Pismo patrijarha Aleksija kardinalu Kuhariću te kardinalov odgovor

ALEKSIJ – PATRIJARH MOSKOVSKI I CIJELE RUSIJE

Moskva, 9. kolovoza 1995.

NJEGOVOM VISOKOPREOSVEŠENSTVU
FRANJI KARDINALU KUHARIŠU
NADBISKUPU ZAGREBAĆKOM

Vaše visokopreosvećenstvo!

Tragični događaji, do kojih je došlo posljednjih dana na području nazvano Srpska Krajina, koji povlače za sobom mnogobrojne žrtve među mirnim stanovništvom, te djela nasilja i rušenja, potiču me da Vam se obratim ovim pismom.
Stradanje mirnih ljudi i promatrača UN iz Danske, Poljske i Đečke, oružani napadi na mirovne snage, bombardiranje i otvaranja vatre na kolone izbjeglica, masovna rušenja civilnih objekata na obje strane – sve to izaziva u nama duboku zabrinutost. Posebnu zabrinutost izazivaju izvješća javnih glasila o tome da su deseci tisuća Srba, među kojima glavninu sačinjavaju mirni žitelji, stvarno blokirani između hrvatskih i muslimanskih vojska te su podvrgnuti neprestanoj vatri.
Bez obzira na sve pozive svjetske javnosti zaraćenim stranama na političko rješenje spora, na balkanskim se prostorima i dalje prolijeva krv bratskih slavenskih naroda, te se požar rata širi na nova područja. Postoji ozbiljna opasnost da uslijed ratnih djelovanja dođe i do “etničkog čišćenja” tih stotina tisuća Srba koji žive među Hrvatima.
S tim u vezi molim vašepreosvećenstvo da upotrijebite sav svoj utjecaj i ugled kao poglavar hrvatskih katolika da bi se spriječila daljnja eskalacija tog užasnog spora.
Kakvi god bili naumi i postupci političkih vođa, kršćanima ostaje naravna dužnost pozivati na uzajamno opraštanje i slogu, na odbacivanje nasilja, na mirno rješavanje postojećih međunarodnih pitanja. Na to poziva i trostrana Sarajevska deklaracija koju smo potpisali zajedno s Njegovom svetosti srpskim patrijarhom Pavlom u svibnju prošle godine. U dane ovih tragičnih zbivanja usrdno molimo da Gospod podari svoj mir teško napaćenoj balkanskoj zemlji da bi se katolici, pravoslavni i muslimani prestali uzajamno ubijati, te da “upravivši noge svoje na put mira” (Lk 1,79) uzmognu živjeti u miru, pravednosti i ljubavi.

S ljubavlju u Kristu

+Aleksij – s.r.
patrijarh moskovski i cijele Rusije

NJEGOVOJ SVETOSTI
ALEKSEJU
PATRIJARHU MOSKOVSKOM I CJELE RUSIJE

Vaša svetosti

Ispričavam se što malo kasnim s odgovorom na Vaše cijenjeno pismo.
Razumijem i dijelim Vašu zabrinutost zbog nedavnih događaja na bivšem okupiranom području države Hrvatske koje se nazivalo Krajina. Suosjećam sa svakim čovjekom koji trpi bez obzira na njegovu vjersku ili nacionalnu pripadnost. Činjenica je da je Hrvatska oslobađala svoje područje da bi na njega vratilo 117.000 prognanih Hrvata katolika. Ali je činjenica i to da Hrvatska vlada nije željela da građani Hrvatske, srpske nacionalnosti, napuštaju svoje domove. Neprestano je ponavljan apel Predsjednika Republike građanima srpske nacionalnosti da im se jamče sva prava, sloboda i sigurnost i da ne napuštaju svoja ognjišta. Međutim veoma žalim da je to stanovništvo odlazilo unatoč svih jamstava, a odlazilo je na nalog svojih vlasti a također i na poziv Srpske Pravoslavne Crkve. Kao potvrdu stava Srpske Pravoslavne Crkve posjedujemo izvještaj Europskih promatrača kojima je šibenski pravoslavni biskup Longin u Kninu 15. lipnja rekao da će “u slučaju da hrvatska vojska napadne Krajinu, Srpska Pravoslavna Crkva savjetovati ljudima da napuste Republiku Srpsku Krajinu” (Izvješće ECMM od 16. lipnja 1995). Stoga sam uvjeren da mnogi hrvatski Srbi nisu po vlastitoj odluci napustili svoje domove. Na televiziji smo mogli slušati zbunjene izbjeglice koji nisu znali odgovoriti niti kuda idu niti zašto odlaze. Iako je s hrvatskoga okupiranog područja silom otjerano 296.000 Hrvata i drugih nesrpskih manjina, Hrvatska Vlada nipošto nije usvojila takvu metodu etničkog čišćenja, koga se pribojavate. Kad bi se pokazale takve tendencije, Crkva u Hrvatskoj bi bila prva koja bi ustala u obranu ljudskih prava i građanskih sloboda bez obzira na vjersku pripadnost. Međutim imam dojam da Vam nisu dostupne objektivne informacije o situaciji u Hrvatskoj.

Pomno pratimo rad i ponašanje civilnih i policijskih organa na sada oslobođenim područjima tzv. Krajine i svjestan sam da ima pojedinačnih nekontroliranih ispada, ali sam dobio garancije hrvatskih vlasti da se ulažu maksimalni napori kako bi se sačuvala imovina srpske manjine u Hrvatskoj i omogućili uvjeti za povratak svih onih koji žele živjeti na svojoj rodnoj grudi. Kao što ste i sami upoznati svi sakralni objekti u vlasništvu Srpske Pravoslavne Crkve su neoštećeni i posebno zaštićeni. Nažalost u tom istom području, kao što su u nedavnoj izjavi hrvatski biskupi konstatirali, mi Hrvati nalazimo pustoš i otkrivamo poručene i spaljene domove naših vjernika, razorene i obeščašćene katoličke crkve, kapele, groblja i jednom riječju pogaženo svjedočanstvo našega tisućljetnog katoličkog života.
Ja sam neposredno po početku hrvatske oružane intervencije istakao hrvatskoj javnosti da ukoliko postoji moralno pravo samoobrane onda isto tako postoji i moralna dužnost da ta samoobrana bude u granicama etičkih normi, da ne prijeđe u mržnju i osvetu, te da se poštuje moralna načela u odnosu prema protivniku i njegovoj imovini.
Osobno koristim svaku priliku istaknuti temeljne principe Evanđelja glede pravednog mira i kršćanskih postupaka protiv svakog oblika nasilja i nepravde. Nedavno sam u oslobođenom dijelu zapadne Slavonije posebno istaknuo potrebu opraštanja, tolerancije i izbjegavanje osvete. Apelirao sam i apeliram od početka nametnutog nam rata na vjernike da sačuvaju civilizaciju Evanđelja, civilizaciju vjere i civilizaciju ljubavi. Ja i moja subraća u episkopatu, skupa sa svećenicima, redovnicima i redovnicama i cjelokupnom Crkvom u Hrvata ne prestajemo moliti Boga za milost da možemo u ovim teškim trenucima neokaljano vršiti Božju volju prema evanđeoskim zakonima i neprestano molimo za pravedan mir.
I dok žalim zbog patnji ratom pogođenog stanovništva u Hrvatskoj, ne mogu prešutjeti žalost zbog teških progona i ubijanja Muslimana iz Srebrnice i Žepe, nehumanog izgladnjivanja stanovnika Bihaća, sistematskog etničkog čišćenja hrvatskoga i muslimanskog stanovništva u području Banja Luke koje se već godinama odvija pred očima cijeloga svijeta.
A dok Vam ovo pišem odvijaju se progoni i nasilno iseljavanje Hrvata iz Vojvodine a etničko čišćenje na području Banja Luke se dovršava. Taj nepravedni rat i dalje stoji kao mač nad glavom tisuća nedužnih ljudi kako u Bosni i Hercegovini tako i u samoj Hrvatskoj.
Stoga u potpunosti dijelim Vaše mišljenje da “kršćanima ostaje naravna dužnost
pozivati na uzajamno opraštanje i slogu, odbacivanje nasilja i na mirno rješavanje postojećih
međunarodnih pitanja”. Crkva u Hrvatskoj to čini danomice u svakom nastupu naših dušobrižnika a banjolučki biskup mons. Franjo Komarica i sarajevski nadbiskup kard. Vinko Puljić su živi primjeri vjere, trpljenja i zalaganja za kršćanski apostolat i pravedan mir.
Zalažemo se za pravedna rješenja, imajući u vidu da je svaka osoba pa bila ona muslimanske, pravoslavne ili katoličke vjere slika Božja koja zaslužuje dostojanstven život, u duhu naše Sarajevske deklaracije. Ponovit ću ono što sam nedavno poručio svjetskoj javnosti i hrvatskom narodu. Dosta je patnji! Dosta je suza i krvi! Dosta je rana i smrti!
Neka odgovorni za sudbinu naroda i svijeta donesu pravedne odluke da se gradi bolji svijet pravednosti i slobode, mira i ljubavi za sve ljude i narode.
Preporučimo stoga naše zajedničke napore Svemogućem Bogu po zagovoru Blažene Djevice Marije, da nam pomogne na putu traženja istine, pravednosti i mira.

S osobitim poštovanjem

Franjo kard. Kuharić
Nadbiskup zagrebački
Predsjednik Hrvatske
biskupske konferencije