Pismo Svetog Oca svećenicima za Veliki četvrtak 1997.

1. Iesu, Sacerdos in aeternum, miserere nobis!
Predragi svećenici,
U skladu s običajem uputiti vam svoju riječ u dan kad se skupljate oko svoga biskupa da biste se radosno sjećali kako je u Crkvi ustanovljeno svećenstvo, nadasve obnavljam svoju zahvalnost Gospodinu za jubilarna slavlja kad su se 1. i 10. studenoga prošle godine tolika braća svećenici okupili sudjelovati u mojoj radosti. Svima od srca zahvaljujem.
Osobito mislim na svećenike koji su prošle godine, kao i ja, slavili pedesetu obljetnicu svoga ređenja. Mnogi od njih nisu oklijevali, usprkos poodmakloj dobi i udaljenostima, doći u Rim zajedno s Papom slaviti zlatni jubilej.
Zahvaljujem kardinalu vikaru, biskupima koji su mu suradnici, svećenicima i vjernicima Rimske biskupije, koji su na različite načine iskazali svoje jedinstvo s Petrovim nasljednikom, zahvaljujući Bogu za dar svećeništva. Moje se priznanje proširuje na gospodu kardinale, nadbiskupe i biskupe, svećenike, zavjetovane muškarce i žene te na sve crkvene vjernike za dar njihove blizine u molitvama i za zahvalnicu “Tebe Boga hvalimo” koju smo zajedno pjevali.
Osim toga želim zahvaliti svim djelatnicima Rimske kurije za sve što su učinili kako bi taj zlatni Papin jubilej poslužio oživljavanju svijesti o veličini svećeništva kao dara i otajstva. Ustrajno molim Gospodina da nastavi raspirivati iskru svećeničkoga zvanja u duši tolikih mladih ljudi.
Onih dana više sam se puta mišlju i srcem povlačio u privatnu kapelicu krakovskih nadbiskupa gdje je 1. studenoga 1946. nezaboravni krakovski metropolit, poslije kardinal, Adam Stefan Sapieha položio na mene svoje ruke, prenoseći mi sakramentsku milost svećeništva.
Uzbuđeno sam se duhom vratio u katedralu u Wawelu, gdje sam dan nakon ređenja slavio prvu svetu misu. U danima toga spomen-slavlja svi smo na posebni način osjećali prisutnost Krista Velikoga Svećenika, razmišljajući o riječima iz bogoslužja: “Evo svećenik veliki koji se u svoje dane svidio Bogu i našao se pravednim.”
Ecce Sacerdos magnus. Te riječi potpuno se primjenjuju upravo na Isusa. On je Veliki Svećenik novoga i vječnoga Saveza, jedini svećenik od kojega svi mi svećenici crpemo milost zvanja i služenja. Radujem se zbog toga što je u spomen slavlju moga ređenja Kristovo svećeništvo moglo sinuti u svojoj neizrecivoj istini kao dar i otajstvo na korist ljudima svih vremena do svršetka svijeta.
Pedeset godina nakon svećeničkoga ređenja svakodnevno, kao i uvijek, mislim na sve svoje vršnjake kako iz krakovske Crkve tako iz svih drugih Crkava na svijetu, kojima nije bilo dano doživjeti takav jubilej. Molim Krista, vječnoga svećenika, neka im dadne u baštinu vječnu naknadu, primajući ih u slavu svoga Kraljevstva.
2. Iesu, Sacerdos in aeternum, miserere nobis!
Pišem vam, draga braćo, ovo pismo u prvoj godini neposredne priprave za početak trećega tisućljeća: Tertio millennio adveniente. U apostolskom pismu koje započinje tim riječima istaknuo sam značenje prijelaza iz drugog u treće tisućljeće nakon Kristova rođenja i odredio sam da posljednje tri godine prije dvijetisućite budu posvećene presvetome Trojstvu. Prva godina, svečano naviještena prve nedjelje prošloga došašća, usredotočena je na Krista. On je, doista, vječni sin Božji, učovječen i rođen od Djevice Marije, koji nas vodi k Ocu. Sljedeća godina bit će posvećena Duhu Svetom, Tješitelju, kojega je Krist obećao apostolima kad je prešao iz ovoga svijeta k Ocu. Napokon će godina 1999. biti posvećena Ocu, kojemu nas Sin želi dovesti u Duhu Svetom Tješitelju. Tako želimo zaključiti drugo tisućljeće složnim slavljenjem Presvetoga Trojstva. Taj naš hod odjekuje trojim enciklikama koje sam milošću Božjom mogao objaviti na početku svoga papinskog služenja: Redemptor hominis, Dominum et vivificantem i Dives in misericordia. Potičem vas, draga braćo, da ih iznova promišljate u tome trogodištu. U našem služenju, osobito onom bogoštovnom, trajno trebamo biti svjesni da smo na putu prema Ocu, od Sina vođeni u Duhu Svetome. Upravo nas na tu svijest pozivaju riječi kojima završavamo svaku molitvu: “Po Gospodinu našemu Isusu Kristu, Sinu tvome, koji s tobom živi i kraljuje u jedinstvu Duha Svetoga, Bog u sve vijeke vijekova. Amen.”
3. Iesu, Sacerdos in aeternum, miserere nobis!
Taj zaziv nalazi se u Litanijama Kristu, Svećeniku i Žrtvi, koje smo molili u krakovskom sjemeništu uoči svećeničkoga ređenja. Htjedoh ih staviti u dodatak knjizi Dar i Otajstvo, objavljenoj povodom moga svećeničkog jubileja. Ali želim ih istaknuti i u ovome pismu, jer mi izgleda da bogato i duboko osvjetljuju Isusovo svećeništvo i našu povezanost s njime. Temelje se na ulomcima Svetoga pisma, osobito na Poslanici Hebrejima, ali ne samo na njima. Kad na primjer molimo: Isuse, Vječni Svećeniče po redu Melkizedekovu, mišlju se vraćamo u Stari zavjet, psalmu 110 (109). Dobro znamo što za Krista znači biti svećenik poput Melkizedeka. Njegovo se svećeništvo iskazalo žrtvom vlastitoga tijela, “jednom zauvijek” (Heb 10,10). Prikazavši se u krvnoj žrtvi na križu, on je sam ustanovio nekrvni “spomen” za sva vremena pod prilikama kruha i vina. Pod tim je prilikama on Crkvi povjerio tu svoju žrtvu. Tako, dakle, Crkva – i u njoj svaki svećenik – slavi jedinu Kristovu žrtvu.
Duboko se sjećam osjećaja što su ih u meni bile probudile riječi pretvorbe koje sam po prvi put izgovarao zajedno s biskupom koji me je upravo bio zaredio, riječi koje sam ponovio idućega dana u misi slavljenoj u kripti sv. Leonarda. Otad su te otajstvene riječi mnogo puta, teško je prebrojiti, odzvanjale s mojih usana, uprisutnjujući pod prilikama kruha i vina, Krista u spasotvornom činu njegova sebedarja na križu.
Razmislimo još jednom to uzvišeno otajstvo. Isus uze kruh i dade ga svojim učenicima govoreći: “Uzmite i jedite od ovoga svi: ovo je moje tijelo…”. Zatim uze u svoje ruke kalež s vinom, blagoslovi je i dade svojim učenicima govoreći: “Uzmite i pijte iz njega svi, ovo je kalež moje krvi novoga i vječnoga Saveza, koja će se proliti za vas i za sve ljude za otpuštenje grijeha.” I doda: “Ovo činite meni na spomen”.
Kako te čudesne riječi ne bi bile srce što kuca u svakome svećeničkom životu? Ponavljajmo ih svaki put kao da je to prvi put! Neka nam to nikad ne bude samo običaj. One izražavaju najpunije ostvarenje našega svećeništva.
4. Slaveći Kristovu žrtvu, budimo trajno svjesni riječi koje čitamo u poslanici Hebrejima: “Krist se pak pojavi kao Veliki svećenik budućih dobara, (…) i ne po krvi jaraca i junaca, nego po svojoj uđe jednom zauvijek u Svetinju i nađe vječno otkupljenje. Doista, ako već poškropljena krv jaraca i bikova i pepeo juničin posvećuje onečišćene, daje tjelesnu čistoću, koliko će više Krv Krista – koji po Duhu vječnom samoga sebe bez mane prinese Bogu – očistiti našu savjest od mrtvih djela, na službu Bogu živome! Zato je on posrednik novoga Saveza” (9,11-15).
Zazivi Litanija Kristu Svećeniku i Žrtvi povezuju se na neki način s tim i drugim riječima te poslanice:
Isuse,
Veliki Svećeniče od ljudi uzet,
… za ljude postavljen,
Veliki Svećeniče naše vjere,
… veće slave od Mojsijeve,
Veliki Svećeniče pravoga šatora,
Veliki svećeniče budućih dobara,
… sveti, nevini i neokaljani,
Veliki svećeniče vjerni i milosrdni,
… koji izgaraš revnošću za Boga i za duše,
Veliki Svećeniče vječno savršeni,
Veliki Svećeniče (…) koji si probio nebesa …
Dok ponavljamo te zazive očima vjere vidimo ono o čemu govori poslanica Hebrejima: Krista koji je svojom krvlju ušao u vječno svetište. Kao Svećenik zauvijek posvećen od Boga Oca Duhom Svetim i snagom, sada “sjede zdesna Veličanstvu u visinama” (Heb 1,3). Odonud se zauzima za nas kao Posrednik – uvijek živ da bi za nas posredovao – da bi nas poveo putem novoga vječnoga života: Veliki Svećeniče koji si nas novim putem poveo. On nas ljubi i prolio je krv da opere naše grijehe: Veliki Svećeniče koji si nas ljubio i oprao nas od grijeha u svojoj krvi. Sebe je za nas darovao: predao si samoga sebe Bogu kao žrtvu i prinos.
Krist uvodi u vječno svetište žrtvu samoga sebe, cijenu našega otkupljenja. Prinos, upravo žrtva, neodvojiva je od svećenika. Upravo su mi Litanije Krista Svećenika i Žrtve, koje smo molili u sjemeništu, pomogle da sve to bolje shvatim. Stalno se vraćam na tu osnovnu pouku.
5. Danas je Veliki četvrtak. Sva se Crkva duhovno okuplja u onu blagovaonicu gdje su se apostoli zajedno s Kristom našli za Posljednjom večerom. Iz Ivanova evanđelja čitamo riječi što ih je Krist izgovorio u oproštajnom govoru. Među mnogim bogatstvima toga ulomka želim se zaustaviti na sljedećoj rečenici koju je Isus upravio apostolima: “Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje. Vi ste prijatelji moji ako činite što vam zapovijedam. Više vas ne zovem slugama jer sluga ne zna što radi njegov gospodar; vas sam nazvao prijateljima jer vam priopćih sve što sam čuo od oca svoga” (15, 13-15).
“Prijatelji” – tako Isus nazva apostole. Tako želi zvati i nas koji smo – zahvaljujući sakramentu svetoga reda – sudionici njegova svećeništva. Slušajmo te riječi potreseni i ponizno. U njima je istina. Najprije istina o prijateljstvu, no također istina o nama koji smo kao služitelji euharistije sudionici Kristova svećeništva. Zar je Isus mogao rječitije izraziti svoje prijateljstvo, nego dopuštajući nam da kao svećenici Novoga Saveza, djelujemo u njegovo ime, u osobi Krista Glave (in persona Christi Capitis)? Upravo to se događa u svemu našemu svećeničkom služenju, kad dijelimo sakramente i osobito kad slavimo euharistiju. Ponavljamo riječi koje je on izgovorio nad kruhom i vinom i, po našem služenju, vrši se ista pretvorba koju je on izvršio. Može li biti potpunijeg izraza prijateljstva? Ono se stavlja u samo središte našega svećeničkog služenja.
Krist kaže: “Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas i postavih vas da idete i rod donosite i rod vaš da ostane” (Iv 15, 16). Na završetku ovoga pisma pružam vam ove riječi kao čestitku. Na spomendan ustanove sakramenta svećeništva zaželimo si uzajamno, draga braćo, da uzmognemo ići i rod donositi, poput apostola i da rod naš ostane.
Marija, Majka Krista koji je Veliki i Vječni Svećenik neka svojom brižnom zaštitom upravlja korake našega služenja, naročito kad je put tvrd i trud teži. Djevica vjerna neka nas zagovara pred svojim sinom da nam ne uzmanjka hrabrost svjedočiti za njega na različitim područjima našega apostolstva, surađujući s njime, kako bi svijet imao život, kako bi ga imao u izobilju (usp. Iv 10, 10).
Sve vas u Kristovo ime dubokom ljubavlju blagoslivljam.
Iz Vatikana, 16. ožujka, na četvrtu korizmenu nedjelju 1997. godine, sedamnaeste moga papinskog služenja.