Istina je prava novost.

Pismo Kongregacije za nauk vjere biskupima Katoličke Crkve o nekim aspektima kršćanskoga spasenja

I. Uvod

1. „Bogu se svidjelo da u svojoj dobroti i mudrosti objavi samoga sebe te priopći otajstvo svoje volje (usp. Ef 1,9), kojim ljudi po Kristu, Riječi tijelom postaloj, u Duhu Svetom imaju pristup k Ocu te postaju zajedničari božanske naravi (usp. Ef 2, 18; 2 Pt 1, 4). […] Tom objavom […] dubina istine i o Bogu i o čovjekovu spasenju u punom [je] svjetlu zasjala u Kristu, koji je ujedno i posrednik i punina sve objave.”[1] Nauk o spasenju u Kristu potrebno je uvijek iznova produbljivati. Pogleda čvrsto upravljena u Gospodina Isusa, Crkva se s majčinskom ljubavlju okreće svim ljudima da bi im navijestila cjelokupni naum Očeva Saveza koji, po Duhu Svetom, želi „uglaviti u Kristu sve” (Ef 1,10). Ovo Pismo namjerava istaknuti, na tragu velike tradicije vjere i pozivajući se, poglavito, na učenje pape Franje, neke aspekte kršćanskoga spasenja, koji danas mogu biti teški za razumijevanje zbog novih kulturnih promjena.

II. Utjecaj današnjih kulturnih promjena na značenje kršćanskoga spasenja

2. Suvremeni svijet nailazi na stanovite teškoće u shvaćanju ispovijedanja kršćanske vjere, u kojoj se naviješta Isusa jedinoga Spasitelja cijeloga čovjeka i čitava čovječanstva (usp. Dj 4,12; Rim 3,23-24; 1 Tim 2,4-5; Tit 2,11-15).[2] S jedne strane, individualizam usredotočen na autonomnog subjekta nastoji promatrati čovjeka kao biće čije ostvarenje ovisi isključivo o njegovim silama.[3] U toj viziji, Kristov lik odgovara više nekom modelu koji nadahnjuje plemenita djela svojim riječima i svojim činima, nego Onomu koji preoblikuje ljudsko stanje, pritjelovljujući nas u novu egzistenciju koja je pomirena s Ocem i među nama po Duhu (usp. 2 Kor 5,19; Ef 2,18). S druge strane, širi se vizija o čisto unutarnjem spasenju, koja možda budi snažno osobno uvjerenje ili snažan osjećaj sjedinjenosti s Bogom, ali ne uzima u obzir potrebu prihvaćanja, ozdravljenja i obnove naših odnosa s drugima i sa stvorenim svijetom. U toj perspektivi postaje teško shvatiti smisao Utjelovljenja Riječi, po kojoj se On učinio članom ljudskom obitelji, preuzevši naše tijelo i našu povijest, radi nas ljudi i radi našega spasenja.

3. Sveti Otac Franjo, u svom redovitom naučavanju, često je spominjao dvije tendencije koje predstavljaju dva upravo spomenuta zastranjenja i koje su u nekim svojim aspektima nalik dvama drevnim krivovjerjima, pelagijanizmu i gnosticizmu.[4] U naše vrijeme širi se određeni neo-pelagijanizam prema kojemu pojedinac, radikalno samostalan, umišlja da sam sebe spašava, ne priznajući da ovisi, u najvećim dubinama svoga bića, o Bogu i drugima. Prema tome shvaćanju spasenje ovisi o snagama pojedinca, ili nekim čisto ljudskim strukturama, nesposobnima da prihvate novost Duha Božjega.[5] Određeni neo-gnosticizam, sa svoje strane, predstavlja čisto unutarnje spasenje, zatvoreno u subjektivizam.[6] U tome modelu spasenje se sastoji u uzdizanju, u sposobnosti „umom se izdići iznad Isusova tijela i vinuti se do otajstava nepoznatog božanstva”.[7] Tako si umišlja da može osloboditi osobu od materijalnoga tijela i kozmosa, u kojima se više ne otkriva tragove providnosne ruke Stvoritelja, nego se vidi samo stvarnost bez smisla, koja je tuđa temeljnom identitetu osobe i kojom čovjek može lako manipulirati radi ostvarivanja vlastitih interesa.[8] Jasno je, osim toga, da se usporedbom s pelagijanističkim i gnostičkim krivovjerjem namjerava tek podsjetiti na opće zajedničke značajke, ne ulazeći u sudove o točnoj naravi drevnih zabluda. Velika je, zapravo, razlika između današnjega sekulariziranog društva i društvenog konteksta prvih kršćanskih stoljeća, u kojima su ova krivovjerja nastala.[9] Ipak, s obzirom da gnosticizam i pelagijanizam predstavljaju trajne opasnosti za pogrešno razumijevanje biblijske vjere, moguće je naći određene sličnosti između drevnih krivovjerja i današnjih upravo opisanih tendencija.

4. Bilo neo-pelagijanistički individualizam bilo neo-gnostički prijezir tijela nagrđuju ispovijedanje vjere u Krista, jedinoga i općega Spasitelja. Kako bi Krist mogao posredovati Savez čitave ljudske obitelji, ako je čovjek izolirani pojedinac, koji ostvaruje samoga sebe u punini svojim vlastitim snagama, kao što predlaže neo-pelagijanizam? I kako bi nam moglo doći spasenje po Isusovu Utjelovljenju, njegovu životu, smrti i uskrsnuću u njegovu pravom tijelu, ako je ono što jedino vrijedi oslobođenje nutarnje stvarnosti ljudskog bića od ograničenostî tijela i materije, prema neo-gnostičkoj viziji? Nasuprot tim dvjema tendencijama, ovim se Pismom želi ponovno potvrditi da se spasenje sastoji u našem sjedinjenju s Kristom, koji je, svojim utjelovljenjem, životu, smrću i uskrsnućem donio novu vrstu odnosa s Ocem i među ljudima i uveo nas u te odnose zahvaljujući daru Duha, kako bismo se mogli sjediniti s Ocem kao sinovi u Sinu, i postati jedno tijelo u „prvorođencu među mnogom braćom” (Rim 8,29).

III. Ljudska čežnja za spasenjem

5. Čovjek, izravno ili neizravno, doživljava sebe kao misterij: ‘Tko sam ja? Postojim, a ipak nemam u sebi počelo svoga postojanja?’ Svaka osoba, na svoj način, traži sreću i nastoji je postići služeći se sredstvima koja joj stoje na raspolaganju. Ipak, ovu se opću težnja ne mora nužno izraziti ili izreći; dapače, ona je tajnija i skrivenija negoli se može činiti, i spremna je otkriti se u posebnim slučajevima. Vrlo često ona se podudara s nadom u fizičko zdravlje; katkad poprima oblik tjeskobe za većim materijalnim blagostanjem; često se izražava kao potreba za nutarnjim mirom i mirnim suživotom s bližnjim. S druge strane, dok se pitanje spasenja predstavlja kao zauzetost prema većem dobru, ono zadržava također značajku otpora i nadvladavanja bola. Borbi za postizanje dobra pridružuje se borba za obranu od zla: od neznanja i od pogreške, od krhkosti i od slabosti, od bolesti i od smrti.

6. Glede ovih težnji vjera u Krista nas uči – odbacujući svaku umišljenost o samoostvarenju – da se one mogu posvema ispuniti jedino ako sâm Bog to učini mogućim, privlačeći nas k sebi. Potpuno spasenje osobe ne sastoji se u stvarima koje bi čovjek mogao sam po sebi postići, kao što su posjed ili materijalno blagostanje, znanje ili sposobnosti, moć ili utjecaj na druge, dobar glas i samozadovoljstvo.[10] Ništa od stvorenoga ne može potpuno zadovoljiti čovjeka, jer Bog nas je odredio za zajedništvo s Njim i naše će srce biti nemirno dok se ne smiri u Njemu.[11] „Konačni čovjekov poziv zaista [je] samo jedan, i to božanski.”[12] Objava, na taj način, se ne ograničava na naviještanje spasenja kao odgovor na bilo koje suvremeno očekivanje. „Ako bi se otkupljenje, naprotiv, trebalo prosuđivati ili mjeriti prema egzistencijalnim potrebama ljudskih bića, kako bismo mogli izbjeći sumnju da smo jednostavno stvorili boga otkupitelja prema vlastitim potrebama?”[13].

7. Potrebno je, osim toga, potvrditi da se, prema biblijskoj vjeri, porijeklo zla ne nalazi u materijalnom i tjelesnom svijetu koji se doživljava kao ograničenje ili kao zatvor iz kojega bismo trebali biti spašeni. Naprotiv, vjera navješćuje da je sav svemir dobar, budući da ga je Bog stvorio (usp. Post 1,31; Mudr 1,13-14; 1 Tim 4,4), a da je zlo koje najviše šteti čovjeku ono što izlazi iz njegova srca (usp. Mt 15,18-19; Post 3,1-19). Svojim grijesima čovjek je napustio izvor ljubavi i gubi se u lažnim oblicima ljubavi, koji ga sve više zatvaraju u njega samoga. To odvajanje od Boga – od Onoga koji je izvor zajedništva i života – dovodi do gubljenja sloge među ljudima i čovjeka sa svijetom, uvodeći vladavinu rasula i smrti (usp. Rim 5,12). Slijedom toga, spasenje koje nam naviješta vjera ne odnosi se samo na našu unutarnju stvarnost, nego na naše cijelo biće. Naime, čitava osoba, tijelo i duša, je stvorena od Božje ljubavi, na njegovu sliku i priliku, i pozvana je živjeti u zajedništvu s Njim.

IV. Krist, Spasitelj i Spasenje

8. Ni u jednom trenutku čovjekova hoda Bog nije prestao nuditi svoje spasenje Adamovim sinovima (usp. Post 3,15), sklapajući savez sa svim ljudima u Noi (usp. Post 9,9) i kasnije s Abrahamom i njegovim potomstvom (usp. Post 15,18). Božje spasenje poprima tako stvarateljski red u kojemu sudjeluju svi ljudi i prati ih na njihovu konkretnom putu kroz povijest. Izabravši si jedan narod, kojemu je ponudio sredstva za borbu protiv grijeha i za približavanje Njemu, Bog je pripravio dolazak „snage spasenja u domu Davida, sluge svojega” (Lk 1,69). U punini vremenâ, Bog je poslao na svijet svoga Sina, koji je naviještao kraljevstvo Božje, liječeći svaku bolest (usp. Mt 4,23). Ozdravljenja koja je činio Isus, u kojima se uprisutnjivala Božja providnost, bila su znak koji je upućivao na njegovu osobu, na Onoga koji se u punini objavio kao Gospodar života i smrti u svom pashalnom događaju. Prema Evanđelju, spasenje za sve narode započelo je prihvaćanjem Isusa: „Danas je došlo spasenje ovoj kući” (Lk 19,9). Radosna vijest spasenja ima ime i lice: to je Isus Krist Sin Božji Spasitelj. „Biti kršćanin nije rezultat neke etičke odluke ili neke velike ideje, već je to susret s događajem, s Osobom, koja životu daje novi obzor i zajedno s time konačni pravac”.[14]

9. Kršćanska vjera, tijekom svoje stoljetne tradicije, osvjetljivala je, različitim slikama, ovo spasenjsko djelo utjelovljenoga Sina. Pritom nikada nije odvajala iscjeliteljski aspekt spasenja, po kojemu nas Krist otkupljuje od grijeha, od aspekta uzdizanja, po kojemu nas On čini sinovima i kćerima Božjim, dionicima njegove božanske naravi (usp. 2 Pt 1,4). Promatrajući spasenjsku perspektivu u silaznom pravcu, to jest polazeći od Boga koji dolazi da otkupi ljude, Isus je prosvjetitelj i objavitelj, otkupitelj i osloboditelj, Onaj koji pobožanstvenjuje i opravdava čovjeka. Prema uzlaznoj perspektivi, pak, to jest polazeći od ljudi koji se obraćaju Bogu, Krist je Vrhovni svećenik Novoga saveza, koji, u ime čitavoga ljudskog roda, prinosi Ocu savršeno bogoštovlje: žrtvuje se, okajava grijehe i ostaje trajno živ da nas zagovara. Na taj način se u Isusovu životu javlja čudesna sinergija Božjega i ljudskog djelovanja, koja pokazuje svu neutemeljenost individualističke perspektive. Silazna perspektiva svjedoči o apsolutnom prvenstvu slobodnoga Božjeg djelovanja; poniznost kojom se prima Božje darove, prije svakoga našeg djelovanja, bitna je za nas kako bismo mogli odgovoriti na njegovu spasenjsku ljubav. Istodobno, uzlazna perspektiva nas podsjeća da je, posredstvom potpuno ljudskoga djelovanja svoga Sina, Otac htio obnoviti naše djelovanje, da bismo, suobličeni Kristu, mogli vršiti „dobra djela, koja Bog unaprijed pripravi da u njima živimo” (Ef 2,10).

10. Jasno je, k tome, da se spasenje koje je Isus donio u samoj svojoj osobi ne događa samo na unutarnji način. Sin, da bi mogao svakoj osobi učiniti pristupačnim spasenjsko zajedništvo s Bogom, je postao čovjekom (usp. Iv 1,14). Upravo uzimajući na sebe tijelo (usp. Rim 8,3; Heb 2,14; 1 Iv 4,2), rodivši se od žene (usp. Gal 4,4), „Sin Božji postade sin čovječji”[15] i naš brat (usp. Heb 2,14). Tako, budući da je On došao da bude dio ljudske obitelji, „na neki način [se] sjedinio sa svakim čovjekom”[16] i uspostavio novi red odnosâ s Bogom, svojim Ocem, i sa svim ljudima, u koji možemo biti uključeni kako bismo bili dionici samog njegova života. Kao posljedica toga, preuzimanje ljudskog tijela, ne samo da ne ograničava spasenjsko djelo, već omogućuje Kristu da na konkretan način posreduje Božje spasenje za sve Adamove sinove i kćeri.

11. Zaključno, da bi se odgovorilo kako na individualistički redukcionizam pelagijanističke tendencije, tako i na onaj neo-gnostički koji obećava čisto unutarnje spasenje, moramo podsjetiti na koji način Isus jest Spasitelj. On se nije ograničio na to da nam pokaže put koji vodi do susreta s Bogom, put koji bismo potom mogli sami proći, poslušni njegovim riječima i nasljedujući njegov primjer. Krist je, prije svega, da bi nam otvorio vrata oslobođenja, sâm postao put: „Ja sam Put” (Iv 14,6).[17] Osim toga, ovaj put nije čisto unutarnji put na marginama naših odnosa s drugima i sa stvorenim svijetom. Naprotiv, Isus nam je darovao „put nov i živ što nam ga On otvori kroz […] svoje tijelo” (Heb 10,20). Stoga, Krist je Spasitelj budući da je preuzeo na sebe naše čitavo čovještvo i živio puni ljudski život, u zajedništvu s Ocem i braćom. Spasenje se, dakle, sastoji u tomu da se pridružimo njegovom životu, primajući njegova Duha (usp. Iv 4,13).[18] On je, istodobno, Spasitelj i Spasenje.

V. Spasenje u Crkvi, Kristovu tijelu

12. Mjesto u kojemu primamo spasenje, koje je donio Isus, je Crkva, zajednica onih koji, budući da su pridruženi novom redu odnosa koji je Krist započeo, mogu primiti puninu Duha Kristova (usp. Rim 8,9). Razumjeti ovo spasenjsko posredovanje Crkve je silno važna pomoć u prevladavanju svih redukcionističkih tendencija. Spasenje koje nam Bog nudi, zapravo, ne postiže pojedinac vlastitim silama, kao što bi htio neo-pelagijanizam, već se spasenje temelji na odnosima koji potječu od utjelovljenoga Sina Božjega i koji oblikuju zajedništvo Crkve. Osim toga, budući da milost koju nam Krist daje nije, kako tvrdi neo-gnostička vizija, čisto unutarnje spasenje, nego nas uvodi u konkretne odnose koji je On sam živio, Crkva je vidljiva zajednica: u njoj dodirujemo tijelo Kristovo, na poseban način u najsiromašnijoj i trpećoj braći i sestrama. Stoga, spasenjsko posredovanje Crkve, koja je „sveopći sakrament spasenja”[19], daje nam sigurnost da se spasenje ne sastoji u samoostvarenju pojedinca kao jedinke, a niti u njegovu unutarnjem stapanju s božanskim, nego u pridruživanju u zajednicu osoba koja sudjeluje u zajedništvu Trojstva.

13. Kako individualistička tako i čisto nutarnja vizija spasenja u opreci su sa sakramentalnom ekonomijom spasenja po kojoj je Bog htio spasiti čovjeka. Sudjelovanje, u Crkvi, u novom redu odnosâ, koje je započeo Krist, događa se po sakramentima, od kojih su krštenje vrata,[20] a euharistija izvor i vrhunac.[21] Tako se može vidjeti svu neutemeljenost umišljaja o samo-spasenju, koje ovisi isključivo o ljudskim snagama. U vjeri, nasuprot tome, ispovijedamo da smo spašeni po krštenju, koje u nas utiskuje neizbrisivi biljeg pripadnosti Kristu i Crkvi, iz čega proizlazi preoblikovanje našega konkretnog načina življenja odnosa s Bogom, s ljudima i sa stvorenim svijetom (usp. Mt 28,19). Tako, očišćeni od istočnog i svakog drugoga grijeha, pozvani smo na novi život suobličen s Kristom (usp. Rim 6,4). Milošću sedam sakramenata, vjernici neprestano rastu i bivaju duhovno obnovljeni, posebice kada hod postaje zamorniji i ne manjka padova. Kad, griješeći, napuštaju svoju ljubav prema Kristu, mogu, po sakramentu pokore, biti ponovno uvedeni u red odnosa koje je uspostavio Krist, da bi išli putom kojim je on hodio (usp. 1 Iv 2,6). Na taj način s nadom gledamo na posljednji sud, na kojemu će svaka osoba biti suđena prema konkretnosti svoje ljubavi (usp. Rim 13,8-10), posebice prema najslabijima (usp. Mt 25,31-46).

14. Sakramentalna spasenjska ekonomija suprotstavlja se također tendencijama koje predlažu čisto unutarnje spasenje. Gnosticizam se, zapravo, pridružuje negativnom pogledu na stvarateljski red, koji se shvaća kao ograničenje apsolutne slobode ljudskoga duha. To ima za posljedicu da se spasenje shvaća kao oslobođenje od tijela i od konkretnih odnosa u kojima osoba živi. Nasuprot tomu, ukoliko smo spašeni „prinosom tijela Isusa Krista” (Heb 10,10; usp. Kol 1,22), pravo spasenje ne samo da nije oslobađanje od tijela, već naprotiv uključuje također njegovo posvećenje (usp. Rim 12,1). Ljudsko je tijelo oblikovao Bog, koji je u njega upisao govor koji poziva ljudsku osobu da prizna darove Stvoritelja i da živi u zajedništvu s braćom i sestrama.[22] Spasitelj je, svojim utjelovljenjem i svojim vazmenim otajstvom, ponovno uspostavio i obnovio ovaj izvorni govor i učinio nam ga pristupačnim u ekonomiji sakramenata. Zahvaljujući sakramentima, kršćani mogu živjeti u vjernosti Kristovu tijelu i, samim tim, u vjernosti konkretnom redu odnosâ koje nam je on darovao. Ovaj red odnosâ zahtijeva, na poseban način, brigu za čovjeka koji trpi, po tjelesnim i duhovnim djelima milosrđa.[23]

VI. Zaključak: Prenositi vjeru, u očekivanju Spasitelja

15. Svijest o punini životu u koju nas uvodi Isus Spasitelj, potiče kršćane na misiju, da naviještaju svim ljudima radost i svjetlo evanđelja.[24] U tom nastojanju moraju također biti spremni uspostaviti iskren i konstruktivan dijalog s vjernicima drugih religija, u uvjerenju da Bog može voditi prema spasenju u Kristu „sve ljude dobre volje, u čijim srcima milost nevidljivo djeluje”.[25] Dok se svim svojim silama posvećuje evangelizaciji, Crkva nastavlja moliti za konačan dolazak Spasitelja, jer „u nadi smo spašeni” (Rim 8,24). Spasenje ljudi će se dovršiti tek kada, nakon što Krist pobijedi posljednjega neprijatelja, smrt (usp. 1 Kor 15,26), budemo potpuno sudjelovali u slavi uskrsloga Isusa, koji će privesti punini naš odnos s Bogom, s našom braćom i sestrama sa svim stvorenjima. Cjelovito spasenje, tijela i duše, konačno je odredište na koje Bog poziva sve ljude. Utemeljeni u vjeri, podupirani nadom, djelatni u ljubavi, po primjeru Marije, Majke Spasiteljeve i prve među spašenima, sigurni smo da je „naša… domovina na nebesima, odakle iščekujemo Spasitelja, Gospodina našega Isusa Krista: snagom kojom ima moć sve sebi podložiti on će preobraziti ovo naše bijedno tijelo i suobličiti ga tijelu svomu slavnomu” (Fil 3,20-21).

Vrhovni svećenik Franjo, dana 16. veljače 2018., odobrio je ovo Pismo, usvojeno na Plenarnom zasjedanju ove Kongregacije 24. siječnja 2018. i naredio njegovo objavljivanje.

Dano u Rimu, iz sjedišta Kongregacije za nauk vjere, 22. veljače 2018., na blagdan Katedre svetoga Petra.

+ Luis F. Ladaria, S.J.
Naslovni nadbiskup Thibice
Prefekt
+ Giacomo Morandi
Naslovni nadbiskup Cerveterija
Tajnik

________________________________________
[1] Drugi vatikanski ekumenski koncil, Dogmatska konstitucija Dei Verbum, br. 2.
[2] Usp. Kongregacija za nauk vjere, Izjava Dominus Iesus (6. kolovoza 2000.), br. 5-8: AAS 92 (2000), 745-749.
[3] Usp. Franjo, Apostolska pobudnica Evangelii gaudium (24. studenoga 2013.), br. 67: AAS 105 (2013), 1048.
[4] Usp. Isti, Enciklika Lumen fidei (29. lipnja 2013.), br. 47: AAS 105 (2013), 586-587; Apostolska pobudnica Evangelii gaudium, brr. 93-94: AAS (2013), 1059; Discorso ai rappresentanti del V Convegno nazionale della Chiesa italiana (Obraćanje predstavnicima 5. Nacionalnog kongresa Crkve u Italiji), Firenca (10. studenoga 2015.): AAS 107 (2015), 1287.
[5] Usp. Isti, Discorso ai rappresentanti del V Convegno nazionale della Chiesa italiana, Firenca (10. studenoga 2015.): AAS 107 (2015), 1288.
[6] Usp. Isti, Apostolska pobudnica Evangelii gaudium, br. 94: AAS 105 (2013), 1059: „privlačnost gnosticizma, čisto subjektivna vjera koju jedino zanima određeno iskustvo ili niz idejâ i spoznajâ za koje se drži da mogu utješiti i prosvijetliti, ali gdje pojedinac u konačnici ostaje zatvoren u skučenom okviru vlastitog razuma i svojih osjećaja”; Papinsko vijeće za kulturu – Papinsko vijeće za međureligijski dijalog, Isus Krist – donositelj vode žive. Kršćansko promišljanje o “New Ageu” (Pontificio Consiglio della Cultura – Pontificio Consiglio per il dialogo interreligioso, Gesù Cristo, portatore dell’acqua viva. Una riflessione cristiana sul “New Age”), siječanj 2003., Vatikan 2003.
[7] Franjo, Enciklika Lumen fidei, 47: AAS 105 (2013), 586-587.
[8] Usp. Isti, Discorso ai partecipanti al pellegrinaggio della diocesi di Brescia (Obraćanje sudionicima hodočašća biskupije Brescia) (22. lipnja 2013.): AAS 95 (2013), 627: „u ovom svijetu gdje se niječe čovjeka, gdje se više voli ići putom gnosticizma, […] ‘nijekana tijela’ – Boga koji nije postao tijelom […].”
[9] Prema pelagijanističkom krivovjerju, koje se razvilo tijekom 5. stoljeća oko Pelagija, čovjek, da bi izvršio Božje zapovijedi i bio spašen, ima potrebu za milošću samo kao vanjskom pomoći svojoj slobodi (kao svjetlo, primjer, snagu), a ne kao duboko ozdravljenje i oživljavanje svoje slobode, bez prethodne zasluge, da bi mogao činiti dobro i postići život vječni.
Složeniji je gnostički pokret, koji je nastao u 1. i 2. stoljeću, koji ima vrlo različite oblike. Gnostici su, općenito, vjerovali da se spasenje postiže po ezoteričkom poznavanju gnoze (gnosis). Takva gnoza objavljuje gnostiku svoju pravu bît, to jest, iskru božanskoga Duha koji boravi u njegovoj nutrini, koja treba biti oslobođena od tijela, koje je tuđe pravoj čovječnosti osobe. Samo na takav način gnostik se vraća svom izvornom bivstvu u Bogu, od kojega se bio udaljio po prvotnom padu.
[10] Usp. Toma, Summa theologiae, I-II, q. 2.
[11] Usp. Augustin, Ispovijesti I, 1: Corpus Christianorum, 27,1.
[12] Drugi vatikanski ekumenski koncil, Apostolska konstitucija Gaudium et spes, br. 22.
[13] Međunarodno teološko povjerenstvo, Neka pitanja o teologiji otkupljenja (Alcune questioni sulla teologia della redenzione), 1995, br. 2: Međunarodno teološko povjerenstvo, Documenti 1969-2004 (Bologna 2006.), 500.
[14] Benedikt XVI., Enciklika Deus caritas est (25 prosinca 2005.), br. 1: AAS 98 (2006), 217; usp. Franjo, Apostolska pobudnica Evangelii gaudium, br. 3: AAS 105 (2013), 1020.
[15] Irenej, Adversus haereses, III, 19,1: Sources Chrétiennes, 211, 374.
[16] Drugi vatikanski ekumenski sabor, Apostolska konstitucija Gaudium et spes, br. 22.
[17] Usp. Augustin, Tractatus in Ioannem, 13, 4:Corpus Christianorum,36, 132: „Ja sam Put Istina i Život (Iv 14,6). Ako tražiš istinu, slijedi put; jer put je isto što i istina. Cilj kojemu težiš i put koji trebaš proći ista su stvar. Ne možeš stići do cilja slijedeći neki drugi put; ne možeš do Krista doći drugim putem, do Krista možeš doći samo po Kristu. U kojemu smislu dolaziš do Krista po Kristu? Dolaziš do Krista Boga po Kristu čovjeku; po Riječi koja je postala tijelom dolaziš do Riječi koja je u početku bila kod Boga.”
[18] Toma, Quaestio de veritate, q. 29, a. 5, co.
[19] Drugi vatikanski ekumenski koncil, Dogmatska konstitucija Lumen gentium, br. 48.
[20] Usp. Toma, Summa theologiae, III, q. 63, a. 3.
[21] Usp. Drugi vatikanski ekumenski sabor, Dogmatska konstitucija Lumen gentium, br. 11; Konstitucija Sacrosanctum concilium, br. 10.
[22] Usp. Franjo, Enciklika Laudato si’ (24. svibnja 2015.), br. 155: AAS 107 (2015), 909-910.
[23] Usp. Isti, Apostolsko pismo Misericordia et misera (20. studenoga 2016.), br. 20: AAS 108 (2016), 1325-1326.
[24] Usp. Ivan Pavao II., Enciklika Redemptoris missio (7. prosinca 1990.), br. 40: AAS 83 (1991), 287-288; Franjo, Apostolska pobudnica Evangelii gaudium, br. 9-13: AAS 105 (2013), 1022-1025.
[25] Drugi vatikanski ekumenski koncil, Apostolska konstitucija Gaudium et spes, br. 22.