sve vjernike na molitvu za otvorenost daru života i za crkvena zvanja, da se naviještanje Evanđelja i služenje na području naših biskupija ne bi nikada ugasilo.

Neka Gospodin blagoslovi našu Zagrebačku metropoliju, svaku našu biskupiju, sve nas, braćo i sestre, da iz časne baštine prošlosti crpimo nadahnuća za budućnost!

Neka nad nama bdiju sveci zaštitnici i zagovornici naših pothvata danas i sutra! Neka nas zagovara i za nas moli Djevica Marija, kojoj se posebnim žarom utječemo u godini njezine Krunice!

U Gospodinu našemu Isusu Kristu, vaši biskupi:

† Josip Bozanić, nadbiskup i metropolit zagrebački
† Slavomir Miklovš, vladika križevački
† Marin Srakić, biskup đakovački i srijemski
† Marko Culej, biskup varaždinski
† Antun Škvorčević, biskup požeški
† Đuro Gašparović, pomoćni biskup đakovački i srijemski
† Josip Mrzljak, pomoćni biskup zagrebački
† Vlado Košić, pomoćni biskup zagrebački
† Đuro Hranić, pomoćni biskup đakovački i srijemski

U Zagrebu, 11. prosinca 2002. godine