Pismo interdisciplinarnog sadržaja se obraća svim ljudima dobre volje i ima međureligijski, međukulturalni i međunarodni karakter – koji je iskazan višejezičnom verzijom teksta (objavljen je na više od 10 svjetskih jezika, među kojima i na hrvatskom) – sa sviješću da na globalnu krizu nije potreban samo globalni odgovor, nego da trenutna globalna kriza zahtijeva i globalan način suočavanja s uzrocima nepravde, posebno kao podrška onim osobama koje su najviše izložene nedostacima koje globalizacija ekonomije može proizvesti: bolesnima, zatvorenicima, siromašnima, strancima, migrantima, starijim osobama, mladima. Ovo pismo doprinos je razmišljanju o kritičnim pitanjima budućnosti s kojima se susrećemo u naprednoj fazi izvanredne situacije zbog pandemije Covid-19.

Pismo u utihi

Uvod

«I smiri se vjetar i nasta velika utiha. Tada im reče: “Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere?”» (Mk 4, 39-41). Ovim riječima u Markovom se evanđelju nastavlja pripovijedanje o “utišanoj oluji” koju je papa Franjo komentirao u izvanrednom trenutku molitve 27. ožujka. Ova molitva uz blagoslov Urbi et Orbi motivirala je “Pismo u oluji”, inicijativu koju su pokrenuli pojedini profesori Papinskog teološkog fakulteta južne Italije – Odsjek San Luigi (Pontificia Facoltà Teologica dell’Italia Meridionale – Sezione San Luigi) te koje je potpisala skupina prijatelja, prije nego što je objavljeno, prvenstveno u lokalnom tisku, 1. travnja 2020.

Nakon utišanog vjetra ostaje strah, poput onog na Veliku subotu. Na vazmenom bdjenju Franjo je predložio: «Možemo se ogledati u osjećajima žena tog dana. Poput nas imale su u očima dramu patnje, neočekivane tragedije koja se prebrzo dogodila. Vidjele su smrt i imale su smrt u srcu. Bol je bila praćena strahom: hoće li i one imati isti završetak kao Učitelj? A onda, strahovi od budućnosti, sve treba ponovno izgraditi. Ranjeno sjećanje, ugušena nada. To je za njih bio najmračniji čas, kao i za nas».

Prethodno pismo

Cilj “Pisma u oluji” bio je dvostruk: otvoriti prostor za razmišljanje i raspravu o pitanjima koja je otkrila ova iznenadna “oluja”, koja nas nalazi “na istom čamcu, krhke i dezorijentirane”; i predlaže “moguće mjere i načine koji nam mogu pomoći da se čuvamo i da čuvamo druge“, u ovom brodolomu i na kraju “oluje”. Predložili smo razmišljanje u ovom kriznom vremenu, kako bismo se od sada pripremali za obnovu koja će, vjerojatno, biti duga i složena. Trenutačna kriza može postati izvanredna prilika za sazrijevanje svijesti koja pati zbog neodrživosti ekonomskog sustava koji je uzrok dubokih nejednakosti, kako na planetarnoj tako i na lokalnoj razini, i koja sije smrt. Stoga je potrebno raditi već sada tako da bol ovih dana, koju svatko trpi na vlastitoj koži, može potaknuti ponovno buđenje odgovorne i aktivne pažnje prema patnji svih ljudi, sa svih geografskih širina.

U završnom dijelu teksta doneseni su neki prijedlozi koji se odnose i na odgovornosti javnih aktera – pozvanih da redefiniraju sadržaj politika, posebno onih zdravstvenih, u službi osobe – kao i crkvenih ustanova od kojih su neke posljednjih tjedana odlučile na raspolaganje staviti značajne financijske resurse i nekretnine, kako bi podržale ljude i obitelji koji su najviše pogođeni krizom i organizacije koje se brinu o njima.

Nastavak istraživanja

Smatramo da ništa neće biti kao prije te da je u fazi pripremanja oporavka za odgovore na izvanrednu situaciju potrebno zajedničko istraživanje i jedinstveno opredjeljenje. Zbog toga smo predložili da napišemo “Pismo u utihi”. Inicijativa raznolike i reprezentativne skupine ljudi koja se zalaže za promicanje društva koje prihvaća, koje je solidarno i tolerantno, upućena je svim ljudima dobre volje. Za razliku od prethodnog pisma, ovo interdisciplinarno ima međukonfesionalno, međukulturalno i međunarodno obilježje – izraženo u prijevodima na više jezika – sa sviješću o globalnoj krizi kojoj, ne samo da treba globalni odgovor, već i da trenutačna globalna kriza zahtijeva globalni način suočavanja s uzrocima nepravde, prije svega kroz podršku onima najviše izloženima neprilikama koje ekonomska globalizacija može proizvesti: bolesnima, zatvorenicima, siromašnima, strancima, starijim osobama, mladima.

Kako se nadati u patnji? Kako prevladati patnju? Naša nada nije puki optimizam, već je to dar s Neba: «U srce stavlja sigurnost da Bog zna sve okrenuti na dobro, jer čini da čak i iz groba izađe život» – rekao je papa Franjo u homiliji vazmenog bdjenja. Kako bismo izašli iz izvanredne situacije pandemije Covid-19 želimo hoditi putem nade zajedno sa svim ljudima dobre volje, vjernicima i nevjernicima, laicima i posvećenim osobama svih naroda, religija i svih vjeroispovijesti, koji okreću leđa smrti i otvaraju srce životu: u obrani pravde i promicanju mira, u brizi iz ljubavi prema zajedničkom domu svega stvorenog, u prihvaćanju s poštovanjem izbjeglica i drugačijih, u besplatnoj pomoći bolesnima, u hrabroj obrani diskriminiranih, u podršci potrebitima, edukaciji i pratnji mladih i onih koji su zbog nedostatka nade nepokretni.

Epidemija otvara novi “kontekst”, koji seže do korijena ljudskog i koji potiče teološko istraživanje, u poniznom i bratskom dijalogu s drugim disciplinama i znanostima, kako bi se suočili s dramom koja je u tijeku. Nadalje, situacija u kojoj se nalazimo čini još očitijom, nego li u prošlosti, potrebu za ekumenskim, međukonfesionalnim, međureligijskim i međukulturalnim dijalogom: zajednička predanost obnovi može hraniti potragu za obnovljenim bratstvom počevši od prepoznavanja raznolikosti drugih ne kao prijetnje, već kao otkrivenja dara.

U ovoj perspektivi otvara se put dvostrukog utemeljenja: put molitve, za one koji su vjernici, i istovremeno, slušanjem krika zemlje i vapaja siromašnih i osiromašenih. Molitva i ovo slušanje pomažu prepoznati u siromašnima istinski temelj polisa i njeguju istinske razmjene s najslabijima i autentičnim oslobođenjem.

1. U društvu s najranjivijima

Politike obnove morat će se baviti nekim važnim pitanjima: osiromašenjem kao procesom sustavne nepravde i oblicima teške marginalizacije odraslih, poput beskućnika; prihvaćanjem i pratnjom najranjivijih, edukacijom, migrantima i izbjeglicama.

Kao što je papa Franjo podsjetio u nedavnom istupu, svim najsiromašnijim ljudima mora se zajamčiti minimalni prihod i mogućnost stanovanja u kući.

Osim toga, način na koji je kriza zahvatila starije osobe udomljene u ustanovama pokazuje konačan neuspjeh prihvatilišnih ustanova s ograničavajućim i izdvajajućim obilježjem, koje krhke ljude iskorjenjuju iz njihovog životnoga konteksta. Od sada pa nadalje trebat će se usredotočiti na višestruka i prilagodljiva rješenja, koja su u svakom slučaju pažljiva na dobrobit i na zaštitu zdravlja osoba, dajući prednost kad god je to moguće kućnim njegama ili prihvatu u malim obiteljskim zajednicama, odnosno oblicima njege koji drastično smanjuju troškove i poboljšavaju kvalitetu života tih osoba.

Budući program neće smjeti zanemariti položaj imigranata i izbjeglica koji će i nakon izvanredne zdravstvene situacije biti među najizloženijima neizvjesnosti.

2. Temelj za nenasilje

Trka za kupovanjem i gomilanjem sve smrtonosnijeg i sve skupljeg oružja i oružanog sustava pred ovom epidemijom pokazala je svu svoju besmislenost, uzrokujući tako i potrošnju ogromnih ekonomskih resursa. Stoga se retorika nasilja i rata očituje nedostatnom za jamčenje dobra čovječanstva. Ciljevi koji žene i muškarci dobre volje trebaju svjedočiti su: isprazniti spremišta oružja, smanjiti izdatke za naoružanje i promicati edukaciju za individualna i zajednička djelovanja koja se temelje na primatu nenasilja i na uvjerenju da se samo dobrim sredstvima mogu postići dobri ciljevi, a prvi od svih je izgradnja mira. Sve to sa sviješću da je utopija proroštva uvijek pozvana nositi se s napetostima i suprotnostima sadašnjeg vremena.

3. Ponovno krenuti od integralne ekologije

Slušanje krika zemlje i vapaja siromašnih omogućuju radikalno preispitivanje sadržaja i perspektive razvoja, u svjetlu paradigme o integralnoj ekologiji, koja obuhvaća nerazdvojivu vezu uništavanja okoliša i pogoršanja društvenog života. Ta nova paradigma prisiljava na propitkivanje ograničenosti razvojnog modela koji je osobito obilježio posljednja četiri desetljeća, ističući neodrživost koncepta koji razvoj vidi kao neograničen rast bogatstva, proizvodnje i potrošnje. Njoj se suprotstavlja perspektiva ljudskog razvoja koja svaku osobu smatra ciljem, koja postavlja pitanje što je svaka pojedina osoba spremna biti i raditi te koja patnju svakog čovjeka i svakog pojedinačnog stvorenja smatra neuspjehom koji se – na različite načine – odnosi na svakoga.

4. Politike za autentični ljudski razvoj

Preduvjeti za autentični ljudski razvoj nisu u povećavanju proizvodnog bogatstva, već u prisutnosti na području sklopa zaštitnih mjera koje su sposobne osigurati zaštitu života i zdravlja svih i povećanje razine obrazovanja. Sve to omogućava shvatiti presudnu važnost učinkovitosti politike preraspodjele, usmjerene prije svega na uspostavu zdravstvenih i školskih sustava, sposobnih nadići nejednakosti u pristupu tim nezamjenjivim resursima građanstva, uklanjajući sve prepreke za njihovu upotrebu. Posebna pozornost morat će se posvetiti pitanju naobrazbe i odgoja. Kriza koja je u tijeku postavlja roditelje, učitelje i sve one koji imaju edukativne odgovornosti pred neočekivanu situaciju: što znači edukacijska pratnja u situaciji socijalne distance?

Zaključci

Nije samo stvar prakticiranja solidarnosti s “drugim” koga smatramo “ranjivijim od nas”, dok i dalje nastavljamo osjećati se i vjerovati da smo veliki i od njega različiti. Riječ je o novom uvođenju “načela pripadnosti i uključivanja”: onaj drugi nepoznati “dio je mene”, u dimenziji uzajamnosti bez koje nema održivosti: budući da smo međusobno ovisni, zlo koje drugima činimo je zlo nama samima koji ga činimo, kao što i doprinoseći dobru utječemo na zajedničku ravnotežu i održivost.

Njegova svetost Bartolomej I. u poruci povodom Covid-19 s pravom je podsjetio: «Međutim, ono što je u pitanju nije naša vjera, nego vjernik. Nije Krist, nego naši kršćani. Nije božanski čovjek, već ljudska bića». Odgovor vjernika, kršćana i svih ljudi na izvanrednu situaciju pandemije odredit će budućnost globalnog društva u narednim desetljećima. Odluke koje sada zahtijevaju posljedice krize, u socijalnoj, ekonomskoj, moralnoj i vjerskoj sferi, postavljaju nas na raskrižje puta kojim će proći buduće generacije.