Kateheza br. 11. – Psalam 32 Himan Božjoj providnosti
Uvodno biblijsko čitanje: Ps 32,1-4.8-9.20-22
“Pravednici, Jahvi kličite!/ Hvaliti ga pristoji se čestitima./ Slavite Jahvu na harfi,/ na liri od deset žica veličajte njega!/ Pjesmu novu zapjevajte njemu/ i glazbala skladna popratite poklicima./ Jer pràva je riječ Jahvina,/ i vjernost sva djela njegova./… Zemlja sva neka pred Jahvom strepi,/ neka ga se boje svi stanovnici svijeta!/ Jer on reče – i sve postade,/ naredi – i sve se stvori./… Naša se duša Jahvi nada,/ on je pomoć i zaštita naša./ Srce nam se u njemu raduje,/ u njegovo sveto ime mi se uzdamo./ Neka dobrota tvoja, o Jahve, bude nad nama,/ kao što se mi u tebe uzdamo!”

1. Podijeljen na 22 retka, upravo koliko je slova hebrejske abecede, Psalam 32 je pjesma hvale Gospodinu svemira i povijesti. Drhtaj radosti prožima ga već od prvih naglasaka: “Pravednici, Jahvi kličite! Hvaliti ga pristoji se čestitima. Slavite Jahvu na harfi, na liri od deset žica veličajte njega! Pjesmu novu zapjevajte njemu i glazbala skladna popratite poklicima” (rr. 1-3). Taj poklik (tern’ah) je, dakle, popraćen glazbom i izraz je nutarnjega glasa vjere i nade, radosti i povjerenja. Ta je pjesma “nova” ne samo zato što obnavlja sigurnost u božansku prisutnost u stvorenome i ljudskom životu, već i zato što je predokus savršene hvale koja će se pjevati na dan konačnog spasenja, kada će doći do ostvarenja Božjeg kraljevstva u slavi.
Upravo u konačno dovršenje u Kristu svoj pogled upire sveti Bazilije, koji ovako tumači taj ulomak: “Obično se kaže da je ‘novo’ ono što je neuobičajeno ili ono što je netom nastalo. Ako s divljenjem i uznesenjem zamišljaš različite slike Gospodinova utjelovljenja nužno pjevaš novu i neobičnu pjesmu. I ako u svojim mislima prolaziš ponovno rađanje i obnavljanje cijeloga čovječanstva, koje je grijeh učinio starim, te naviještaš otajstva uskrsnuća, i tada pjevaš novu i neobičnu pjesmu” (Homilija na Psalam 32,2: PG 29,327B). Prema svetom Baziliju, dakle, poziv psalmiste koji kaže: “Pjesmu novu zapjevajte njemu”, za Kristove vjernike znači: “Častite Boga ne prema drevnim običajima ‘pisma’ već u novosti ‘duha’. Onaj koji zakon ne promatra izvanjski, već uviđa njegov ‘duh’, taj pjeva ‘novu pjesmu’” (isto).

2. Himan, u svome središnjem korpusu, podijeljen je u tri dijela koji čine trilogiju hvale. U prvom (rr. 6-9) slavi se Božja stvoriteljska riječ. Zadivljujuća arhitektura svemira, slična kozmičkom hramu, nastala je i razvila se ne kroz borbu bogova, kao što to sugeriraju stanoviti nauci o postanku svijeta drevnoga Bliskog istoka, već jedino na temelju djelotvorne božanske riječi. Upravo kao što uči prva stranica Postanka (pog. 1): “I reče Bog… I bi sve”. Psalmista ponavlja: “On reče – i sve postade, naredi – i sve se stvori” (r. 9).
Osobitu važnost molitelj posvećuje zauzdavanju morskih voda, jer su one u Bibliji znak kaosa i zla. I sa svojim granicama svijet je stvorenje Boga koji, kao što se podsjeća u Jobovoj knjizi, zapovijeda moru da se zaustavi na obali plaže: “Dotle, ne dalje, rekao sam njemu, tu nek’ se lomi ponos tvog valovlja!” (Job 38,11).

3. Gospodin je također gospodar ljudske povijesti, kao što se to ističe u drugom dijelu Psalma 32, u recima 10-15. Snažnom se antitezom suprotstavljaju pothvati zemaljskih sila i Božji čudesni naum u povijesti. Ljudski planovi, kada se žele postaviti kao alternativa, uvode nepravdu, zlo, nasilje, podižući se protiv božanskog nauma pravde i spasenja. I unatoč prolaznim i privremenim uspjesima svode se na puke spletke, osuđene na propast i neuspjeh. U biblijskoj knjizi Izreka kratko se kaže: “Mnogo je namisli u srcu čovječjem, ali što Jahve naumi, to i bude” (Izr 19,21). Slično nas psalmista podsjeća da Bog s neba, svoga onozemnog boravišta, prati sve putove čovječanstva, i kada su oni suludi i apsurdni, i proniče sve tajne ljudskog srca. “Gdjegod išao, štogod činio, u tami ili na danjem svijetlu, Božje te oko gleda”, komentira sv. Bazilije (Homilija na Psalam 32,8 PG 29,343A). Sretan će biti narod koji, prihvaćajući božansku objavu, slijedi njezine životne putokaze i kroči njezinim stazama na povijesnom putu. Na kraju samo jedno ostaje: “Naum Jahvin dovijeka ostaje i misli srca njegova od koljena do koljena” (r. 11).

4. Treći i posljednji dio Psalma (rr. 16-22) promatra temu jedinstvenoga Božjega gospodstva nad ljudskim životima iz dva različita ugla. Prije svega s gledišta moćnika, pozvanih da se ne zanose vojnom moći vojske i konjice. Potom očima vjernika, koji su često potlačeni, gladni i na rubu smrti: oni su pozvani nadati se Gospodinu koji neće dopustiti da se strovale u bezdan uništenja. Na taj se način otkriva također “katehetska” svrha tog psalma. On se pretvara u poziv na vjeru u Boga koji nije ravnodušan na nadutost moćnih i koji je bliz slabosti ljudskog roda, podižući ga i podupirući ga ako ima vjeru, ako se u njega uzda, ako njemu uzdiže molitve i hvale.
“Poniznost onih koji služe Bogu”, pojašnjava nadalje sveti Bazilije, “pokazuje da se oni pouzdavaju u njegovo milosrđe. Onaj koji se naime ne uzda u vlastite velike namisli, niti očekuje da će biti opravdan po svojim djelima, kao jedinu nadu spasenja ima Božje milosrđe” (Homilija na Psalam 32,10 PG 29,347A).

5. Psalam se zaključuje antifonom koja je ušla u završetak poznatog himna “Te Deum”: “Neka dobrota tvoja, o Jahve, bude nad nama, kao što se mi u tebe uzdamo!” (r. 22). Božja se milost i ljudska nada susreću i grle. Štoviše, Božja vjernost (prema izvornoj hebrejskoj riječi koja se ovdje upotrebljava, hésed), poput plašta nas pokriva, grije i štiti, dajući nam radost i siguran temelj našoj vjeri i našoj nadi.