Pismo Svetog Oca svećenicima za Veliki četvrtak 2000.

Predraga braćo u svećeništvu!

1. Isus “je ljubio svoje, one u svijetu, do kraja ih je ljubio” (Iv 13,1). Duboko dirnut ponovno ovdje u Jeruzalemu, na mjestu gdje su prema predaji Isus i dvanaestorica blagovali pashalnu večeru i gdje je ustanovljena Euharistija, čitam riječi kojima evanđelist Ivan uvodi u izvješće o Posljednjoj večeri.
Zahvaljujem Gospodinu koji mi daje da, u Jubilarnoj godini utjelovljenja njegova Sina, kročim Kristovim zemaljskim stopama, prolazeći putovima kojima je on prolazio od rođenja u Betlehemu do smrti na Golgoti. Jučer sam bio u Betlehemu u špilji Rođenja. U idućim danima pohodit ću različita mjesta života i otajstva Gospodinova: kuću Navještenja, Goru blaženstava, Maslinsku goru. U nedjelju, na koncu, bit ću na Golgoti i Svetom Grobu.
Ovaj današnji posjet dvorani Posljednje večere pruža mi prigodu za razmatranje cjelokupnog otajstva Otkupljenja. Tu nam je Krist ostavio neizmjerni dar Euharistije. Tu je rođeno naše svećeništvo.

Pismo iz dvorane Posljednje večere

2. Upravo s ovoga mjesta želim vam uputiti pismo, kako to činim već više od dvadeset godina, za Veliki četvrtak, dan Euharistije i “naš” dan u pravom smislu riječi.
Da, pišem vam iz dvorane Posljednje večere, ponovno razmatrajući ono što se odigralo među ovim zidovima u onoj noći bremenitoj otajstvom. U duhu promatram Krista i apostole okupljene s njim za stolom. Pogled mi se posebno zaustavlja na Petru: kao da ga vidim dok, zajedno s ostalim učenicima, u čudu promatra Gospodinove geste, potresen sluša njegove riječi te se, unatoč svojoj slabosti, otvara otajstvu koje se naviješta i koje će uskoro biti ostvareno. To su sati velikog boja između ljubavi koja se bezrezervno predaje i mysterium iniquitatis zatočena u neprijateljstvo. Judina je izdaja poput znaka grijeha čovječanstva: “A bijaše noć”, bilježi evanđelist Ivan (13,30): čas tame, čas rastanka i beskrajne žalosti. No, u Kristovim ožalošćenim riječima već iskre svjetla zore: “Ja ću vas opet vidjeti; i srce će vam se radovati i radosti vaše nitko vam oteti neće” (Iv 16,22).
3. Moramo uvijek iznova razmatrati otajstvo one noći. Moramo se često u duhu vraćati toj dvorani Posljednje večere, u kojoj se osobito mi svećenici možemo na određeni način osjećati kao “kod kuće”. O nama bi se moglo reći, u odnosu na Posljednju večeru, ono što psalmist kaže o narodu u odnosu prema Jeruzalemu: “Gospodin će zapisati u knjigu naroda: #!Ovi su rođeni ondje#!” (Ps 87 ć86Š, 6).
Iz ove svete dvorane zamišljam vas u različitim dijelovima svijeta, s vaših tisuću lica, mlađih ili već poodmaklih u godinama, u vašim različitim duševnim raspoloženjima: za mnoge, hvala Bogu, radosti i zanosa, za druge možda boli, umora ili posustalosti. U svima vama častim onu Kristovu sliku koju ste primili posvećenjem, onaj “biljeg” koji na neizbrisiv način označava svakog od vas. To je znak osobite ljubavi, do koje je dospio svaki svećenik i na koji može uvijek računati, kako bi išao dalje s radošću ili krenuo iznova s obnovljenim zanosom, prema sve većoj vjernosti.

Rođeni iz ljubavi

4. “Ljubio je svoje, one u svijetu, do kraja ih je ljubio”. Za razliku od ostalih Evanđelja, Ivanovo se ne zaustavlja na opisivanju ustanovljenja Euharistije, o kojem je Isus već govorio u opširnom govoru u Kafarnaumu (usp. Iv 6,26-65), već se zadržava na gesti pranja nogu. Prije no primjer poniznosti koji nam je dan da bi ga oponašali, taj Isusov čin, koji tako zbunjuje Petra, objava je radikalnosti Božje uslužnosti prema nama. Doista u Kristu je Bog koji “sam sebe oplijeni” i koji je uzeo “lik sluge” do krajnjeg poniženja na križu (usp. Fil 2,7), kako bi čovječanstvo imalo pristup dubini božanskog života: veliki govori koji, u Ivanovu Evanđelju, slijede gestu pranja nogu i gotovo su komentar tomu, služe poput uvoda u otajstvo zajedništva Presvetog Trojstva, na koje nas Otac poziva čineći nas, darom Duha, dionicima Krista.
To se zajedništvo mora živjeti u skladu s novom zapovijedi: “Ljubite jedni druge; kao što sam ja ljubio vas” (Iv 13,34). Nije slučajno da tu “mistagogiju” okrunjuje svećenička molitva pokazujući Krista u njegovu jedinstvu s Ocem, spremna vratiti se njemu kroz žrtvu samog sebe, ništa drugo ne želeći do da učenici budu dionici njegova jedinstva s Ocem: “Da svi budu jedno kao što si ti, Oče, u meni i ja u tebi” (Iv 17,21).
5. Od te male skupine učenika koji su čuli te riječi nastala je cijela Crkva šireći se u vremenu i prostoru kao “narod sabran jedinstvom Oca, Sina i Duha Svetoga” (Sv. Ciprijan, De Orat. Dom., 23). Duboko jedinstvo toga novog naroda ne isključuje prisutnost u njegovu životu različitih i komplementarnih zadaća. Oni koji su postavljeni obnavljati in persona Christi čin koji je Isus izvršio na Posljednjoj večeri, ustanovljujući euharistijsku žrtvu, “izvor i vrhunac cijeloga kršćanskog života” (Lumen gentium, 11), s prvim su apostolima povezani na osobit način. Sakramentalni značaj po kojem se, zahvaljujući Svetom Redu, razlikuju daje da njihova prisutnost i njihova služba budu jedinstvene, nužne i nezamjenjive.
Već je gotovo 2000 tisuće godina prošlo od toga trenutka. Koliki su samo svećenici ponovili taj čin! Često su to bili uzorni učenici, sveci i mučenici. Kako zaboraviti, u ovoj jubilarnoj godini, tolike svećenike koji su svojim životom, sve do prolijevanja krvi, svjedočili Krista? Njihovo mučeništvo prati cijelu povijest Crkve; njime je također obilježeno upravo završeno stoljeće koje je bilo označeno raznim diktatorskim režimima neprijateljski raspoloženima prema Crkvi. Želim, iz dvorane Posljednje večere, zahvaliti Gospodinu na njihovoj hrabrosti. Upirimo pogled u njih da naučimo slijediti stope Dobrog Pastira koji “život svoj polaže za ovce” (Iv 10,11).

Blago u glinenim posudama

6. Istina je da se u povijesti svećeništva, ne manje no u povijesti cijeloga Božjeg naroda, zamjećuje i mračna prisutnost grijeha. Toliko puta je ljudska slabost službenika potamnila u njima Kristovo lice. Nije li i ova dvorana Posljednje večere bila svjedok tomu? Tu ne samo da se dogodila Judina izdaja već je i sam Petar imao priliku suočiti se sa svojom slabošću primivši gorko proroštvo o nijekanju. Birajući ljude poput dvanaestorice Krist se sigurno nije zavaravao: upravo u tu je ljudsku slabost utisnuo sakramentalni pečat svoje prisutnosti. Pavao nam daje razlog tomu: “To pak blago imamo u glinenim posudama da izvanredna ona snaga bude očito Božja, a ne od nas” (2 Kor 4,7).
Zbog toga, unatoč svim slabostima svojih svećenika, Božji narod nije prestajao vjerovati u Kristovu snagu koja djeluje po njihovu služenju. Kako u tome smislu ne podsjetiti na divno svjedočanstvo asiškog siromaha? On, koji iz poniznosti nije htio biti svećenik, ostavio je u svojoj oporuci izraz svoje vjere u Kristovo otajstvo prisutno u svećenicima, izražavajući spremnost obraćati im se čak i ako bi ga progonili, ne vodeći računa o njihovu grijehu. “I to činim – objasnio je – jer od preuzvišenoga Sina Božjega na ovome svijetu ništa ne vidim tjelesna osim presvetog tijela i presvete krvi njegove koje oni sami posvećuju i oni sami poslužuju drugima”(Fonti Francescane, br. 113).
7. S ovoga mjesta na kojem je Krist izgovorio svete riječi ustanovljenja Euharistije pozivam vas, dragi svećenici, da ponovno otkrijete “dar” i “otajstvo” koje smo primili. Da bismo prodrli u njegovu bit moramo razmišljati o Kristovu svećeništvu. Sigurno da u njemu po krštenju sudjeluje cijeli Božji narod. No, Drugi vatikanski koncil podsjeća nas da, osim toga zajedničkog sudioništva svih krštenika, postoji drugo osobito, ministerijalno sudioništvo koje se bitno razlikuje od prvog, premda je s njim duboko povezano (usp. Lumen gentium, 10).
U Jubileju utjelovljenja Kristovu svećeništvu prilazimo iz osobite perspektive. Jubilej nas poziva da u Kristu razmatramo tijesnu povezanost njegova svećeništva i otajstva njegove osobe. Kristovo svećeništvo nije “slučajno” niti je služba koju je on mogao ne preuzeti već je dio njegova identiteta utjelovljenog Sina, Bogočovjeka. Svi odnosi između čovječanstva i Boga od sada se ostvaruju po Kristu: “Nitko ne dolazi Ocu osim po meni” (Iv 14,6). Krist je zbog toga svećenik vječnoga i općeg svećeništva, kojeg je svećeništvo prvog Saveza slika i priprava (usp. Heb 9,9). On ga vrši u punini od kada kao najviši svećenik sjedi “zdesna prijestolja Veličanstva na nebesima” (Heb 8,1). Od tog je vremena u ljudskom rodu promijenjena istinska narav svećeništva: sada postoji samo jedno, Kristovo, svećeništvo koje se može vršiti i u kojem se može sudjelovati na različite načine.

Sacerdos et Hostia

8. Istodobno, smisao žrtve, svećeničkog čina u pravom smislu riječi, doveden je do savršenstva. Krist je na Golgoti predao vlastiti život kao vječni dar, “otkupiteljski” dar koji je jednom zauvijek ponovno otvorio put zajedništvu s Ocem koje je raskinuto grijehom.
Poslanica Hebrejima rasvjetljuje to otajstvo stavljajući u Kristova usta riječi Psalma 40: “Žrtva i prinos ne mile ti se, nego si mi tijelo pripravio… #!Evo dolazim!#!… #!Vršiti, Bože, volju tvoju!#!” (Heb, 10,5.7; usp. Ps 40 ć39Š,7-9). Prema autoru poslanice, Krist je te proročke riječi izrekao ulazeći u svijet. One izražavaju njegovo otajstvo i njegovo poslanje. One se počinju ostvarivati od trenutka Utjelovljenja i dostižu svoj vrhunac u žrtvi Golgote. Od tada je svaki svećenički prinos ponovno prikazanje Ocu jedinstvena Kristova prinosa, ostvarena jednom zauvijek.
Sacerdos et Hostia! Svećenik i Žrtva. Taj žrtveni vidik duboko označuje Euharistiju i ujedno je bitna sastojnica Kristova svećeništva i, kao posljedica toga, našeg svećeništva. U tome svjetlu ponovno čitamo riječi koje svaki dan izgovaramo i koje su upravo ovdje u dvorani Posljednje Večere prvi put odjeknule: “Uzmite i jedite od ovoga svi: ovo je moje tijelo koje će se za vas predati ć…Š Uzmite i pijte iz njega svi: ovo je kalež moje krvi novoga i vječnog saveza koja će se proliti za vas i za sve ljude na otpuštenje grijeha”.
Te riječi, prema gotovo istovjetnim redakcijama, nalazimo u Evanđeljima i kod Pavla. One su izgovorene na ovome mjestu u kasnu večer Velikog četvrtka. Dajući apostolima svoje tijelo za jelo i svoju krv za piće, on je izrazio duboku istinu o činu koji će kratko potom izvršiti na Golgoti. U euharistijskom je kruhu uistinu prisutno samo tijelo rođeno od Marije i žrtvovano na križu.
Ave verum Corpus natum de Maria Virgine, vere passum, immolatum in cruce pro homine.
9. Kako se uvijek iznova ne vraćati tome otajstvu, u kojem je sadržan cijeli život Crkve? Taj je sakrament u tijeku dvije tisuće godina bio hranom bezbrojnim vjernicima. On je bio vrelo rijeke milosti. Koliki su sveci u njemu našli ne samo zalog već gotovo predokus neba!
Dopustimo da nas ponese kontemplativni žar, bogat poezijom i teologijom, kojim je sv. Toma Akvinski opjevao to otajstvo riječima himna “Pange lingua”. Te riječi danas, u ovoj dvorani Posljednje večere, dolaze do mene kao odjek glasova tolikih kršćanskih zajednica diljem svijeta, tolikih svećenika, osoba zavjetovanog života, jednostavnih vjernika koji se svaki dan zadržavaju u klanjanju euharistijskom otajstvu.
Verbum caro, panem verum verbo carnem efficit, fitque sanguis Christi merum, et, si sensus deficit, ad firmandum cor sincerum sola fides sufficit.

Ovo činite meni na spomen

10. Euharistijsko otajstvo, u kojem se naviješta i slavi Kristova smrt i uskrsnuće u očekivanju njegova dolaska, srce je crkvenog života. Za nas ono ima i zasebno značenje jer je u središtu našeg služenja. Naša se služba ne ograničava na slavljenje euharistije već uključuje i naviještanje Riječi, posvećivanje vjernika po sakramentima, vođenje Naroda Božjeg putem zajedništva i služenja. No, Euharistija je središte iz kojeg sve proizlazi i kojem sve vodi. Naše je svećeništvo bilo rođeno na Posljednjoj večeri zajedno s njom.
“Ovo činite meni na spomen” (Lk 22,19): te Kristove riječi, premda upravljene cijeloj Crkvi, kao osobita zadaća upućene su onima koji će nastaviti službu prvih apostola. Upravo njima Isus predaje čin koji je upravo bio izvršio – pretvaranje kruha u njegovo tijelo i vina u njegovu krv; čin u kojem se on objavljuje i kao svećenik i kao žrtva. Krist želi da od sada pa nadalje taj čin na sakramentalan način postane također čin Crkve po rukama svećenikâ. Riječi “ovo činite” ne odnose se samo na čin već također i na onoga koji je pozvan da ga vrši. Drugim riječima ustanovljuje ministerijalno svećeništvo koje tako postaje jedno od bitnih sastojnica same Crkve.
11. Taj će se čin vršiti “njemu na spomen”: te su riječi vrlo važne. Euharistijski čin koji slave svećenici uprisutnit će u svakome kršćanskom naraštaju, u svakome kutku zemlje, djelo koje je Krist izvršio. Gdjegod se bude slavila Euharistija tu će na nekrvni način biti uprisutnjena krv žrtvovana na Kalvariji, tu će biti prisutan sam Krist, Otkupitelj svijeta. “Ovo činite meni na spomen”. Ponovno slušajući te riječi ovdje, među zidovima dvorane Posljednje večere, samo od sebe se nameće pokušaj zamišljanja onoga što je Krist osjećao. Bili su to dramatični sati prije muke. Evanđelist Ivan podsjeća na ožalošćene riječi Učitelja koji pripravlja apostole na svoj odlazak. Kolika tuga u njihovim očima: “Naprotiv, žalošću se ispunilo vaše srce što vam ovo kazah” (Iv 16,6). No, Isus ih tješi: “Neću vas ostaviti kao siročad, doći ću k vama” (Iv 14,18). Premda će ga vazmeno otajstvo sakriti njihovu pogledu, on će više no ikad biti prisutan u njihovim životima, “u sve dane – do svršetka svijeta” (Mt 28,20).

“Spomen” prisutnost

12. Kristova će prisutnost biti izražena na mnogo načina. No, najuzvišeniji od svih bit će upravo euharistijska prisutnost. Ona nije jednostavno sjećanje već “spomen” kojim se uprisutnjuje ono što se slavi; nije simbolično sjećanje prošlosti već živa prisutnost Gospodina među svojima. Vječni zalog tomu bit će Duh Sveti, koji se trajno izlijeva u euharistijskom slavlju, da kruh i vino postanu Kristovo tijelo i krv. To je isti Duh koji je u večeri Pashe, u ovoj dvorani bio “udahnut” u apostole (usp. Iv 20, 22), i koji ih je ponovno našao ovdje, okupljene s Marijom, na dan Pedesetnice. Tada siđe na njih u obliku snažnog vjetra i ognja (usp. Dj 2,1-4), te ih nagna da idu do kraja zemlje naviještati Riječ i okupljati Božji narod na “lomljenje kruha” (usp. Dj 2,42).
13. Dvije tisuće godina od Kristova rođenja, u ovoj jubilarnoj godini, moramo se na osobit način sjećati i promišljati istinu o onomu što možemo nazivati njegovim “euharistijskim rođenjem”. Dvorana Posljednje večere je mjesto tog “rođenja”. Tu je za svijet započela nova Kristova prisutnost koja se neprekidno događa gdjegod se slavi Euharistija i gdje svećenici posuđuju svoj glas Kristu, ponavljajući svete riječi ustanovljenja.
Ta euharistijska prisutnost prati povijest Crkve kroz dvije tisuće godina i pratit će je do kraja vremenâ. Biti tako tijesno vezani uz to otajstvo za nas je ujedno radost i izvor odgovornosti. Srca ispunjena divljenjem i zahvalnošću danas želimo postati dublje svjesni te prisutnosti, i u tome duhu ući u Vazmeno trodnevlje Kristove muke, smrti i uskrsnuća.

Zalog dvorane Posljednje večere

14. Moja draga braćo svećenici, koji se na Veliki četvrtak okupljate u katedralama oko svojih pastira, kao što se prezbiteri Crkve u Rimu okupljaju oko Petrova nasljednika, želim da prihvatite ova razmišljanja, moje razmatranje u sugestivnom ozračju dvorane Posljednje večere! Bilo bi teško pronaći mjesto koje bi moglo bolje podsjetiti na euharistijsko otajstvo i ujedno na otajstvo našeg svećeništva.
Ostanimo vjerni “zalogu” Posljednje večere, velikom daru Velikog četvrtka. Svetu Euharistiju uvijek slavimo gorljiva duha. Zadržavajmo se često i dugo u klanjanju pred Kristom u Euharistiji. Stupimo na neki način “u školu” Euharistije. U tijeku stoljeća bezbrojni su svećenici u njoj našli utjehu koju je Isus obećao u noći Posljednje večere, tajnu pobjede nad samoćom, snagu da izdrže u trpljenjima, hranu za novi nastavak nakon svakog obeshrabrenja i nutarnju snagu za obnavljanje odluke o vjernosti. Svjedočanstvo koje ćemo znati pružiti Božjem narodu u euharistijskom slavlju uvelike ovisi o tom našem osobnom odnosu prema Euharistiji.
15. U svjetlu Euharistije ponovno otkrijmo naše svećeništvo! Pomognimo da se i u našim zajednicama ponovno otkrije bogatstvo svakodnevnog slavljenja svete mise, osobito na onoj najsvečanijoj nedjeljnog sastanka. Zahvaljujući vašem apostolskom radu neka poraste ljubav prema Kristu prisutnom u Euharistiji. To zauzimanje ima osobitu važnost u ovoj jubilejskoj godini. Na srcu mi je euharistijski kongres koji će se održati u Rimu od 18. do 25. lipnja na temu “Isus Krist, jedini Spasitelj svijeta, kruh za naš život”. To će predstavljati središnji događaj Velikog jubileja, koji mora biti “intenzivna euharistijska godina” (Tertio millennio adveniente, 55). Spomenuti Kongres očitovat će upravo duboku povezanost između otajstva Utjelovljenja Riječi i Euharistije, sakramenta stvarne Kristove prisutnosti.
Iz dvorane Posljednje večere upućujem vam euharistijski zagrljaj. Neka slika Krista okružena njegovim apostolima na Posljednjoj večeri svakome od vas bude poticaj na bratstvo i zajedništvo. Veliki slikari ulagali su svoje najbolje talente u oslikavanje Kristova lica među njegovim apostolima na Posljednjoj večeri: kako zaboraviti Leonardovo remek-djelo? No, samo su sveci, snagom svoje ljubavi, mogli prodrijeti dublje u to otajstvo, gotovo poput Ivana privinuti glavu na Gospodinova prsa (usp. Iv 13, 25). Tu smo doista na vrhuncu ljubavi: “ljubio je svoje, one u svijetu, do kraja ih je ljubio”.
16. Želio bih zaključiti ovo razmišljanje, koje vam povjeravam s ljubavlju, riječima drevne molitve:
“Hvalu ti dajemo, Oče naš,
za život i spoznaju,
koju si nam dao spoznati
po Isusu svome sluzi:
tebi slava u vijeke.

Kao što bijaše ovaj razlomljeni kruh
raspršen po bregovima,
i sabran postade jedan,
tako neka se sabere tvoja Crkva
s krajeva zemlje u tvoje kraljevstvo ć…Š
Ti si, gospodaru svemogući,
sve stvorio poradi imena svoga,
dao si sinovima ljudskim hranu
i piće da ih uživaju
i da ti iskazuju hvalu,
a nama si po svome sluzi Isusu milosno podario
duhovnu hranu i piće
za vječni život ć…Š
tebi slava u vijeke!”
(Didachč, IX,3-4; X,3-4)

Iz dvorane Posljednje večere, predraga braćo u svećeništvu, sve vas u duhu grlim i od srca blagoslivljam.

Iz Jeruzalema, 23. ožujka 2000.

Ivan Pavao II.
6