Zagreb, (IKA) – Hrvatski biskupi, u duhu usmjerenja izraženog u pastoralnoj konstituciji Radost i nada Drugoga vatikanskog sabora te na tragu tisućljetnog sudjelovanja naše Crkve u svim ključnim događajima života hrvatskog naroda, u posebnome su pismu iznijeli svoje viđenje ujedinjavanja europskoga kontinenta i procesa pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji.
Biskupi se u prvom dijelu osvrću na početke stvaranja Europske unije, podsjećajući na činjenicu da je ta “ideja nastala u onom dijelu Europe koji nije bio pod komunističkom vlašću i da su njezini začetnici bili političari koji su ujedinjenu Europu zamišljali na temeljima zajedničke kršćanske baštine”. Ideju ujedinjenja Europe prvi su počeli promovirati Robert Schuman, Jean Monnet, Konrad Adenauer i Alcide De Gasperi, sva četvorica uvjereni katolici, koji su budućnost europskih naroda željeli utemeljiti na zajedničkoj podlozi kršćanskih vrjednota.
U Pismu se podsjeća na neke temeljne datume iz povijesti ujedinjenja europskoga kontinenta od Europske zajednice za ugljen i čelik sve do Lisabonskog ugovora koji je stupio na snagu 1. prosinca 2009. godine. U tom temeljnom europskom dokumentu o odnosu prema Crkvama i vjerskim zajednicama utvrđuje se da “Europska unija poštuje i ne prejudicira predviđeni status za Crkve i udruženja ili religiozne zajednice u državama članicama” te da “poštujući njihov identitet i specifičan prinos” s njima “održava otvoren, transparentan i redovan dijalog”.
Biskupi konstatiraju da je prvotna zamisao “europskih utemeljitelja” da se Europa ujedini na zajedničkim osnovama kršćanske baštine sve više zapostavljana u korist ekonomskog ujedinjenja. “Odbacivanje kršćanskih korijena posebno je došlo do izražaja prigodom sastavljanja Europskog ustava, u kojem se Boga i kršćanstvo uopće nije željelo spomenuti. Umjesto na zajedničkoj kršćanskoj baštini, dublji temelj europskomu zajedništvu pokušalo se pronaći u univerzalnim vrijednostima ljudskog dostojanstva, slobode, jednakosti, solidarnosti, demokracije, pravne države, s ciljem da se na tome izgradi ‘Europu kao utvrdu prava i pravednosti'”, ističu hrvatski biskupi te pitaju: “Kako poštivanje prava i pravednosti utemeljiti na apstraktnu razumu, koji ništa ne želi znati o Bogu? I kako izbjeći da se s odbacivanjem transcendentne dimenzije čovjeka ne odbaci bezuvjetnost ljudskih prava, koja ih štiti od ljudske samovolje?”
U svojem promišljanju o ideji europskog ujedinjenja, biskupi posebnu pozornost posvećuju stajalištima pojedinih papa koji su u doba njegova nastanka redom podupirali taj projekt. Oni podsjećaju kako je Pio XII. poticao procese ujedinjavanja, ali i upozoravao da se oni ne smiju temeljiti na materijalizmu, nego na kršćanskim vrednotama. Potpisivanje Rimskih ugovora 1957. nazvao je kršćanskim događajem koji bi mogao biti kvasac buduće Europe. Papa Ivan XXIII. u enciklici Pacem in terris (1963.), zauzimajući se za mir u svijetu, pozvao je europske narode da prevladaju bolne podjele, da bi se “ostvario suživot pojedinca, obitelji i društvene zajednice na kulturnom, ekonomskom i političkom polju”. Promičući izgradnju civilizacije ljubavi i Pavao VI. bio je uvjeren da ujedinjenje Europe može postati djelotvorno jamstvo mira i razvoja na Starom kontinentu. On je sv. Benedikta proglasio zaštitnikom Europe (1964.) želeći europskim narodima posvijestiti potrebu poštovanja zajedničke kršćanske baštine. Politikom prema komunističkim zemljama izborio se za nešto veće poštovanje vjerskih sloboda u njima.
Papa Ivan Pavao II. prvi je počeo govoriti o cjelovitoj Europi, i to još za vladavine komunističkih režima u istočnoj Europi. To svoje opredjeljenje simbolički je izrazio proglašenjem slavenskih apostola sv. Ćirila i Metoda suzaštitnicima Europe (1980.). Nakon urušavanja komunističkih režima u Europi sazvao je 1991. posebnu Biskupsku sinodu za Europu. U završnome sinodskom dokumentu ističe se “europska je kultura izrasla iz mnogih korijena”, ali “kršćanska je vjera dala oblik Europi utisnuvši u njezinu kolektivnu svijest neke temeljne vrijednosti za čovječanstvo. On je stalno poticao odgovorne da izgrađuju “Europu ljudi i naroda”, poštujući njezinu raznorodnost te kulturno i duhovno bogatstvo.
Papa Benedikt XVI. tvrdi da je Europa kulturna i povijesna datost, koja je prepoznatljiva ne toliko po zemljopisnim opisima koliko po svijesti o pripadnosti području, koje, osim prirodnih, posjeduje i političke, kulturne i moralne osobitosti. Današnji Papa snažno ukazuje na poguban utjecaj relativizma, agnosticizma, laicizma i sekularizma na sadašnjost i budućnost Europe. Prema njemu, europska je kultura rođena iz susreta vjere i razuma te upozorava da suvremeni razlaz između vjere i razuma prijeti temeljima europske kulture, stoga potiče na zauzimanje za uspostavu njihova jedinstva ako Europa želi preživjeti.
Hrvatski biskupi u trećem dijelu svojega Pisma ukazuju na neke probleme i perspektive Europske unije, upozoravajući kako su tinjajući nacionalizmi, kao i značajne ekonomske razlike i neslaganja među zemljama članicama na gospodarstvenom i socijalnom polju, velike slabosti suvremene europske politike.
Sadašnja Europa, upozoravaju hrvatski biskupi, usprkos određenoj ekonomskoj stabilnosti i političkomu jedinstvu pati od duboke krize vrednota. Najveća je slabost Unije, ističe se u Pismu, “gubljenje kršćanskog spomena i baštine, praćeno svojevrsnim praktičnim agnosticizmom i vjerskom ravnodušnošću, zbog čega mnogi Europljani ostavljaju dojam kao da žive bez duhovnih korijena…”.
Mnogi žive i rade kao da Boga nema, ističu biskupi i primjećuju da gubitak naravnog i kršćanskog morala ima za posljedicu ozakonjenje pobačaja, eksperimentiranje nad embrijima, kloniranje, eutanaziju, istospolne brakove, odbacivanje kršćanskih simbola i obezvrjeđivanje kršćanskih svetinja. Sve to prati neka vrsta straha od budućnosti, koja stvara tmurno i nesigurno ozračje, te je sve više zbunjenih i nesigurnih ljudi. U takvom se ozračju, poručuju biskupi, Crkva ne odriče javnog poslanja u promicanju ljudskog dostojanstva, slobode vjere i savjesti, poštivanja života, braka i obitelji i zalaganja za opće dobro čovjeka te dodaju da Crkva podupire ispravno shvaćenu demokraciju, ali se ne veže niti uz jedan politički sustav.
U četvrtome dijelu Pisma biskupi progovaraju o odnosu Hrvatske prema Europskoj uniji, polazeći od činjenice da je naša država izrazila želju za članstvom u toj organizaciji i da se o tome vode pregovori. Poznato je također da će konačnu odluku o tome donijeti naši građani na referendumu, kao i građani svih zemalja članica, podsjećaju biskupi te ističu kako će Crkva tu odluku poštovati.
Želeći u svijetlu evanđelja i crkvenoga učiteljstva osvijetliti proces hrvatskog pristupanja EU, hrvatski biskupi kao dragocjene ističu poglede dvojice posljednjih papa, Ivana Pavla II. i Benedikta XVI. Prvi je na početku trećega pastirskog pohoda našoj Crkvi i domovini, na otoku Krku 5. lipnja 2003., rekao: “Hrvatska je nedavno predala zahtjev da postane sastavni dio, također u političkom i gospodarskom pogledu, velike obitelji europskih naroda. Ne mogu ne očitovati želju da se uspješno ostvari ta težnja. Bogata će baština Hrvatske sigurno pridonijeti učvršćenju Unije, bilo kao upravne i teritorijalne cjeline, bilo pak kao kulturne i duhovne stvarnosti.”
A Benedikt XVI., u govoru hrvatskim biskupima za pohoda ad limina apostolorum 6. srpnja 2006. godine, poručio je: “Vaša zemlja, Hrvatska, oduvijek živi u okviru europske civilizacije, te s razlogom stoga želi biti priznata kao član Europske unije. Njezina želja je svojim ulaskom u tu ustanovu surađivati na dobro svih stanovnika kontinenta. Nacija će na taj način moći s uvažavanjem i dijalogom ući u odnos s drugim europskim narodima, pridonoseći vlastitom kulturom i tradicijom u traganju svih za potpunom istinom o čovjeku.”
Osvrćući se na te papine izjave, hrvatski biskupi u svome Pismu posebno ističu činjenicu “da Hrvatska oduvijek živi u okviru europske civilizacije” te da njezino možebitno pristupanje u Europsku uniju znači samo davanje novoga gospodarskog i političkog okvira toj našoj tisućljetnoj pripadnosti europskomu kulturnom i civilizacijskom krugu.
Biskupi ističu da je jako važno, poučeni povijesnim iskustvom, da sadašnje pristupanje suvremenoj europskoj integraciji bude rezultat slobodne volje naših građana, nakon što su bili dobro upoznati s prednostima i nedostatcima, s pozitivnim i negativnim posljedicama takva ujedinjavanja. Stoga biskupi smatraju važnim da odgovorni u vlasti i u pregovorima trebaju temeljito, pravodobno i objektivno informirati ne samo o tijeku pregovora, nego i o tomu što pojedina rješenja znače ili mogu značiti za sadašnjost i budućnost naše države.
U tome smislu biskupi ističu da osobito važnu ulogu i odgovornost imaju sredstva društvenih komunikacija, kao i škole i druge i odgojno-obrazovne te znanstvene ustanove.
Važno je da uspravno i dostojanstveno uđemo u suvremeno zajedništvo europskih naroda, pišu biskupi i potiču da s velikima treba razgovarati s načelnih polazišta, a nikad na koljenima, svjesni da smo tijekom povijesti dali ne samo značajan obol europskoj znanosti i kulturi nego i obrani europske civilizacije od stranih osvajača. Zbog toga je nužno razvijati zdravu samosvijest u našemu narodu i među našim građanima, posebice kod mladeži.
Biskupi upozoravaju da se u posljednje vrijeme u Hrvatskoj promiče neka čudna i bolesna mržnja na same sebe. Dok se s puno razumijevanja pokušava otvoriti vrijednostima izvana, istodobno se ostavlja dojam kao da se omalovažava vlastite. Od vlastite se povijesti ističe samo ono što je vrijedno žaljenja, a ne ono što je veliko i čisto. Multikulturnost, koju se strastveno i trajno podupire, pokatkad je iznad svega napuštanje i poricanje onoga što je vlastito. No, istinska multikulturnost ne može opstati bez zajedničkih nepromjenjivih veličina, bez orijentacijskih točaka koje polaze od vlastitih vrijednosti.
Nismo ovdje od jučer, poručuju biskupi, te ističu kako s vlastitim imenom i identitetom, kulturom i poviješću, možemo s drugima, u međusobnu uvažavanju i poštivanju, izgrađivati novi europski dom, utemeljen na istini o čovjeku. Upravo papa Benedikt XVI. stalno poziva da se europsko zajedništvo gradi na “istini o čovjeku”.
Sastavni dio te istine je i monogamni brak, kako je Papa poručio našim biskupima prigodom pohoda ad limina 2006. godine. Brak se naime kao “temeljna struktura odnosa između muškarca i žene” te istodobno kao ćelija u kojoj se oblikuje državna zajednica formirao polazeći od biblijske vjere”. “Europa ne bi bila Europa”, kaže Papa, “kad bi ta osnovna ćelija njezine socijalne strukture nestala ili kad bi se promijenila u svojoj biti”. To što vrijedi za Europu, vrijedi na poseban način i za nas u Hrvatskoj, gdje su, kao rijetko gdje drugdje, brak i obitelj oduvijek bili na cijeni, podsjećaju naši biskupi. Budući da se u sadašnjim okolnostima pojavljuju tim vrednotama oprečne tendencije, potrebno je dodatno se o njima brinuti i štititi prikladnim zakonodavstvom i drugim mjerama.
Druga vrijednost koju biskupi ističu jest nedjelja, koja je oblikovala hrvatsku i europsku humanost, štiteći najugroženije od samovolje i pohlepe njihovih gospodara. Tu je instituciju i u novim okolnostima potrebno sačuvati, jer u vremenu kad se stjecanje, trgovina i potrošnja uzdižu na pijedestal najviših vrijednosti, čovjek i humanost dolaze u drugi plan, pišu biskupi i pozivaju sve ustanove i građane da zajednički porade na očuvanju i zaštiti nedjelje kao dana posvećenog čovjeku, obiteljskomu zajedništvu, njegovanju obiteljskih i prijateljskih veza, razonodi i odmoru, kulturnom i duhovnom uzdizanju. Vrijednosti koje štitimo čuvajući nedjelju, stoji u Pismu, neusporedivo premašuju zaradu koju bismo stekli pretvarajući ju u radni dan.
Biskupi se nadalje zalažu za očuvanje kršćanskih simbola u javnome životu. Oni su obilježja kršćanske vjere i u tome smislu su, kao i nedjelja, vjernicima na poseban način dragi i sveti. No, biskupi ističu da su oni također izraz našega nacionalnog identiteta, koji je kršćanstvo neizbrisivo oblikovalo. S njima su povezane najviše religiozne i moralne vrijednosti, koje su vjekovima nadahnjivale način mišljenja i postupanja našeg naroda. Zahtijevati da se takva obilježja uklone iz javnoga života može se stoga shvatiti kao implicitno nastojanje za uklanjanjem vrijednosti što ih ona simboliziraju, a to bi bilo zadiranje u samu bit našeg identiteta. Svakako je krajnja posljedica takva “ikonoklazma” izbacivanje kršćanstva i, u konačnici, Boga iz javnoga života. Ni kao vjernici ni kao pripadnici hrvatskog naroda, čije je duhovno i kulturno biće opečatilo kršćanstvo, ne možemo se s time složiti, poručuju hrvatski biskupi, dodajući kako nam je kao vjernicima prihvatljiva laička država, ali ne ideološki laicizam koji Bogu i Crkvi oduzima pravo javnosti.
Nadalje, biskupi potiču vjernike da aktivno sudjeluju u društvenome životu te da se sa svim ljudima dobre volje skrbe oko napretka naše zemlje, posebice oko očuvanja temeljnih ljudskih i kršćanskih vrijednosti. Od odgovornih u politici, biskupi očekuju da jasno definiraju i brane nacionalne interese i integritet zemlje, a od političkih stranaka da znaju razlikovati stranačke od opće nacionalnih interesa. Očuvanje baštine, jezika, običaja, povijesne istine, prirodnih i drugih bogatstava, odnosno svega što čini naš narodni identitet, ne smije u vremenu sveopće globalizacije biti prepušteno slučaju, nego zahtijeva plansko i ciljano djelovanje, u koje će biti uključeni svi članovi našeg društva i naroda, poručuju biskupi.
Od nositelja vlasti s pravom se zahtijeva da odlučno brane interese vlastitog naroda i građana, posebice radnika, poljoprivrednika i najsiromašnijih članova društva, a od pregovarača s Europskom unijom da nikad ne gube iz vida našu konkretnu situaciju, tražeći i ustrajući u okviru pregovora na rješenjima koja će biti najmanje bolna i traumatična za pojedine kategorije građana i za društvo u cjelini.
Na kraju hrvatski biskupi sve vjernike pozivaju na zauzetu molitvu za našu domovinu Hrvatsku.