Pismo Ivana Pavla II. talijanskim biskupima

Vatikanski dnevnik “L#! osservatore romano” objavio je 13. siječnja u posebnom prilogu cjeloviti tekst pisma što ga je Ivan Pavao II. uputio svim talijanskim katoličkim biskupima pod naslovom “Odgovornost katolika pred izazovima sadašnjeg povijesnog trenutka”. Rimski biskup potpisao je to pismo na Bogojavljenje 6. siječnja. Najtiražniji katolički tjednik u Italiji i na cijelom svijetu ” Famiglia cristiana” objavljuje ga u svom broju od 26. siječnja s više aktualnih osvrta, što je znak da je riječ o pitanjima koja sve više zaokupljaju talijansku katoličku javnost. Poznato je, naime, da talijanska Demokršćanska stranka koja sve od drugog svjetskog rata vodi u talijanskom političkom i državnom životu, u posljednje vrijeme doživljava duboke potrese. Među ostalim u javnost su prodrle više ili manje kontroverzne vijesti o umiješanosti nekih njezinih najistaknutijih ljudi u sumnjive poslove. No, i mimo toga ta stranka kakva je dosad bila teško se snalazi u promjenjenim odnosima političkih i ekonomskih snaga u samoj zemlji i na međunarodnoj razini. Mjesto te stranke upravo se rađa stranka koja bi se, također u duhu prvotne katoličke tradicije na političkom polju, zvala narodna ili pučka (Partito popolare). Promjena je velika s nepredvidljivim posljedicama, te nije čudo što brojni katolici strepe kamo će ih to odvesti. Neki misle da bi moglo biti dobro da se katolici ne zbijaju u jednu stranku, nego da se nađu u mnogim strankama. Drugi pak misle da po svaku cijenu treba jakom strankom katoličkog usmjerenja osigurati katolički utjecaj u javnom životu Italije i Europe. Previranja u katoličkim krugovima zacijelo su vrlo duboka, te je rimski biskup odlučio uputiti svim talijanskim biskupima posebno pismo o djelatnoj nazočnosti katolika u politici.
Objavljujemo to pismo s neznatnim kraćenjem kao građu za odgovorno razmišljanje o analognim pitanjima i na našem prostoru. Treba upozoriti da Ivan Pavao II. ovdje ne nastupa s papinskim autoritetom, nego kao prvi među talijanskim biskupima (Primas Italije) želi potaknuti te biskupe da odgovorno razmisle, kako bi mogli poticati vjernike da se primjereno zauzimaju na političkom polju za dobro cijele domovine. Teološke i stilske nijanse ovoga pisma pomažu razumjeti na kakvoj se prekretnici i u kakvoj odgovarajućoj tjeskobi nalaze angažirani vjernici u zemlji koja je pola stoljeća navikla na demokršćansko vodstvo.

Dragi talijanski biskupi!

1. “Milost vam i mir od Boga, Oca našega i Gospodina Isusa Krista” (Rim 1,7).
Sadašnji povijesni trenutak, označen zbivanjima jedinstvene socijalne važnosti, predstavlja i za talijanske katolike snažni poziv na odluku i zauzimanje. Svjestan zastrašujućih izazova koji proizlaze iz “znakova vremena”, kao rimski biskup s dubokim se uzbuđenjem obraćam vama, biskupima Crkava koje su na poluotoku i na otocima, biskupima Sjevera, Sredine i Juga Italije, da bi s vama podijelio skrbi i nade i osobito da bih posvjedočio za ono nasljeđe ljudskih i kršćanskih vrijednosti koje predstavlja najdragocjeniju baštinu talijanskog naroda(…)

Trostruko nasljeđe

Riječ je nadasve o nasljeđu vjere koja je već prvih godina kršćanskoga doba potaknuta apostolskim propovijedanjem i ubrzo utvrđena krvlju vrlo brojnih mučenika. Sjeme posijano od Petra i Pavla i njihovih učenika, duboko se ukorijenilo u duh stanovnika ove zemlje, potičući također građanski napredak i uspostavljajući među njima nove i plodne veze skupnosti i suradnje.
Riječ je zatim o nasljeđu kulture koja cvjeta na tom zajedničkom panju iz naraštaja u naraštaj. Kolika bogatstva spoznaja, zrenja, iskustava su se nakupila zahvaljujući također vjeri i izrazila se u književnosti, umjetnosti, u pothvatima dobrotvornosti, u pravnom ustrojstvu i u svemu živom tkivu navika i običaja koji oblikuju najistinskiju dušu naroda! To je bogatstvo na koje se sa svih strana svijeta gleda s udivljenjem, da ne kažemo s zavišću. Talijani naših dana ne mogu ne biti toga svjesni i ponosni.
Riječ je, napokon, o nasljeđu jedinstva koje – i nezavisno od svog osebujnog političkog uobličenja koje je sazorilo u tijeku 19 stoljeća – ima duboke korjene u svijesti Talijana koji su se snagom jezika, povijesnih zbivanja, zajedništvom vjere i kulture, uvijek osjećali sastavnim djelovima jednog te istog naroda.

Nakon sudbonosne godine 1989.

2. Socijalne i političke prilike što ih Italija proživljuje u ovom tako osjetljivom razdoblju svoje povijesti, bez sumnje su izraz epohalnih promjena koje su se dogodile u Europi u tijeku one izvanredne godine 1989. Prethodnom suprotstavljanju dvaju blokova, općenito označivanih uobičajenim nazivima Zapad i Istok, uslijedio je “brzi i zaista izvanredni slom komunističkog sistema”, koji je zacijelo imao “gospodarstvenih i društveno-političkih razloga”, ali je još dublje imao “etičko-antropološke i, napokon, duhovne razloge” (usp. Zaključnu izjavu Biskupske sinode za Europu, br. 1). Promjenjena europska geopolitička slika pojavljuje se tako u neprekidnom mjenjanju, navješćujući za iduće godine velike izazove i nove scenarije. Dok s jedne strane doista napreduje prema europskom jedinstvu, s druge se strane sve oštrije postavlja problem odnosa među narodima i često se zamjećuje bujanje pretjeranih nacionalizama, naročito u zemljama europskog Istoka i na Balkanu, kako bolno pokazuju žalosna zbivanja ovih naših dana.

Baština De Gasperija, Adenauera i Schumana

3. Eto zbog čega, upravo polazeći od čitanja “Znakova vremena” u svjetlu ljudskih vrijednosti i kršćanske solidarnosti smatram da je kao nikada do sada važno i hitno hrabro nastaviti s naporima za izgradnju nove Europe u uvjerenom prianjanju onim idealima koji su u nedavnoj prošlosti nadahnuli i vodili velike državnike kakvi su bili Alcide De Gasperi u Italiji, Konrad Adenauer u Njemačkoj, Robert Schuman u Francuskoj, oci suvremene Europe. Nije li znakovito da su se među glavnim promicateljima kontinentalnog sjedinjavanja našli ljudi nadahnuti dubokom kršćanskom vjerom? Nisu li baš u evanđeoskim vrijednostima slobode i solidarnosti oni pronašli nadahnuće za svoj hrabri naum? Taj su naum uostalom smatrali opravdano realističnim unatoč predvidljivim poteškoćama, zato što su bili svjesni uloge koju je kršćanstvo imalo u oblikovanju i razvitku kultura u raznim zemljama europskoga kontinenta.
Duhovna i politička baština koju su prenijele te velike povijesne osobe, nije samo sačuvana i obranjena, nego također razvijena i utvrđena. Potrebno je sveopće pokretanje tih snaga, da bi Europa znala napredovati u traženju svoga jedinstva, gledajući istodobno “iznad vlastitih granica i vlastitih probitaka” (navedena Izjava br. 11). Neka bi tako uzmogla pridonijeti izgradnji budućnosti pravde, solidarnosti i mira za svaki narod, rušeći etničke i kultularne ograde i predrasude i nadvisujući podjele koje postoje između Zapada i Istoka, Sjevera i Juga našeg planeta.

Europsko poslanje naroda

4. Pravo je da u takvu europskom i svjetskom sklopu, draga braćo biskupi, postavimo pitanje: “Koju mogućnost i koju odgovornost ima Italija?”
Uvjeren sam da Italija kao nacija mnogo može pružiti cijeloj Europi. Težnje koje u ovo doba žele oslabiti Italiju opasne su i za samu Europu, a niču na tlu nijekanja kršćanstva. U takvu viđenju htjelo bi se oblikovati Europu, u njoj i Italiju, koja bi bila prividno “neutralna” na razini vrijednosti, ali bi doista surađivala u rasprostranjenju post-iluminističkog (poslije-prosvjetiteljskog) modela življenja. To se može razabrati i po nekim usmjerenjima koja su na djelu u europskim institucijama. Protiv usmjernju onih koji su bili oci europskoga jedinstva, stanovite snage koje su na djelu u toj zajednici čak svode smisao svoga opstanka i djelovanja u isključivo ekonomske i svjetovne razmjere.
Italiji je, u skladu s njezinom povijesti na osobit način povjeren zadatak da za svu Europu obrani religijsku i kulturalnu baštinu koju su Rimu ucijepili apostoli Petar i Pavao. Talijansko društvo treba imati jasnu svijest o tom dragocjenom zadatku u sadašnjem povijesnom času kad se svode politički računi prošlosti, od poraća do danas.

Politika kršćanskog nadahnuća

5. Pred tim svođenjem računa ne možemo se ponašati kao stranci i ravnodušni, jer smo, kao pastiri nadahnuti dubokom ljubavlju za pravo i cjelovito dobro čovjeka i društva, pozvani “u događajima, potrebama i čežnjama u kojima Božji narod sudjeluje s ostalim ljudima našega doba razabrati koji su u tome istinski znakovi Božje prisutnosti i njegova nauma” (Gaudium et spes, 11). Osobito je slom komunizma u srednjoj i istočnoj Europi izazvao i u Italiji novi način gledanja na političke snage i njihove odnose. Tako su se čuli glasovi da u novom političkom razdoblju nije više potrebna politička snaga kršćanskoga nadahnuća. No, to je krivo vrednovanje, jer je nazočnost kršćanskih laika u društvenom i političkom životu, bila ne samo potrebna za opiranje raznim oblicima totalitarizma, počevši od onog komunističkog, nego je također potrebna da bi se na društvenoj i političkoj razini izrazila kršćanska tradicija i kultura talijanskoga društva.

6. Doista je danas potrebna duboka društvena i politička obnova usporedno s onima koji su, nadahnuti kršćanskim vrijednostima, pridonijeli upravljanju Italijom u tijeku gotovo pola stoljeća, stječući neporecive zasluge za zemlju i njezin razvitak, nisu uzmanjkale ni osobe koje ne znadoše izbjeći čak teške krivice; upravo osobe koje nisu bile sposobne oduprijeti se pritiscima snaga koje su promicale pretjerano podržavljivanje, kao ni onih kojima su vlastiti probici bili važniji od zajedničkog dobra. Neki su čak optuženi zbog kršenja državnih zakona. (…) No, časno i istinoljubivo svođenje računa svih godina od rata do danas ne može zaboravljati sve što su katolici, zajedno s drugim demokratskim snagama, učinili za dobro Italije. (…) niti se može potcijeniti ili zaboraviti velika zasluga što je spašena sloboda i demokracija. Još se manje može prihvatiti misao da kršćanstvo, posebno crkveni i socijalni nauk, sa svojim bitnim i neotuđivim sastojcima, nakon cijelog stoljeća od Rerum novarum do Drugog vatikanskog koncila i Centesimus annus prestaju u suvremenim prilikama biti osnova i poticaj za društveno i političko zauzimanje kršćana.
Kršćanski se, dakle, laici ne mogu, upravo u ovom odlučnom povijesnom trenutku povući od svojih odgovornosti. Trebaju što više hrabro svjedočiti svoje pouzdanje u Boga, Gospodara povijesti i svoju ljubav za domovinu upravo sjedinjenom i povezanom nazočnošću i časnim nesebičnim služenjem na društvenom i političkom području, uvijek otvoreni za iskrenu suradnju sa svim zdravim nacionalnim snama.

Protiv zloporabe javnog mnijenja

7. Ako sadašnje prilike požuruju socijalnu i političku obnovu, nama pastirima je dužnost snažno isticati potrebne pretpostavke koje se svode na obnovu duha i srdaca, što znači na kultularnu, moralnu i religioznu obnovu (usp. Veritatis splendor br. 98).
U tome je upravo naše dušobrižničko poslanje da sve pozovemo na osebujni ispit savjesti. Riječ je o bilanci ne samo glede politike nego nadasve glede kulture i etike. I potrebno je svima pomoći da tu bilancu oslobode koristoljublja i proračunatosti kao i od opasnosti zloporabe javnoga mnijenja.
(U nastavku Ivan Pavao II. govori posebno o separatizmu. Iz tog odjeljka prenosimo najvažnije.)
Ljubav za vlastiti narod i solidarnost s cijelim čovječanstvom ne protuslove onoj vezi koju čovjek ima sa pokrajinom i zajednicom mjesta gdje je rođen, ni s odgovarajućim obvezama. Solidarnost, dapače, prolazi kroz sve zajednice u kojima čovjek živi: na prvom mjestu obitelj, zavičajna i pokrajinska zajednica, narod, kontinent, cijelo čovječanstvo. Solidarnost ih nadahnjuje i svrstava po načelu supsidijarnosti koje svakoj od tih zajednica pridaje pravedni stupanj autonomije.
Ne smije se zanemariti opasnost da taj ispit savjesti, sasvim zakonit i nužan za obnovu talijanskoga društva, može postati prilika za štetnu zloporabu javnoga mnijenja. Doista je pravedno da pretpostavljeni krivci budu suđeni i, ako su doista krivi snose zakonske posljedice. Istodobno pak treba se pitati dokle dopiru zloporabe a gdje započinje normalno i zdravo funkcioniranje institucija u službi općega dobra. Očito je da dobro sređeno društvo ne može odluku o svojoj budućoj sudbini prepustiti samo sudskim vlastima. Zakonodavna i izvršna vlast imaju doista osebujne ovlasti i odgovornosti.
Izgleda da je zadatak Crkve u tom pogledu poticanje na moralnu obnovu i duboku solidarnost među talijanskim građanima, kako bi se osigurali uvjeti pomirenja i nadilaženja podjela i suprotstavljanja.

Crkva može više

8. Draga braćo biskupi, naša se zajednička skrb za Italiju ne može izraziti samo riječima. Ako se talijansko društvo treba duboko obnoviti, čisteći se od uzajamnog sumnjičenja i s povjerenjem gledajući u budućnost, potrebno je da se svi vjernici pokrenu zajedničkom molitvom. Iz osobnog iskustva znam koliko je u povijesti moga naroda značila takva molitva. (…) Uvjeren sam, a to uvjerenje dijele i toliki znameniti Talijani koji nisu svi praktični katolici, poput pokojnog predsjednika Pertinija, da Crkva u Italiji može učiniti mnogo više od onoga što se općenito smatra. Ona je velika društvena snaga koja sjedinjuje stanovnike Italije od Sjevera do Juga. Snaga koja je izdržala povijesne kušnje.

(Pozvavši ponovno na molitvu i hrabrost u tjeskobnim vremenima, rimski biskup je istaknuo da ovo svoje razmišljanje predaje s povjerenjem braći biskupima isključivo iz ljubavi prema talijanskom narodu, koji ga je tako dobrohotno primio da može smatrati Italiju svojom drugom domovinom. Na kraju je zazvao majčinski zagovor Marijin i zaštitu sv. Franje Asiškog i sv. Katarine Sijenske, te sve od srca blagoslovio.)