Vama, žene svega svijeta,
moj najsrdačniji pozdrav!

1. Svakoj od vas i svim ženama u svijetu upućujem ovo pismo u znak potpore i zahvalnosti, dok se približava IV. svjetska konferencija o ženi, koja će se održati u Pekingu u mjesecu rujnu ove godine.
Nadasve želim izraziti kako visoko cijenim organizaciju Ujedinjenih naroda koja je potaknula tako važan pothvat.. I Crkva namjerava dati svoj doprinos u obranu dostojanstva žene, njezine uloge i njezinih prava, ne samo posebnim doprinosom službenoga izaslanstva Svete Stolice u Pekingu, nego također izravno se obraćajući srcu i umu svake žene. Nedavno, u povodu posjeta gospođe Gertrude Mongella, glavne tajnice te konferencije, koja me je došla informirati o tom važnom susretu, htjedoh joj predati poruku u kojoj su skupljena neka osnovna stajališta crkvenoga nauka o tome predmetu. Ta poruka, nezavisno od posebne prilike koja ju je nadahnula, otvara se širim vidicima stvarnosti i problema žena u cjelini, stavljajući se u službu ženskoga pitanja u Crkvi u suvremenom svijetu. Stoga sam odlučio da ta poruka bude prenesena svim biskupskim konferencijama, da bi se što viče proširila.
Polazeći od onoga što sam pisao u tom dokumentu, sada bih se htio izravno obratiti svakoj ženi da bih s njom razmišljao o problemima i perspektivama ženskih mogućnosti u nače doba, posebno se zaustavljajući na bitnom pitanju ženskoga dostojanstva i prava u svjetlu Riječi Božje.
Polazište ovog dijaloga ne može biti drugo nego zahvalnost.. Crkva – kako sam pisao u apostolskom pismu “Mulieris dignitatem” – “želi zahvaliti Presvetome Trojstvu za #!otajstvo žene#!, i glede svake žene za ono što predstavlja vječnu protežnicu njezina ženskog dostojanstva za #!velika djela Božja#! koja su se u povijesti ljudskih naraštaja ispunila u njoj i po njoj” (br. 31).

2. Zahvalnost Gospodinu za njegov naum o pozivu i poslanju žene u svijetu, postaje također stvarna i izravna zahvalnost ženama, svakoj ženi, za ono što ona predstavlja u životu čovječanstva.
Hvala tebi, ženo-majko, koja primaš u svoje krilo ljudsko biće u radosti i muci jedinstvenoga iskustva po kojoj postaješ Božjim osmijehom djetetu što dolazi na svijet, koje te čini voditeljicom njegovih prvih koraka, potporom njegova rasta, utočištem u tijeku životnoga puta. Hvala tebi, ženo-suprugo, koja neopozivo sjedinjuješ svoju sudbinu sa sudbinom svoga muža u odnos uzajamnog darivanja, u službi zajedništva i života. Hvala tebi, ženo-kćeri i ženo-sestro, koja u obiteljskom gnijezdu a zatim u sklopu društvenoga života unosiš bogatstva svoje osjećajnosti, svoje pronicavosti, svoje plemenitosti i ustrajnosti. Hvala tebi, ženo-radnice, koja si zauzeta na svim područjima društvenoga, gospodarstvenog, uljudbenog, umjetničkog i političkog života, za nenadoknadivi doprinos stvaranju uljudbe sposobne povezivati razum i osjećaje, za poimanje života uvijek otvorenoga “misteriju”, izgradnji sve čovječnijih gospodarstvenih i političkih ustrojstava.
Hvala tebi, ženo-zavjetima posvećena, koja se po uzoru najveće među ženama, Majke Kristove, Majke Utjelovljene Riječi, poučljivo i vjerno otvarač Božjoj ljubavi, pomažući Crkvi i svemu čovječanstvu da Bogu pruža svadbeni odgovor koji čudesno izražava ono zajedništvo koje on želi uspostaviti sa svojim stvorenjem.
Hvala tebi, ženo, već što si žena! Shvaćanjem koje je vlastito tvojoj ženstvenosti ti obogaćuješ razumijevanje svijeta i pridonosiš cijeloj istini ljudskih odnosa.

3. No znam da nije dosta reći hvala. Nažalost smo baštinici povijesti strašnih ograničenja koja su, u svako doba i na svakom mjestu, otežala život žene ponižavane u njezinu dostojanstvu, okrnjene u njezinim prednostima, često potiskivane, čak svedene na robinju. To joj je priječilo u cjelini biti ono što jest te je cijelo čovječanstvo osiromašilo glede istinskih duhovnih dobara. Bilo bi doista teško točno uputiti na odgovornosti, imajući u vidu snagu kulturalnih nanosa koji su u tijeku stoljeća oblikovali način mišljenja i ustrojstava. No, ako je u tome, osobito u određenim povijesnim okolnostima, bilo i stvarne odgovornosti brojne djece nače Crkve, to iskreno žalim. To žaljenje postaje za cijelu Crkvu obveza obnovljene vjernosti evanđeoskom nadahnuću koje nosi trajno suvremenu poruku oslobođenja žena od svakog oblika nepravde i podložnosti. Ta poruka proizlazi iz samog Kristova stava. On je, uzdižući se iznad pravila koja su važila u onodobnoj uljudbi, imao prema ženama stav otvorenosti, poštovanja, prihvaćanja i nježnosti. Tako je u ženi štovao dostojanstvo koje ona oduvijek ima u Božjem naumu i njegovoj ljubavi. Promatrajući Njega upravo u suton ovog drugog tisućljeća, nameće nam se pitanje: koliko je od te njegove poruke prihvaćeno i ostvareno?
Da, pravi je čas za hrabro podsjećanje i iskreno priznanje odgovornosti u tijeku duge povijesti čovječanstva, kojoj su žene dale doprinos ne manji nego muškarci, a često u težim okolnostima. Posebno mislim na žene koje su voljele uljudbu i umjetnost te su im se posvećivale polazeći iz prilika koje su im bile na uštrb, često isključene iz ravnopravnog obrazovanja, izložene obezvređivanju, nepriznavanju, čak otimanju njihova intelektualnog doprinosa. Od višestrukog ženskog djelovanja u povijesti nažalost je malo moguće utvrditi sredstvima povijesne znanosti. No srećom, premda je vrijeme zamelo dokumentarne tragove, nemoguće je ne osjetiti blagotvorne tokove životnoga soka što prožimlje naraštaje sve do naših dana. Čovječanstvo neprocjenjivo mnogo duguje toj velikoj, neizmjerivoj ženskoj tradiciji. Tolike su žene bile i još uvijek su procjenjivane viče po tjelesnom izgledu nego po sposobnosti, stručnosti, razumnim djelima, bogatstvu osjećajnosti i napokon po
samom dostojanstvu njihova bića.

4. Što pak reći o zaprekama koje u tolikim dijelovima svijeta još uvijek onemogućuju potpuno uključivanje žena u društveni, politički i gospodarstveni život? Dosta je pomisliti kako je često viče kažnjavan nego hvaljen dar materinstva, kojemu čovječanstvo ipak duguje vlastito preživljavanje. Doista još mnogo treba učiniti da biti žena i majka ne uključuje i diskriminaciju. Žurno je posvuda postići djelotvornu jednakost prava osobe i stoga jednaku plaću za jednaki rad, zaštitu majke radnice, pravedno napredovanje u službi, jednakost bračnih drugova u bračnome pravu, priznanje svega što je povezano s građanskim pravima i dužnostima u demokratskom poretku.
Riječ je o pravednosti, ali također o potrebi. U politici budućnosti žena će sve viče biti uključena u velika goruća pitanja: u pitanje slobodnog vremena, kakvoće življenja, selilaštva, društvenih servisa, eutanazije, droge, zdravstva i društvene skrbi, ekologije itd. Na svim tim područjima veća društvena nazočnost žene pokazat će se dragocjenom, jer će pridonijeti razotkrivanju protuslovlja društva koje je organizirano prema mjerilima pukoga uspjeha i proizvodnje, što će tražiti preoblikovanje sustava u prilog procesima očovječenja koji ocrtavaju “civilizaciju ljubavi”.

5. Promatrajući jedno od najosjetljivijih područja položaja žene u svijetu, kako bismo mogli ne sjetiti se duge i ponižavajuće – često prikrivene – povijesti zloporaba žene glede spolnosti? Na pragu trećeg tisućljeća ne možemo ostati neosjetljivi i ravnodušni pred tom pojavom. Pravi je čas za odlučnu osudu svih oblika spolnoga nasilja kojemu su često podvrgnute žene. Kad je o tome riječ, treba promicati prikladna zakonska sredstva obrane. U ime poštovanja osobe dužni smo optuživati proširenu kulturu uživanja i trgovanja koja promiče sustavnu zloporabu spolnosti, navodeći i sasvim mlade djevojke da upadnu u vrtlog pokvarenosti stavljajući tijelo na prodaju.
Nasuprot takvim nastranostima, koliko tek treba vrednovati žene koje u junačkoj ljubavi za svoje dijete ne prekidaju trudnoću koja je povezana s nepravdom seksualnih odnosa nametnutih nasiljem; i to ne samo u sklopu okrutnosti koje se nažalost ostvaruju u još uvijek tako čestim ratovima, nego također u okolnostima blagostanja i mira koje su često izopačene njegovanjem uživanja u kojemu je sve dopušteno, gdje lakše uspijeva i mužjačko nasilje. U takvim uvjetima odluka za pobačaj, koji uvijek ostaje teškim grijehom, viče je zločin koji treba pripisati muškarcu i zamršenim odnosima u toj okolini, nego odgovornosti žene.

6. Moja zahvalnost ženama pretvara se u usrdni poziv da svi, osobito države i međunarodne ustanove, učine što je potrebno da bi se ženama povratilo puno poštovanje njihova dostojanstva i njihove uloge. Kad je o tome riječ moram izraziti kako se divim ženama dobre volje koje se posvećuju obrani dostojanstva položaja žena borbom za osnovna društvena, gospodarska i politička prava, te su u tome poduzele hrabre pothvate u doba kad je to njihovo zauzimanje bilo smatrano prijestupom, znakom pomanjkanja ženstvenosti, izrazom ekshibicionizma, čak grijehom!
Kao što sam pisao u ovogodišnjoj poruci za svjetski dan mira, promatrajući taj veliki proces oslobađanja žene, može se reći da je “to bio težak i zamrčen put, koji put ne bez zabluda, ali bitno pozitivan, premda još uvijek nedovršen zbog tolikih zapreka koje se, u raznim dijelovima svijeta, suprotstavljaju tome da žena bude priznata, poštovana, vrednovana u njezinu naročitom dostojanstvu (br.4).
To je put kojim treba proslijediti! Uvjeren sam pak da tajna uspješnog svladavanja toga puta u punom poštovanju ženskoga identiteta nije samo u razotkrivanju diskriminacija i nepravdi, premda je i to potrebno, nego također i nadasve u djelatnom i prosvijetljenom naumu promicanja koje se odnosi na sva područja ženskoga života, polazeći od obnovljene i sveopće svijesti o ženskom dostojanstvu. K priznanju toga dostojanstva, unatoč višestrukim povijesnim ograničenjima, vodi nas i sam razum koji otkriva Božji zakon upisan u srce svakoga čovjeka. Ali nam nadasve Božja riječ omogućuje da jasno prepoznamo duboki antropološki temelj ženskoga dostojanstva pronalazeći ga u Božjem naumu o čovječanstvu.

7. Dopustite mi dakle, predrage sestre, da zajedno s vama ponovno razmotrim čudesnu biblijsku stranicu koja prikazuje stvaranje čovjeka, i koja toliko govori o vašem dostojanstvu i vašem poslanju u svijetu.
Knjiga Postanka govori o stvaranju sažeto i pjesničkim i znakovnim, ali duboko istinskim jezikom: “Na svoju sliku stvori Bog čovjeka; na sliku Božju on ga stvori, mučko i žensko stvori ih” (Post 1,27). Božji stvaralački čin događa se po jasnom naumu. Prije svega, rečeno je da je čovjek stvoren “na sliku i priliku Božju” (usp. Post 1,26), izraz koji odmah objašnjava osobitost čovjeka u cjelini stvarateljskog djela.
Zatim se kaže da je on, od početka, stvoren kao “mučko i žensko” (Post 1,27). Samo Sveto pismo daje tome objašnjenje: čovjek, premda se našao okružen bezbrojnim stvorenjima vidljivoga svijeta, opazi da je sam (usp. Post 2,20). Bog posreduje kako bi čovjek izišao iz te osamljenosti: “Nije dobro da čovjek bude sam: načinit ću mu pomoć kao što je on” (Post 2,18). U stvaranju žene upisano je, dakle, od početka, načelo pomoći: pomoć – vrijedi istaknuti – ne jednostrana, nego uzajamna. Žena je dopuna muškarca, kao što je muškarac dopuna žene: žena i muškarac se međusobno dopunjuju. Ženskost ostvaruje “ljudskost” koliko i muškost, ali na različit i dopunjujući način.
Kad Knjiga Postanka govori o “pomoći”, to se ne odnosi samo na područje djelovanja, nego i na područje bivovanja. Ženskost i muškost međusobno se dopunjuju ne samo s fizičkog i psihičkog gledišta nego i s ontološkog. “Ljudsko” se potpuno ostvaruje jedino zahvaljujući dvojnosti “mučkog” i “ženskog”.

8. Nakon što je Bog stvorio čovjeka kao mučko i žensko, reče oboma: “Napunite zemlju, i sebi je podložite” (Post 1,28). Ne predaje im samo vlast da rađaju kako bi se ljudski rod održao u vremenu, nego im povjerava također zemlju kao zadatak, nalažući im da odgovorno upravljaju njezinim bogatstvima. Čovjek, razumno i slobodno biće, pozvan je preobražavati lice zemlje. U toj zadaći, koja je u biti uljudbeni čin, muškarac kao i žena imaju od početka jednaku odgovornost. U svojoj bračnoj i plodnoj uzajamnosti, u svojoj zadaći da gospodare i podlože zemlju, žena i muškarac ne izražavaju jednakost statičnu i podudarnu, a još manje duboku razliku neiscrpnog sukobljavanja: njihov najprirodniji odnos, koji odgovara naumu Božjem, jest “jedinstvo u dvojnosti” ili “jednodvojna” veza koja svakome dopušta osjetiti međuosobni i uzajamni odnos kao dar koji obogaćuje i čini odgovornim.
Tom “jedinstvu u dvoje” Bog povjerava ne samo rađanje i obiteljski život, nego stvaranje same povijesti. Ako je u vrijeme Međunarodne godine obitelji, koja se slavila 1994. godine, pozornost upravljena na ženu kao majku, događaj Konferencije u Pekingu zgodna je prilika za obnovljeni ispit savjesti o višestrukom doprinosu koji žena pruža životu cijelih društava i naroda. Po naravi to je nadasve ne samo duhovni i uljudbeni, nego i društveno-politički i ekonomski doprinos. Doista, različita područja društva, države, narodne uljudbe i napokon napredak cijeloga ljudskog roda mnogo duguju doprinosu žene!

9. Obično se napredak vrednuje prema znanstvenim i tehničkim kategorijama, ali ni s tog gledišta ne manjka doprinos žene. Ipak, nije to jedini doseg napretka, a pogotovu nije glavni. Društveno-moralni doseg koji označuje odnose ljudi i duhovne vrijednosti čini se najvažnijim: u tom dosegu, koji se često razvija bez buke, počevši od svakodnevnih odnosa među osobama, naročito u obitelji, društvo uvelike duguje “prirođenoj sposobnosti žene”.
U vezi s time htio bih iskazati osobitu zahvalnost ženama zaposlenima u najrazličitijim područjima odgojne djelatnosti, i izvan obitelji: vrtićima, školama, sveučilištima, socijalnim ustanovama, župama, udrugama i pokretima. Gdje god se zahtijeva odgojni rad, može se uočiti neizmjerna raspoloživost žena koje se troše u ljudskim odnosima, osobito u korist najslabijih i najnemoćnijih. U takvom poslu one ostvaruju oblik osjećajnog, kulturalnog i duhovnog majčinstva koji je doista od neprocjenjive vrijednosti kako za razvoj osobe tako i za budućnost društva. I kako da se tu ne sjetimo svjedočenja tolikih katoličkih žena i tolikih ženskih redovničkih družba koje su, na različitim kontinentima, prihvatile odgoj kao svoje glavno djelovanje, osobito odgoj dječaka i djevojčica. Kako ne gledati zahvalnom dušom sve žene koje su djelovale i koje nastavljaju djelovati na području zdravstva ne samo u okviru bolje organiziranih zdravstvenih ustanova, nego često u prilično oskudnim okolnostima, u najsiromašnijim dijelovima svijeta, svjedočeći raspoloživost koja često graniči s mučeništvom?

10. Želim, dakle, predrage sestre, da se osobitom pozornošću razmišlja o temi “prirođene sposobnosti žene” (ženskog genija), ne samo da vam se priznaju dometi posebnog nauma Božjeg, koji je prihvaćan i koji se poštuje, nego da mu se dade viče prostora u zajedništvu društvenog života, a ne samo crkvenog. Upravo sam se s tom temom, s kojom sam se već uostalom susreo u Marijanskoj godini, imao prilike pozabaviti u spomenutom apostolskom pismu Mulieris dignitatem, objavljenom 1988. godine. Zatim, ove godine, prilikom Velikog četvrtka, u uobičajenom pismu koje upućujem svećenicima, htio sam idejno pridružiti upravo Mulieris dignitatem, pozvavši ih da razmišljaju o značajnoj ulozi koju u njihovu životu vrši žena kao majka, kao sestra i kao suradnica u apostolskom djelovanju. To je drugačiji doseg – različit od onoga bračnog, ali koji je također važan – doseg “pomoći” koju je žena, prema Knjizi Postanka, pozvana pružati muškarcu.
Crkva u Mariji vidi najveći izraz “ženske sposobnosti” i u njoj nalazi izvor trajnog nadahnuća. Marija se je nazvala “službenicom Gospodnjom” (Lk 1,38). Upravo je po poslušnosti Riječi Božjoj ona prihvatila svoj povlašteni poziv žene i majke u nazaretskoj obitelji, a koji nije bio nimalo lagan. Stavljajući se u službu Bogu, ona se je stavila i u službu ljudi: službu ljubavi. Upravo joj je to služenje omogućilo da u svom životu ostvari iskustvo tajanstvenog, ali izvornog “kraljevanja”. Nije slučajno prozvana “Kraljicom neba i zemlje”. Tako je zove cijela zajednica vjernika, mnoge narodnosti i narodi nazivaju je “Kraljicom”. Njezino “kraljevanje” je služenje. Njezino služenje je “kraljevanje”!
Tako bi trebalo shvatiti vlast kako u obitelji tako u društvu i u Crkvi. “Kraljevanje” je otkrivanje temeljnog poziva ljudskoga bića, ako je stvoreno na “sliku” Onoga koji je gospodar neba i zemlje i pozvan da bude u Kristu njegovo posinjeno dijete. Čovjek je jedino stvorenje na zemlji “koje je Bog htio radi njega samoga”, kako naučava II. vatikanski koncil, koji značajno dodaje da čovjek “ne može potpuno naći sebe osim po iskrenom darivanju samoga sebe” (Gaudium et spes, 24).
U tome se sastoji Marijino majčinsko “kraljevanje”. Pošto je bila, svim svojim bićem, dar za Sina, ona postaje darom i za sinove i kćeri cijeloga ljudskog roda, budeći najdublje povjerenje u onome koji joj se obraća da ga vodi teškim životnim putovima prema vlastitoj konačnoj, transcendentnoj svrsi. Tu konačnu svrhu svatko doseže koracima vlastitog poziva, svrhu koja upravlja vremenito zalaganje kako muškarca tako i žene.

11. U tom obzoru “služenja” – koji, uzet u slobodi, uzajamnosti i ljubavi, izražava pravo “kraljevanje” ljudskoga bića – moguće je prihvatiti bez štetnih posljedica za ženu, također stanovitu različitost uloga, u mjeri u kojoj ta različitost nije plod samovoljnog nametanja, nego proizlazi iz osobitosti mučkoga i ženskoga bića. To je govor koji ima svoju specifičnu primjenu i unutar Crkve. Ako je Krist – slobodnim i najvišim izborom, posvjedočenim u Evanđelju i ustaljenoj crkvenoj tradiciji – povjerio samo muškarcima zadaću da budu “slika” njegova lica “pastira” i “zaručnika” Crkve po vršenju ministerijalnog svećeništva, to ništa ne oduzima ulozi žene, kao ni uostalom onim drugim članovima Crkve koji nisu u posvećenom služenju, ali su svi jednako nadareni vlastitim dostojanstvom “zajedničkog svećeništva” ukorijenjenog u krštenju. Te pak razlike uloga ne tumače se u svjetlu načela učinkovitosti koja važe u ljudskome društvu, nego posebnim mjerilima sakramentske ekonomije, odnosno one ekonomije “znakova” što ih je Bog slobodno izabrao da po njima bude prisutan među ljudima.
Uostalom, upravo u toj ekonomiji znakova, također izvan sakramentskog područja, na visokoj je cijeni “ženstvenost” življena po uzvišenom Marijinu uzoru. Doista se u “ženstvenosti” žene vjernice, posebno one “zavjetovane”, nalazi svojevrsno “proroštvo” (usp. Mulieris dignitatem, 29), znakovitost koja snažno podsjeća, reklo bi se, bremenitom “slikovitošću” koja se potpuno ostvaruje u Mariji i koja se dobro izrazuje u samome biću Crkve ako je ona posvećena u punoći “djevičanskoga” srca da bude “zaručnica” Kristova i vjernička “majka”. U tom pogledu gdje se uloga muškarca i žene uzajamno nadopunjuju u smislu “slike Božje”, bolje se osvjetljuju dva nerazdvojna dosega Crkve: načelo “marijansko” i načelo “apostolsko-petrovsko” (usp. ondje, 27).
S druge strane – kako sam upozorio svećenike u spomenutom pismu za Veliki četvrtak ove godine – služiteljsko svećenstvo u Kristovu naumu “nije izraz gospodarenja nego služenja” (br. 7). Hitna je zadaća Crkve u njezinu svakodnevnom obnavljanju u svjetlu Riječi Božje da to bude sve očitije, kako u razvoju duha zajedništva i u pozornom promicanju svih tipično crkvenih sredstava sudjelovanja, tako i u poštivanju i vrednovanju bezbrojnih osobnih i zajedničarskih darova što ih Duh Božji podiže za izgradnju kršćanske zajednice i za služenje ljudima.
Na tom širokom prostoru služenja crkvena je povijest u ova dva tisućljeća, unatoč tolikim zaprekama, doista upoznala “žensku sposobnost”, gledajući u svom krilu pojavu velikih žena koje su ostavile značajan i blagotvoran trag u svom vremenu. Mislim na dugi niz mučenica, svetica, znamenitih mističarki. Posebno mislim na sv. Katarinu Sijensku i sv. Tereziju Avilsku, koje je časne uspomene papa Pavao VI. proglasio crkvenim naučiteljicama. I kako se ne sjetiti tolikih žena koje su, vjerom potaknute, pokrenule vrlo značajne društvene pothvate, osobito u službi najsiromašnijih? Budućnost Crkve u trećem tisućljeću zacijelo će zabilježiti nove i čudesne izraze “ženskoga genija”.

12. Vidite, dakle, predrage sestre, koliko Crkva ima razloga željeti da na konferenciji što je u Pekingu priređuju Ujedinjeni narodi bude osvijetljena prava istina o ženi. Neka se doista istakne “ženski genij”, ne spominjući samo velike i glasovite žene u prošlosti i u nače doba, nego također one obične koje izrazuju svoju žensku nadarenost u službi drugih u redovitoj svakodnevici. U svom darivanju drugima u svakodnevnom životu žena doista osobito pronalazi svoj duboki životni poziv, ona koja možda bolje nego muškarac vidi muškarca, jer ga gleda srcem. Gleda ga neovisno o različitim ideološkim i političkim sustavima. Vidi ga u njegovoj veličini i ograničenosti, i nastoji izlaziti mu ususret i biti mu na pomoć. Tako se u povijesti čovječanstva ostvaruje osnovni Stvoriteljev naum te neprekidno, u različitosti poziva, izlazi na vidjelo ljepota – ne samo tjelesna nego osobito duhovna – kojom je Bog od početka obdario ljudsko stvorenje, osobito ženu.
Dok u molitvi povjeravam Gospodinu uspjeh važnoga susreta u Pekingu, pozivam crkvene zajednice da im ova godina bude prilika za proživljeno zahvaljivanje Stvoritelju i Otkupitelju svijeta upravo za dar tako velikoga dobra kakvo je ženstvenost. Ta ženstvenost u mnogostrukim izrazima sastavni je dio baštine čovječanstva i same Crkve.
Neka Marija, Kraljica ljubavi, bdije nad ženama i nad njihovim poslanjem u službi čovječanstva, mira i širenja Kraljevstva Božjega!
S mojim blagoslovom!

Iz Vatikana, 29. lipnja 1995. godine, na blagdan sv. Petra i Pavla.
Ivan Pavao II.