Kateheza br. 46 – Neka sva stvorenja slave Gospodina
Uvodno biblijsko čitanje: Dn 3, 57-88.56

1. U trećem poglavlju Danielove knjige nalazi se sjajna litanijska molitva, prava Pjesma stvorova, čije nam različite ulomke časoslov donosi u više navrata. Upravo smo čuli njezin osnovni dio, veličanstveni kozmički zbor, koji uokviruju dvije sažete antifone: “Sva djela Gospodnja, blagoslivljajte Gospoda: hvalite i uzvisujte ga dovijeka… Blagoslovljen budi na svodu nebeskom, hvaljen i slavljen dovijeka!” (rr. 56.57). Između ta dva zaziva razvija se svečani himan hvale, koji se izražava uzastopnim pozivom: “Blagoslivljajte”: izvana, riječ je samo o pozivu na blagoslivljanje Boga, koji je upućen svemu stvorenom; u stvarnosti, riječ je o pjesmi zahvalnici koju vjernici uzdižu Gospodinu za sva čudesa svemira. Čovjek postaje glasom svega stvorenog da hvali i zahvaljuje Bogu.

2. Taj himan, pjesma trojice židovska mladića kojom pozivaju sva stvorenja da slave Boga, nastaje u dramatičnim okolnostima. Tri mladića, progonjena od babilonskog kralja, zbog svoje su vjere bačeni u užarenu peć. Ipak, premda nadomak mučeništvu, oni se ne ustručavaju pjevati, radovati, hvaliti. Surova i nasilna bol kušnje nestaje, kao da se raspršila u prisutnosti molitve i kontemplacije. Upravo taj stav povjerljive predanosti izaziva božanski zahvat. Doista, kako to sugestivno pripovijeda Daniel, “Anđeo Gospodnji siđe u peć k Azarji i njegovim drugovima; izagna plamen ognja iz peći te usred peći puhaše kao rosni lahor, a oganj ih ne dodirnu niti im zadade bol ili kakvu neugodnost” (rr. 49-50). Mučne se misli raspršuju kao magla na suncu, strah nestaje, patnja biva izbrisana kada čitavo ljudsko biće postane hvala i pouzdanje, očekivanje i nada. To je snaga molitve kada je čista, snažna, ispunjena predanošću Bogu providnosti i Bogu otkupitelju.

3. U pjesmi trojice mladića pred našim se očima niže svojevrsna kozmička procesija, koja kreće s neba nastanjenog anđelima, gdje također sjaje sunce, mjesec i zvijezde. S neba Bog izlijeva na zemlju dar vodâ nad nebesima (usp. r. 60), to jest kiše i rose (usp. r. 64.). Eto, ipak, i vjetrova koji pušu, grmljavinâ i toplih i hladnih godišnjih doba s ljetnom vrućinom ali također s mrazom, ledom, snijegom (usp. rr. 65-70.73). Pjesnik u tu pjesmu hvale uključuje također ritam vremena, dan i noć, svjetlo i tminu (usp. rr. 71-72). Na kraju pogled se spušta i na zemlju, polazeći od vrhova gora, stvarnosti koje kao da spajaju zemlju i nebo (usp. rr. 74-75). Hvali Bogu pridružuje se i svo raslinje koje raste na zemlji (usp. r. 76), izvori koji donose život i svježinu, mora i rijeke sa svojim obilnim i tajanstvenim vodama (usp. rr. 77-78). Pjesnik, naime, uz ribe, spominje i “morske nemani” (usp. r. 79), kao znak prvotnog kaosa vodâ kojima je Bog nametnuo granice kojih se mora držati (usp. Ps 92,3-4; Job 38,8-11; 40,15-41, 26). Na redu je zatim veliko i raznoliko životinjsko carstvo, koje živi i kreće se u vodi, na zemlji i na nebu (usp. Dn 3,80-81).

4. Posljednje stvorenje koje se pojavljuje na sceni je čovjek. Najprije se pogled širi na sve “sinove ljudske” (usp. r. 82); zatim se pozornost usredotočuje na Izrael, Božji narod (usp. r. 83); potom je red na one koji su potpuno posvećeni Bogu ne samo kao svećenici (usp. r. 84), već također kao svjedoci vjere, pravde i istine. To su “sluge Gospodnje”, “dusi i duše pravednih” i, među njima, ističu se tri mladića, Hananija, Azarja i Mišael, koji postaju glasom svih stvorenja u sveopćoj i vječnoj hvali (usp. rr. 85-88). Neprestano odzvanjaju tri glagola božanske zahvale, kao u nekoj litaniji: “Blagoslivljajte, hvalite, uzvisujte” Gospoda. To je istinski duh molitve i pjesme: bez prestanka slaviti Gospodina, u radosti sudjelovanja u zboru koji obuhvaća sva stvorenja.

5. Želimo zaključiti našu meditaciju prepuštajući riječ ocima Crkve poput Origena, Hipolita, Bazilija Cezarejskog, Ambrozija iz Milana, koji su komentirali izvješće o šest dana stvaranja (usp. Post 1,1-2,4a) upravo u povezanosti s pjesmom trojice mladića. Ograničit ćemo se na komentar sv. Ambrozija, koji, govoreći o četvrtom danu stvaranja (usp. Post 1,14-19), zamišlja kako zemlja progovara i, razgovarajući sa suncem, nalazi ujedinjena sva stvorenja u hvali Bogu: “Dobro je uistinu sunce, jer služi, pomaže moju plodnost, hrani moje plodove. Ono mi je dano za moje dobro, zajedno se sa mnom podlaže naporima. Vapi sa mnom da dođe do posinjenja sinova i otkupljenja ljudskog roda, da uzmognemo i mi biti slobodni od ropstva. Meni uz bok, zajedno sa mnom hvali Stvoritelja, zajedno sa mnom uzdiže himan Gospodinu našem Bogu. Gdje sunce blagoslivlja, tu i zemlja blagoslivlja, blagoslivljaju plodna stabla, blagoslivljaju životinje, blagoslivljaju sa mnom ptice” (Šest dana stvaranja, SAEMO, I, Milano-Rim 1977.-1994., str. 192-193). Nitko nije isključen iz blagoslova Gospodnjeg, niti morske nemani (usp. Dn 3,79). Sveti Ambrozije naime u nastavku kaže: “I zmije hvale Gospodina, jer njihova priroda i njihov izgled otkrivaju našim očima neku ljepotu i pokazuju da imaju neku svoju opravdanost” (isto, str. 103-104). S još većim pravom, mi ljudska bića moramo tom koncertu hvale pridružiti svoj radosni i pouzdani glas, praćen dosljednim i vjernim životom.