Kateheza br. 45 – Veličanje moći Boga Stvoritelja
Psalam 93 (92) – Jutarnja molitva, nedjelja, III. tjedan

1. Bitni sadržaj Psalma 93 (92), na kojemu se danas zaustavljamo, sugestivno je izražen u nekim recima Himna kojega Časoslov predlaže za Večernju molitvu u ponedjeljak: “O Stvorče neba bezmjerni,/Što svijet od smetnje štiteći/Od voda vode rastavljaš,/Ko među svod im postavljaš./Ti stalna daješ sjedišta/Nebeskim, zemnim vodama,/Da vlaga žegu ublaži/I žega zemlje ne cijepa.”
Prije nego što uđemo u srž Psalma, kojim prevladava slika voda, želimo shvatiti temeljno ozračje, književnu vrstu koja ga drži. Naime, naš Psalam, kao i sljedeće Psalme 95-98, stručnjaci bibličari nazivaju “pjesmom Gospodina kralja”. On veliča ono Kraljevstvo Božje, izvor mira, istine i ljubavi kojega prizivamo u “Očenašu” kada zazivamo: “Dođi Kraljevstvo tvoje!”
Naime, Psalam 93 (92) započinje upravo poklikom slavlja koji zvuči ovako: “Gospodin kraljuje” (r. 1). Psalmist slavi aktivno kraljevanje Božje, to jest njegovo učinkovito i spasenjsko djelovanje, koje stvara svijet i otkupljuje čovjeka. Gospodin nije bešćutni vladar, dalek na svome udaljenom nebu, već je prisutan među svojim narodom kao moćan i velik Spasitelj u ljubavi.

2. U drugom dijelu himna pohvale nalazi se Gospodin kralj. Poput vladara On sjedi na prijestolju slave, na čvrstome i vječnom prijestolju (usp. r. 2). Njegov je ogrtač sjaj nadnaravnosti, pojas njegove odjeće je svemoć (usp. r. 1). Upravo se svemoćno vladanje Božje otkriva u srži Psalma, kojega obilježava dojmljiva slika, slika nemirnih voda.
Psalamist podrobnije spominje “glas” rijeka, to jest bučni huk njihovih voda. Zapravo, tutnjava velikih slapova u onome tko ima začepljene uši i cijelo tijelo kojega obuzima drhtanje proizvodi osjećaj zastrašujuće snage. Psalam 41 evocira taj osjećaj kada kaže: “Bezdan doziva bezdan bukom slapova tvojih: sve vode tvoje i vali preko mene prijeđoše” (r. 8). Pred tom snagom prirode ljudsko biće osjeća se neznatnim. Ipak, Psalmist je uzima kao odskočnu dasku da bi veličao – k tome i još veću – snagu Gospodinovu. Trostrukom ponavljanju izričaja “rijeke podižu” (usp. Ps 93,3) glase svoje, odgovara trostruko potvrđivanje uzvišene moći Božje.

3. Crkveni oci voljeli su tumačiti ovaj Psalam, primjenjujući ga na Krista “Gospodina i Spasitelja”. Origen, kojega je na latinski preveo sv. Jeronim, navodi: “Gospodin je kraljevao, obukao se ljepotom. To jest: onaj koji je prije drhtao u bijedi tijela, sada sjaji u uzvišenosti božanstva”. Za Origena rijeke i vode koje dižu svoje glasove predstavljaju “ugledne likove proroka i apostola”, koji “proglašuju hvalu i slavu Gospodinovu, navještaju njegove sudove za cijeli svijet” (usp. 74 propovijedi o knjizi Psalama, Milano 1993, str. 666.669).
Sveti Augustin još i proširuje simbol rijeka i mora. Poput rijeka prepunih tekućih voda, to jest punih Duha Svetoga i ojačanih, apostoli se više ne boje i konačno dižu svoj glas. No, “kada su Krista počeli naviještati toliki glasovi, more se počelo uzburkivati”. U uzburkanosti mora svijeta – bilježi Augustin – lađica Crkve čini se da strašljivo plovi, suočavajući se s prijetnjama i progonima, ali “čudesno gore je Gospodin”: on je “hodao po moru i smirio je struje” (Tumačenja Psalama, III, Rim 1976, str. 231).

4. Bog vladar nad svakom stvari, svemoćan i nepobjediv, ipak je uvijek bliz svojemu narodu kojemu pruža svoje učenje. To je ideja koju u posljednjem retku pruža Psalam 92: iza najuzvišenijeg prijestolja na nebu slijedi prijestolje kovčega u hramu u Jeruzalemu, iza moći njegova kozmičkog glasa dolazi blagost njegove svete i pouzdane riječi: “Tvoja su obećanja vjere predostojna, svetost dolikuje Domu tvomu, Gospodine, u sve dane” (r. 5).
Tako završava taj kratki, ali uzvišen, molitveni himan. Molitva je to koja stvara povjerenje i nadu u vjernicima koji se često osjećaju uznemirenima, bojeći se da će ih pregaziti oluje povijesti i pogoditi prijeteće mračne sile.
Jeka toga Psalma može se prepoznati u Ivanovu Otkrivenju, kada nadahnuti pisac, opisujući veliko nebesko mnoštvo koje slavi pad ugnjetavalačkog Babilona, ustvrđuje: “Uto čuh nešto #!kao glas#! golemog #!mnoštva#!, #!kao šum velikih voda#!, kao prasak jakih gromova: #!Aleluja! jer se domognu kraljevstva Gospodin, naš Bog, Svemogući” (19,6).

5. Zaključujemo svoje razmišljanje o Psalmu 93 (92) prepuštajući riječ svetome Grguru Nazijanskom, najizvrsnijem “teologu” među Ocima. Činimo to preko njegova lijepog spjeva u kojemu hvala Bogu, vladaru i stvoritelju, poprima trojstveni aspekt: “Ti si, (Oče), stvorio svemir, svakoj stvari darujući mjesto koje joj pripada i održavajući je u kreposti svoje providnosti… Riječ tvoja je Bog-Sin: on je, naime, istobitan s Ocem, njemu pripada ista čast. On je skladno ugodio svemir, da bi nad svime kraljevao. I, obuhvaćajući sve, Duh Sveti, Bog, o svakoj stvari brine i štiti je. Proglašavat ću Tebe, živo Trojstvo, jedini i jedincati vladaru,… snago postojana koja držiš nebo, vidiku koji si neuhvatljiv pogledu, ali koji promatraš cijeli svemir i poznaješ svaku tajnu dubinu zemlje sve do bezdana. O Oče, budi mi dobrostiv: …neka uzmognem naći milosrđe i milost, jer Tebi pripadaju slava i milost sve u sve vijeke” (Spjev 31, u: Poesie/1, Rim 1994, str. 65-66).