Pismo vrhovnog svećenika Ivana Pavla II. o hodočašćima u sveta mjesta povezana s poviješću spasenja

Svima koji se spremaju u vjeri slaviti Veliki jubilej
1. Nakon godinâ priprave, već smo na pragu Velikoga jubileja. Mnogo je bilo učinjeno ovih godina u cijeloj Crkvi da bi se unaprijed pripremio taj milosni događaj. Ali sada je već došao trenutak pobrinuti se, kao uoči putovanja, za posljednje pripreme. Doista, Veliki se jubilej ne sastoji u nizu priredaba koje treba izvesti, nego u velikom nutarnjem iskustvu življenja. Vanjski poticaji imaju smisla u mjeri u kojoj su izričaj najdublje zauzetosti koja dira srce osobe. Upravo sam na taj nutarnji doseg htio sve upozoriti, kako u apostolskom pismu Tertio Millenio adveniente, tako i u buli uputa za Jubilej Incarnationis mysterium. Oba su spisa naišla na srdačan i širok prijam. Biskupi su iz njih crpli značajne upute, a predložene teme za različite godine priprave bile su obilno razmatrane. Za sve to želim izraziti zahvalnost Gospodinu i srdačnu zahvalnost kako pastirima tako i cijelom narodu Božjemu.
Sada mi blizina Jubileja nadahnjuje predložiti razmišljanje, povezano sa željom da i osobno učinim, ako Bog bude htio, posebno jubilarno hodočašće, zaustavljajući se na nekim mjestima koja su osobito povezana s utjelovljenjem Riječi Božje, događajem na koji se Sveta godina 2000. izravno poziva.
Moje me razmatranje, dakle, vodi na “mjesta” Božja, na one prostore koje je On izabrao za postavljanje svoga “šatora” među nama (Iv 1,14; usp. Post 40,34-35; 1 Kr 8,10-13), tako da omogući ljudskom biću izravniji susret s Njim. Tako, u određenom smislu, upotpunjujem razmišljanje o Tertio Millenio adveniente, u kojem je na području povijesti spasenja, pogled bio pretežno usmjeren na važnost “vremena”. Doista, “prostorni” doseg nije manje važan od onoga vremenskog u konkretnom ostvarenju otajstva Utjelovljenja.
2. Na prvi pogled, govoriti o određenim “prostorima” s obzirom na Boga moglo bi pobuditi određenu zbunjenost. Zar nije prostor, ne manje od vremena, posve podložan Božjem gospodstvu? Sve je doista proizašlo iz njegovih ruku i nema mjesta gdje se Boga ne može susresti: “Gospodnja je zemlja i sve na njoj, svijet i svi koji na njemu žive. On ga na morima utemelji i na rijekama učvrsti” (Ps 24/23/, 1-2). Bog je jednako nazočan na svakom kraju zemlje, tako da se cijeli svijet može smatrati “hramom” njegove nazočnosti.
To ipak ne uklanja činjenicu da kao što vrijeme može od vremena do vremena biti poticano kairosima, osobitim milosnim trenucima, i prostor može biti označen osobitim spasenjskim Božjim zahvatima. Ta je spoznaja, uostalom, prisutna u svim religijama, u kojima se ima ne samo hramova, nego također svetih mjesta, na kojima se susret s božanskim može snažnije doživjeti nego što se obično događa u beskrajnosti svemira.
3. S obzirom na tu opću religioznu sklonost, Biblija pruža svoju osobitu poruku, stavljajući pitanje “svetoga prostora” na obzorje spasenjske povijesti. Ona s jedne strane upozorava na opasnosti u određenju toga prostora, kad to smjera pobožanstvenju prirode – sjetite se glede toga snažne protu-idolopoklonske rasprave prorokâ uime vjernosti Jahvi, Bogu Izlaska – s druge pak strane ne isključuje bogoštovnu upotrebu prostora u mjeri u kojoj to potpuno izražava osobitost Božjega zahvata u izraelsku povijest. Sveti je prostor stoga postupno “usredotočen” u jeruzalemski Hram, gdje Bog Izraelov želi da ga se slavi i, u određenom smislu, susreće. U Hram su upravljene oči izraelskog hodočasnika i velika je njegova radost kad stigne u mjesto gdje se Bog nastanio: “Obradovah se kad mi rekoše: Hajdemo u dom Gospodnji. Eto, noge nam već stoje na vratima tvojim, Jeruzaleme!” (Ps 122/121/,1-1).
U Novom zavjetu to “usredotočenje” svetog prostora ima svoj vrhunac u Kristu, koji je već osobno novi “hram” (usp. Iv 2,21), u kojem stanuje “punina božanstva” (Kol 2,9). Njegovim dolaskom, bogoštovlje je upućeno postupno nadići materijalne hramove, da bi postalo bogoštovlje “u duhu i istini” (Iv 4,24). U Kristu, potom, Novi zavjet i Crkvu smatra “hramom” (usp. 1 Kor 3,17), čak je to i svaki Kristov učenik, ukoliko je u njemu nastanjen Duh Sveti (usp. 1 Kor 6,19; Rim 8,11). Sve to očito ne isključuje da kršćani, kako crkvena povijest pokazuje, mogu imati bogoštovna mjesta; ipak je nužno ne zaboraviti njihovo potpuno namjensko značenje u bogoštovnom i bratskom životu zajednice, u svijesti da nazočnost Božja po svojoj naravi ne može biti zatvorena ni na kojem mjestu, budući da ih sve prožimlje, imajući u Kristu puninu svoga izričaja i svoga ižarivanja.
Otajstvo Utjelovljenja, dakle, iznova uobličuje opće iskustvo “svetoga prostora”, s jedne strane svodeći ga na pravu mjeru a s druge, ističući njegovu vrijednost novim riječima. Povezivanje na prostor doista je sadržano već u tome da je Riječ “tijelom postala” (usp. Iv 1,14). Bog je u Isusu iz Nazareta preuzeo osobine vlastite ljudskoj naravi, obuhvaćajući i nužnu čovjekovu pripadnost određenom narodu i određenoj zemlji. “Hic de Virgine Maria Iesus Chrisus natus est” – taj je izraz osobito rječit u Betlehemu gdje je postavljen upravo na mjestu gdje je, prema predaji, Isus rođen: “Ovdje je od Djevice Marije rođen Isus Krist”. Fizička stvarnost zemlje s njezinim zemljopisnim koordinatama sjedinjuje se s istinom ljudske tjelesnosti koju je Riječ preuzela.
4. Upravo zato, u perspektivi dvije tisuće godina od Utjelovljenja, osjećam snažnu želju osobno ići moliti na glavna mjesta koja su, od Staroga do Novog zavjeta, upoznala Božje zahvate, sve do dostizanja vrunca otajstva Kristova utjelovljenja i Pashe. Ta su mjesta neizbrisivo prisutna u mom sjećanju, otkako sam 1965. imao priliku pohoditi Svetu Zemlju. Bio je o nezaboravan doživljaj. I danas se rado vraćam na stranice bogate osjećajima koje sam tada zapisao. “Stižem na ova mjesta koja si ti ispunio sa sobom jednom zauvijek… O mjesto! Koliko puta, koliko si se puta izmijenilo prije negoli si od Njegova postalo moje! On te je ispunio prvi put, još nisi bilo nikakvo izvanjsko mjesto, bilo si samo krilo njegove Majke. Oh, znati da je kamenje po kojem u Nazaretu hodam isto koje je njezina noga dodirivala kad još Ona bijaše Tvoje mjesto, jedino na svijetu. Susresti te po kamenu koje je doticala Tvoja Majka! O mjesto, mjesto Svete Zemlje koji prostor zauzimaš u meni! Ne mogu te stoga svojim koracima gaziti, morao bih pokleknuti. I tako potvrditi danas da si bilo mjesto susreta. Padam na koljena – i tako stavljam svoj pečat. Ostat ćeš tu s mojim pečatom – ostat ćeš, ostat ćeš – i ja ću te nositi sa sobom, preoblikovati te u sebi u mjesto novoga svjedočenja. Putujem kao svjedok koji će davati svjedočanstvo stoljećima” (K. Wojtyla, Opere letterarie. Poesie e drammi, Libreria Editrice Vaticana 1993., str. 124).
Kad sam pisao te riječi, prije više od trideset godina, nisam mogao zamisliti da ću svjedočenje na koje sam se tada obvzao, izvršiti danas kao Petrov nasljednik, postavljen u službu cijele Crkve. To je svjedočenje koje me uključuje u dugi lanac osoba koje su već dvije tisuće godina išle tražiti “stope” Božje u toj zemlji, s pravom nazvanoj “sveta”, gotovo ih slijedeći u stijenama, u planinama i u vodama, koje su činile okoliš zemaljskom životu Sina Božjega. Od davnina je poznat putni zapis hodočasnika Egerija. Koliki su hodočasnici, koliki sveci slijedili njegov put u tijeku stoljećâ! I kad bi povijesne prilike pomutile bitno mirotvorno značenje hodočašćâ u Svetu Zemlju, dajući im – unatoč namjerama – izgled koji se teško slagao s likom Raspetoga, svjesnije kršćanske duše išle su onamo samo da bi se na tom tlu susrele sa živom Kristovom uspomenom. I Providnost je htjela da su, uz braću iz istočnih Crkava, za zapadno kršćanstvo osobito sinovi Franje Asiškoga, sveca siromaštva, blagosti i mira, na pravi evanđeoski način tumačili zakonitu kršćansku želju čuvati mjesta u koja su ukopani naši duhovni korijeni.
5. U tom duhu, bude li se Bogu svidjelo, namjeravam prigodom Velikoga jubileja 2000. ponovno prijeći povijesne tragove spasenja u zemlji u kojoj se je ona razvijala.
Polazište će biti neka značajna mjesta iz Staroga zavjeta. Tako želim izraziti svijest da je Crkva nerazrješivo povezana s drevnim narodom Saveza. Abraham je i za nas antonomastički “otac u vjeri” (usp. Rim 4; Gal 3,6-9; Heb 11,8-19). U Ivanovu se evanđelju čita riječ koju je Krist jednoga dana izgovorio s obzirom na njega: “Abraham usklikta u želji da vidi moj Dan. I vidje i obradova se” (8,56).
Upravo je uz Abrahama vezana prva postaja putovanja koje u želji gajim. Bilo bi mi doista drago uputiti se, ako je volja Božja, u Ur Kaldejski, sadašnji Tal al Muqayyar na jugu Iraka, grad u kome je, prema biblijskom iskazu, Abraham čuo Gospodinovu riječ koja ga je istrgnula iz njegove zemlje, iz njegova naroda, u nekom smisla iz njega samoga, da ga učini izvođačem spasiteljskog nauma koji je obuhvaćao budućnost savezničkog naroda kao i sve narode svijeta: “Jahve reče Abramu: #!Idi iz zemlje svoje, iz zavičaja i doma očinskog, u krajeve koje ću ti pokazati. Velik ću narod od tebe učiniti, blagoslovit ću te, ime ću ti uzveličat, i sam ćeš biti blagoslov. Sva plemena zemlje tobom će se blagoslivljati#!” (Post 12,1-3). S tim riječima započinje veliki hod naroda Božjega. U Abrahama gledaju ne samo svi koji se ponose tjelesnim podrijetlom od njega, nego i svi – a ti su bezbrojni – koji se osjećaju njegovim “duhovnim” potomstvom, jer dijele njegovu vjeru i bespridržajno prepuštanje spasiteljskom poticaju Božjem.
6. Događaji Abrahamova naroda razvijali su se stotinama godina, dodirujući mnoga mjesta Bliskoga istoka. Ostaju središnji događaji Izlaska, kad se je izraelski narod, nakon tvrdog iskustva ropstva, uputio pod Mojsijevim vodstvom prema zemlji svoje slobode. Tri trenutka koja prekidaju taj hod povezana su s brdovitim mjestima bremenitima otajstvom. Ponajprije se, u pripremnom razdoblju, ističe brdo Horeb, drugo biblijsko ime za Sinaj gdje je Mojsije imao objavu Imena Božjega, znak njegova otajstva i njegove djelatne spasiteljske prisutnosti: “Ja sam onaj koji jesam” (Izl 3,14). I od Mojsija bilo je zatraženo, ne manje nego od Abrahama, pouzdati se u naum Božji, i staviti se na čelo svome narodu. Tako je započeo dramatičan događaj oslobođenja koji će ostati u uspomeni Izraela kao temeljno iskustvo za njegovu vjeru.
U hodu u pustinji, Sinaj bijaše još okoliš u kojem je bio sklopljen savez između Boga i njegova naroda. Taj trenutak ostaje tako povezan uz Dekalog, deset “riječi” koje su obvezivale Izraela na život pun prianjanja uz volju Božju. Te su riječi, doista, izražavale temeljne sadržaje ćudorednog zakona sveopćeg značaja upisanog u srce svakog čovjeka, ali su Izraelu bile dane u okviru uzajamnog saveza vjernosti u kojemu se narod obvezao ljubiti Boga, sjećajući se čudesa koja je on učinio u Izlasku, a Bog je jamčio svoju trajnu dobrohotnost: “Ja sam Jahve, Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva” (Izl 20,2). Bog i narod uzajamno su se obvezali. Ako je u viđenju gorućega grma, Horeb, mjesto “imena” i “nauma” Božjeg, bilo nadasve “brdo vjere”, ono je za hodočasnički narod u pustinji postajalo mjestom uzajamnog susreta i saveza, u stanovitom smislu “brdo ljubavi”. Koliko su ga puta u tijeku stoljećâ, otkrivajući nevjernost naroda savezu, proroci vidjeli kao vrstu “bračne” nevjere, pravu izdaju naroda-zaručnice u odnosu na Boga, njezina zaručnika (usp. Jer 2,2; Ez 16,1-43).
Na završetku hoda Izlaska ističe se druga uzvisina, brdo Nebo, s koje je Mojsije mogao vidjeti Obećanu zemlju (usp. Pnz 32,49), bez radosti da je dotakne, ali sa sigurnošću da ju je već gotovo dostigao. Njegov pogled s Neba pravi je znak nade. On je s tog brda mogao utvrditi da je Bog održao svoja obećanja. Još jednom, ipak, morao se pouzdano prepustiti božanskoj svemoći za konačno dovršenje pretkazanog nauma.
Vjerojatno mi u mojem hodočašću neće biti moguće doseći sva ta mjesta. Ali barem bih htio, ako Gospodin dopusti, zaustaviti se u Uru, mjestu abrahamovskih korijena, i potom se zaustaviti u glasovitom samostanu svete Katarine na Sinaju, blizu brda Saveza, koji na neki način sadrži cijelo otajstvo Izlaska, trajni uzor novoga Izlaska koji će na Golgoti naći svoje završno ostvarenje.
7. Ako su za nas toliko bogata značenjem ti i slični putovi Staroga zavjeta, očito je da nas jubilarna godina, svečani spomen na utjelovljenje Riječi, poziva zaustaviti se nadasve na mjestima na kojima se ostvario Isusov život.
Vrlo mi je živa želja uputiti se ponajprije u Nazaret, grad povezan sa samim trenutkom Utjelovljenja i potom kraj u kojem je Isus rastao “u mudrosti, dobi i milosti kod Boga i ljudi” (Lk 2,52). Tu je Mariji odjeknuo anđelov pozdrav: “Zdravo, milosti puna! Gospodin s tobom” (Lk 1,28). Tu je ona izrekla svoj “fiat” navještaju koji ju je pozvao biti majkom Spasiteljevom i, osjenjenu Duhom Svetim, postati utrobom koja će prihvatiti Sina Božjega.
I kako ne stići potom do Betlehema, gdje je Krist došao na svijet, i gdje su pastiri i mudraci izrazili klanjanje cijeloga čovječanstva? U Betlehemu je također prvi put odjeknula ona želja za mirom koja će, izgovorena od anđela, nastaviti odzvanjati iz naraštaja u naraštaj sve do naših dana.
Osobito značajna postaja bit će ona u Jeruzalemu, mjestu smrti na križu i uskrsnuća Gospodina Isusa.
Svakako, mjesta koja dozivaju u pamet zemaljske događaje Spasiteljeve mnogo su brojnija i mnoga su koja zaslužuju da ih se pohodi. Kako zaboraviti, na primjer, brdo Blaženstava ili brdo Preobraženja ili Cezareju Filipovu, u čijoj je pokrajini Isus povjerio Petru ključeve Kraljevstva nebeskoga, postavivši temelje svojoj Crkvi (usp. Mt 16,13-19)? U Svetoj Zemlji, na sjeveru i na jugu, može se reći da sve podsjeća na Krista. Ali morat ću se zadovoljiti s najistaknutijim mjestima i Jeruzalemom, koji ih na neki način, sve obuhvaća. Tu, dade li Bog, namjeravam uroniti u molitvu, noseći u srcu cijelu Crkvu. Tu ću razmišljati o mjestima u kojima je Krist dao svoj život, i ponovno ga zadobio u uskrsnuću, davši nam dar svoga Duha. Tu ću još jednom uzviknuti veliku i utješnu sigurnost da je “Bog tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni (Iv 3,16).
8. Među jeruzalemskim mjestima s kojima je više povezan Isusov zemaljski život bit će nezaobilazni pohod dvorani Posljednje večere, gdje je Isus ustanovio Euharistiju, izvor i vrhunac crkvenoga života. Tu su, prema predaji, bili okupljeni apostoli u molitvi s Marijom, Kristovom Majkom, kada je na dan Pedesetnice bio razliven Duh Sveti. Tada je započela posljednja postaja hoda spasenjske povijesti, doba Crkve, Kristova Tijela i Zaručnice, hodočasničkog naroda u vremenu, pozvanog biti znakom i sredstvom tijesnog sjedinjenja s Bogom i jedinstva svega ljudskog roda (usp. Lumen gentium, 1).
Pohod Cenakulu ima tako biti vraćanje na izvore same Crkve. Petrov nasljednik koji u Rimu živi na mjestu gdje se apostolski prvak sučelio s mučeništvom, mora stalno navraćati na mjesto iz kojeg je Petar, na dan Pedesetnice, započeo jasno navješćivati, poletnom snagom Duha, “radosnu vijest” da je Isus Krist Gospodin (usp. Dj 2,36).
9. Pohod svetim mjestima Otkupiteljeva zemaljskog života vodi, po logici povezivanja, na mjesta koja su bila značajna za Crkvu koja se rađala i poznavala misionarski polet prve kršćanske zajednice. Bili bi mnoga, slijedimo li Lukin prikaz u Djelima apostolskim. Ali osobito bi mi bilo drago zaustaviti se u meditaciji također u dva grada posebno povezana s doživljajem Pavla, apostola naroda. Mislim ponajprije na Damask, mjesto koje podsjeća na njegovo obraćenje. Budući da je apostol doista bio na putu prema onom gradu kao progonitelj, kad je sam Krist prepriječio njegov put: “Savle, Savle, zašto me progoniš?” (Dj 9,4). Pavlova revnost, koju je Krist već osvojio, odande je nezaustavljivo zračila sve dok nije dosegla veliki dio tada poznatog svijeta. Tolikim je gradovima on navijestio Evanđelje. Bilo bi također lijepo moći stići osobito do Atene, na čijem je Areopagu on izgovorio čudesan govor (usp. Dj 17,23-31). Promotri li se zadaća koju je Grčka imala u oblikovanju drevne uljudbe, razumije se kako se taj Pavlov govor može smatrati znakom susreta Evanđelja s ljudskom uljudbom.
10. Prepuštajući se potpuno Božjoj volji, bio bih radostan kad bi se taj naum mogao ostvariti barem u njegovim bitnim točkama. Riječ je o isključivo vjerskom hodočašću, kako po svojoj naravi tako i po svojim namjerama, i bio bih žalostan kad bi se tom mojem naumu davala drugačija značenja. Štoviše, već ga odsada vršim u duhovnom smislu, budući da makar samo u mislima pohađati ta značajna mjesta znači na neki način iznova čitati samo Evanđelje, znači iznova prolaziti putovima kojima je prošla Objava.
Uputiti se u duhu molitve iz jednog mjesta u drugo, iz jednog grada u drugi, u prostoru osobito označenom Božjim zahvatom, pomaže nam ne samo živjeti svoj život kao hod, nego nam čini opipljivom misao o Bogu koji nam je prethodio i koji nam prednjači, koji je sam hodao čovjekovim putovima, Bogu koji nas ne gleda s visine, nego je postao našim suputnikom.
Hodočašće na sveta mjesta postaje tako iznimno značajni doživljaj, na koji na neki način podsjeća svako drugo jubilarno hodočašće. Crkva doista ne smije zaboraviti svoje korijene; štoviše, k njima se treba vraćati da bi ostala potpuno vjerna Božjemu naumu. Zbog toga sam u buli Incarnationis mysterium napisao da će Jubilej, slavljen istodobno u Svetoj Zemlji, u Rimu i u mjesnim Crkvama cijeloga svijeta, “imati tako reći, dva središta: s jedne strane grad u kojem je Božja providnost htjela postaviti sjedištem Petrova nasljednika, s druge Svetu Zemlju u kojoj je Sin Božji rođen kao čovjek uzevši naše tijelo od Djevice imenom Marija” (br. 2).
Ta pozornost na Svetu Zemlju, dok izražava dužno kršćansko sjećanje, želi počastiti duboki odnos koji oni i dalje imaju sa židovskim narodom, od kojega potječe Krist po tijelu (usp. Rim 9,5). Mnogi je hod u ovim desetljećima poduzet, osobito poslije II. vatikanskog koncila, da se učvrsti plodan dijalog s narodom koji je Bog izabrao kao prvog primaoca svojih obećanja i Saveza. Jubilej treba predstavljati još jednu prigodu da bi rasla svijest o vezama koje nas sjedinjuju, pridonoseći potpunom utrnuću nerazumijevanja koja su, nažalost, toliko puta u tijeku stoljećâ gorko označavala odnose između kršćana i židova.
Ne smijemo zaboraviti da je Sveta Zemlja također draga sljedbenicima islama koji joj pridaju posebno štovanje. Živo se nadam da moj pohod svetim mjestima može također pružiti prigodu susreta s njima, da bi, upravo u jasnoći svjedočenja, porasli razlozi uzajamnog priznavanja i poštivanja, također i suradnje u naporu svjedočiti vrijednosti religiozne zauzetosti i čežnje za društvom sličnijim naumu Božjem, u poštovanju svakoga ljudskog bića i stvorenja.
11. U tom hodu prostorima koje je Bog izabrao da bi postavio svoj “šator” među nama, velika mi je želja da budem prihvaćen kao hodočasnik i brat ne samo od katoličkih zajednica, koje ću osobito radosno susresti, nego i od drugih Crkava koje neprekidno žive na svetim mjestima te su ih čuvali vjerno i s ljubavlju prema Gospodinu.
Više od svakoga drugog mojeg hodočašća, ovo koje se spremam poduzeti u Svetu Zemlju u jubilarnoj prigodi, bit će označeno čežnjom molitve koju je Krist uputio Ocu da svi njegovi učenici “budu jedno” (Iv 17,21), molitve koja nas još snažnije potiče u izuzetni sat koji otvara novo tisućljeće. Stoga se radujem što sva braća u vjeri, u poučljivosti Duhu Svetom, mogu u mojim hodočasničkim koracima u zemlji koju je prošao Krist vidjeti “doksologiju” za spasenje koju smo svi primili, i bio bih sretan kad bismo se mogli zajedno okupiti na mjestima našega zajedničkog podrijetla, da posvjedočimo Kristu svoje jedinstvo (usp. Ut unum sint, 23) i potvrdimo uzajamnu zauzetost prema uspostavi punoga zajedništva.
12. Ne preostaje mi, dakle, nego pozvati cijelu kršćansku zajednicu da u mislima krene na jubilarno hodočašće. Ono se može slaviti u mnogovrsnim oblicima kako sam naznačio u buli s uputama. Mnogi će ih sigurno doživjeti stvarno se dajući na put prema tim mjestima koja su imala osobitu važnost u povijesti spasenja. Svi ćemo ipak morati izvršiti to nutarnje putovanje čija je svrha odijeliti se od onoga što se, u nama i oko nas, suprotstavlja zakonu Božjem, da bismo se mogli potpuno susresti s Kristom, ispovijedajući svoju vjeru u Njega i primajući obilje njegova milosrđa.
U Evanđelju nam se Isus uvijek javlja na putu. Izgleda nam kao da se žuri iz jednog mjesta u drugo da bi navijestio blizinu Kraljevstva Božjega. Naviješta i poziva. Njegovo “slijedi me” dobilo je spremni pristanak apostola (usp. Mk 1,16-20). Osjetimo se svi okupljeni njegovim glasom, njegovim pozivom na novi život.
To govorim osobito mladima, pred kojima se život otvara kao put bogat iznenađenjima i obećanjima.
To svima kažem: Krenimo Kristovim stopama!
Putovanje koje kanim poduzeti u jubilarnoj godini neka predstavlja put cijele Crkve koja želi, na glas Duha, biti sve spremnija brzo ići ususret Kristu, Zaručniku: “I Duh i Zaručnica govore: #!Dođi!#!” (Otk 22,17).

Iz Vatikana, 29. lipnja, na svetkovinu sv. Petra i Pavla, 1999., 21. mojega papinstva
Ivan Pavao II.