KONGREGACIJA ZA NAUK VJERE

PISMO BISKUPIMA KATOLIČKE CRKVE
O PRISTUPANJU RAZVEDENIH I PONOVNO VJENČANIH VJERNIKA EUHARISTIJSKOJ PRIČESTI

Preuzvišeni,

1. Međunarodna godina obitelji je osobito važna prigoda za ponovno otkrivanje svjedočenja ljubavi i skrbi Crkve za obitelj (1) i, istodobno, za izlaganje neprocjenjivih vrijednosti kršćanskoga braka koji je temelj obitelji.

2. U tome osobitu pozornost zavrijeđuju teškoće i patnje onih vjernika koji se nalaze u neurednim bračnim prilikama (2). Pastiri su pozvani iskazivati Kristovu ljubav i majčinsku blizinu Crkve. Trebaju ih s ljubavlju prihvaćati, poticati ih da se pouzdaju u Božje milosrđe, razborito i s poštovanjem upućivati ih na određene putove obraćenja i sudjelovanja u životu crkvene zajednice (3).

3. Svjesni pak da istinsko shvaćanje i izvorno milosrđe nikad nisu odijeljeni od istine (4), pastiri su dužni upozoravati te vjernike na crkveni nauk glede slavljenja sakramenata i osobito glede primanja euharistije. O tom su pitanju posljednjih godina u raznim krajevima predložena različita dušobrižna rješenja, po kojima doista ne bi bilo moguće općenito prihvaćanje razvedenih i ponovno vjenčanih na euharistijsku pričest, ali bi oni mogli primati pričest u određenim slučajevima, kad bi se po vlastitoj savjesti smatrali za to ovlaštenima. Bilo bi to, naprimjer, kad je riječ o onima koji su sasvim nepravedno ostavljeni premda su se iskreno trudili spasiti prethodni brak, ili onima koji bi bili uvjereni da im prethodni brak nije bio valjan, premda to ne mogu dokazati na vanjskom pravnom području (in foro externo), odnosno nakon što bi već dugo razmišljali i kajali se, također kad iz ćudoredno valjanih razloga ne bi mogli zadovoljiti obvezi odvojenog življenja.
Bilo je također prijedloga da bi rastavljeni i ponovno vjenčani trebali razgovarati s razboritim i iskusnim svećenikom radi objektivnog ispitivanja svoga stanja. Taj bi pak svećenik bio dužan poštovati možebitnu odluku njihove savjesti da pristupaju euharistiji, za što ne bi bilo potrebito i službeno dopuštenje.
U tim i sličnim slučajevima radilo bi se o snošljivom i dobrohotnom pastoralnom rješenju za pravedno postupanje u različitim prilikama u kojima se nalaze razvedeni i ponovno vjenčani.

4. Premda je poznato da su takva pastoralna rješenja bila predložena od nekih crkvenih otaca te su donekle ušla u praksu, ipak ta rješenja nikad nisu dobila suglasnost otaca, te nikako nisu oblikovala zajednički crkveni nauk niti odredila crkvenu stegu. Naučavanje i autentično tumačenje poklada vjere (depositum fidei), u vjernosti svetom pismu i Predaji pripada sveopćem crkvenom Učiteljstvu.
Pred spomenutim pastoralnim prijedlozima ova se Kongregacija smatra dužnom ponovno pozvati na crkveni nauk i stegu u tim pitanjima. Vjerna riječima Isusa Krista (5), Crkva tvrdi da ne može priznati valjanom novu vezu, ako je prethodni brak bio valjan. Ako su razvedeni sklopili građanski brak, nalaze se u stanju koje objektivno protuslovi Božjemu zakonu i stoga ne smiju pristupati euharistijskoj pričesti dokle god traje takvo stanje (6).
Ta odredba doista nema kazneno ili uopće diskriminatorsko značenje glede razvedenih i ponovno vjenčanih, nego upravo iskazuje objektivno stanje koje po sebi onemogućuje pristup euharistijskoj pričesti: “Oni su ti koji ne mogu biti pripušteni pričesti od časa kad njihovo stanje i njihovi uvjeti života objektivno protuslove onom jedinstvu ljubavi između Krista i Crkve koje euharistija označuje i ostvaruje. Tu je i posebni pastoralni razlog: ako bi se tim osobama dopustilo da se pričešćuju, vjernici bi bili uvedeni u zabludu i nejasnoću glede crkvenoga nauka o nerazriješivosti braka” (7).
Vjernicima koji ustraju u takvom bračnom stanju pristup euharistijskoj pričesti otvara jedino sakramentalno odrješenje, koje se može dati “samo onima koji su, pokajavši se što su povrijedili znak Saveza i vjernosti Kristu, iskreno spremni živjeti tako da više ne protuslove nerazriješivosti braka. To sasvim određeno znači da kad muškarac i žena iz ozbiljnih razloga – kakav je, naprimjer, odgajanje djece – ne mogu zadovoljiti obvezu da se odvoje, #!preuzmu obvezu živjeti u punoj uzdržljivosti, što znači uzdržati se od čina koji su svojstveni supružnicima#!” (8). U tom slučaju oni mogu pristupiti euharistijskoj pričesti, no ipak im ostaje čvrsta obveza izbjegavati sablazan.

5. Crkveni nauk i stega glede ovih pitanja opširno su izložene u pokoncilskom razdoblju u apostolskoj pobudnici “Familiaris consortio”. Pobudnica među ostalim podsjeća pastire da su iz ljubavi prema istini dužni dobro razlikovati različite prilike, te ih potiče da ohrabruju razvedene i ponovno vjenčane na sudjelovanje u različitim događanjima crkvenoga života. Istodobno proglašuje trajnu i opću praksu “utemeljenu na Svetom pismu, da se razvedeni i ponovno vjenčani ne puštaju na euharistijsku pričest” (9), navodeći i razloge. Struktura pobudnice i snaga njezinih riječi omogućuju da se jasno shvati kako ta praksa, predstavljena obveznom, ne može biti mijenjana na temelju različitih okolnosti.

6. Vjernik koji redovito “na bračni način” živi s osobom koja mu nije zakonita žena, odnosno zakoniti muž, ne smije pristupati euharistijskoj pričesti. Ako bi takav vjernik smatrao da je to ipak moguće, pastiri i ispovjednici – budući da je riječ o doista teškoj stvari i radi duhovnog dobra osobe (10) i zajedničkog dobra Crkve – strogo su dužni upozoriti ga da takav sud savjesti izravno protuslovi crkvenom nauku (11). Također su dužni u poučavanju podsjećati na taj nauk sve vjernike koji su im povjereni.
To ne znači da Crkvi nisu na srcu prilike u kojima žive ti vjernici, koji, uostalom, doista nisu isključeni iz crkvenoga zajedništva. Ona skrbi pastoralno ih pratiti i pozivati ih da sudjeluju u crkvenom životu u onoj mjeri koliko je to u skladu s odredbama božanskoga prava, od koga Crkva nema vlasti osloboditi (12). S druge pak strane treba prosvijetliti vjernike o kojima je riječ neka ne smatraju da je njihovo sudjelovanje u crkvenome životu svedeno isključivo na pitanje primanja pričesti. Vjernicima treba pomoći da prodube svoje poimanje vrijednosti sudjelovanja u Kristovoj misnoj žrtvi, duhovne pričesti (13), molitve, razmatranja riječi Božje, dobrotvornosti i pravednosti (14).

7. Pogrešno uvjerenje da rastavljeni i ponovno vjenčani smiju pristupiti euharistijskoj pričesti, očito pretpostavlja da se osobnoj savjesti pridaje ovlast da na temelju vlastitoga uvjerenja (15) donosi konačnu odluku o postojanju ili nepostojanju prethodnoga braka i o vrijednosti nove veze. Ali to je neprihvatljivo (16). Brak, naime, ukoliko je slika zaruka između Krista i njegove Crkve, osnovna je jezgra i važan čimbenik života građanskoga društva, te je bitno javna stvarnost.

8. Zaista je točno da sud o vlastitoj prikladnosti za primanje pričesti treba donositi ispravno oblikovana moralna savjest. No, također je točno da pristanak koji tvori brak nije tek privatna odluka, budući da u svakome od supružnika i u bračnom paru stvara osobito crkveno i društveno stanje. Stoga se sud savjesti o vlastitom bračnom stanju ne odnosi samo na neposredni odnos između čovjeka i Boga, kao da bi se moglo izostaviti crkveno posredovanje koje uključuje i kanonske zakone koji obvezuju u savjesti. Ne priznati to bitno stanje, značilo bi nijekati činjenicu da brak postoji u Crkvi kao stvarnost, što znači kao sakrament.

9. S druge pak strane pobudnica “Familiaris consortio”, kad poziva pastire da dobro razlikuju različite prilike u kojima se nalaze razvedeni i ponovo vjenčani, spominje slučaj onih koji su u svojoj svijesti sigurni da njihov predhodni brak, nepopravljivo razoren, nikad nije bio valjan (17). Treba sa sigurnošću razabrati da je na vanjsko pravnom području (in foro externo) utvrđenom od Crkve, objektivno riječ o ništavnosti braka. Crkvena disciplina, potvrđujući isključivu nadležnost crkvenih sudova u ispitivanju valjanosti braka među katolicima, također nudi nove putove za dokazivanje ništavnosti prethodne veze, kako bi se, koliko je god moguće, isključila svaka suprotnost između istine koja se u procesu može ustvrditi i objektivne istine kako je poznaje ispravna savjest (18). Prianjanje uz crkvenu prosudbe i obdržavanje važeće stege glede obveznosti zakonskoga oblika (kanonske forme) koliko je to potrebno za valjanost katoličkih brakova – to je ono što istinski pomaže duhovnom dobru vjernika o kojima je riječ. Zaista, Crkva je Tijelo Kristovo, te živjeti u crkvenom zajedništvu znači u Tijelu Kristovu i hraniti se Tijelom Kristovim. Primajući sakrament euharistije, zajedništvo s Kristom koji je Glava ne može nikada biti odvojeno od zajedništva s njegovim udovima, što znači s Crkvom. Stoga je sakrament našeg jedinstva s Kristom također sakrament crkvenoga jedinstva. Stoga je primanje euharistijske pričesti suprotno propisima crkvenoga zajedništva nešto u sebi proturiječno. Sakramentsko zajedništvo s Kristom uključuje i pretpostavlja obdržavanje, premda ponekad teško, uredbe crkvenoga zajedništva, te ne može biti ispravno i plodonosno ako vjernik, želeći se izravno približiti Kristu, ne poštuje tu uredbu.

10. U skladu s onim što je dosad rečeno, treba potpuno ostvariti želju izraženu od Biskupske sinode, usvojenu od Svetog Oca Ivana Pavla II. i prihvaćenu zauzimanjem i pohvalnim pothvatima biskupa, svećenika, redovnika i vjernika laika. Riječ o tome da se brižnom ljubavlju čini sve što može vjernike koji se nalaze u neurednim bračnim prilikama utvrđivati u ljubavi Krista i Crkve. Samo će im tako biti moguće potpuno prihvaćati poruku kršćanskoga braka i u vjeri podnositi patnju svoga stanja. U pastoralnoj djelatnosti treba poduzeti sve napore da ljudi dobro shvate kako nije riječ ni o kakvoj diskriminaciji, nego samo o potpunoj vjernosti volji onoga Krista koji nam je iznova predao i povjerio nerazrješivost braka kao Stvoriteljev dar. Bit će potrebno da pastiri i vjernička zajednica sudjeluju s dotičnim osobama u patnji i u ljubavi, kako bi mogli i u njihovu bremenu prepoznati slatki jaram i lako breme Isusovo (19). Njihovo breme nije ni slatko ni lako kao da bi bilo malo i beznačajno, ali postaje lakim jer ga Gospodin – i zajedno s njim sva Crkva zajedno s njima nosi. Zadaća je pastoralnog djelovanja, koje se mora vršiti u potpunom predanju, pružati tu pomoć koja se temelji u istini i također u ljubavi.
Povezan u kolegijalnoj skrbi da u životu i praksi Crkve prosine Kristova istina, molim Vas da primite izraze moje odanosti u Gospodinu.

+JOSEPH kard. RATZINGER
predstojnik

+ALBERTO BOVONE
naslovni nadbiskup Cezareje Numidijske
tajnik

Vrhovni svećenik Ivan Pavao II. je u audijenciji udjeljenoj Kardinalu predstojniku potvrdio ovo Pismo, koje je prihvaćeno na redovitoj sjednici ove Kongregacije, te odredio da se objavi.

U Rimu, iz sjedišta Kongregacije za nauk vjere, 14. rujna 1994. na blagdan Uzvišenje sv. Križa

BILJEŠKE

1. Usp. Ivan Pavao II, Pismo obiteljima (2. veljače 1994.)
2. Usp. Ivan Pavao II, Apostolska pobudnica Familiaris consortio, 79-84: AAS 74 (1982) 180-186.
3. Usp. ondje, 84: AAS 74 (1982) 185; Pismo obiteljima, 5; Katekizam Katoličke Crkve, 1651.
4. Usp. Pavao VI, Enciklika Humanae vitae, 29: AAS 60 (1968) 501; Ivan Pavao II. Apostolska pobudnica Reconciliatio et paenitentia, 34: AAS 77 (1985) 272; Enciklika Veritatis splendor, 95: AAS 85 (1993) 1208.
5. Mk 10, 11-12: “Tko otpusti ženu svoju i oženi se drugom, čini preljub prema prvoj. Ako li žena otpusti muža svoga i uda se za drugoga, čini preljub.”
6. Usp. Katekizam Katoličke Crkve, 1650; usp. također ondje 1640, i Tridentski koncil 24. sjednica: DS 1797-1812.
7. Apostolska pobudnica Familiaris consortio, 84: AAS 74 (1982) 185-186.
8. Ondje, 84: AAS 74 (1982); usp. Ivan Pavao II. Homilija na završetku VI. Biskupske sinode, 7: AAS 72 (1980) 1082.
9. Apostolska pobudnica Familiaris consortio, 84: AAS 74 (1982) 185.
10. Usp. 1 Kor 11, 27-29.
11. Usp. Zakonik kanonskoga prava, kan. 978 § 2.
12. Usp. Katekizam Katoličke Crkve, 1640.
13. Usp. Kongregacija za nauk vjere, Pismo katoličkim biskupima o nekim pitanjima glede služitelja euharistije, III/4: AAS 75 (1983) 1007; sv. Terezija Avilska Camino de perfeccion, 35, 1; sv. Alfonso M. de Liguori Visite al. SS. Sacramento e a Maria Santissima.
14. Usp. Apostolska pobudnica Familiaris consortio, 84: AAS 74 (1982) 185.
15. Usp. Enciklika, Veritatis splendor, 55: AAS 85 (1993) 1178.
16. Usp. Zakonik kanonskoga prava, kan 1085 § 2.
17. Usp. Apostolska pobudnica Familiaris consortio, 84: AAS 74 (1082) 185.
18. Usp. Zakonik kanonskoga prava, kan. 1536 § 2 i 1679., također Zbirka kanona istočnih Crkava, kan 1217 § 2 i 1365 o dokaznoj snazi, izjave stranaka u takvim procesima.
19. Usp. Mt 11,30.