Zagreb, (IKA) – Drugoga dana teološkog simpozija o 50. obljetnici početka II. Vatikanskog koncila u petak, 16. studenoga predavanje s temom „Kristocentričnost koncila” održao je prof. dr. sc. Ivan Karlić.
Predavač je naglasio kako Drugi vatikanski sabor, u pastoralnoj konstituciji o Crkvi u suvremenom svijetu Gaudium et spes ističe središnjost Kristova lika u govoru o čovjeku. No, iako Sabor nije posebno proučavao, niti posvetio ijedno poglavlje sustavnom izlaganju kristologije ili cjelovitijem kristološkom nauku, kao što se to može reći npr. za ekleziologiju, ipak nalazimo dosta kristoloških elemenata u gotovo svim saborskim tekstovima, kako u saborskim konstitucijama, tako i u ostalim njegovim dokumentima. Stoga se slobodno može ustvrditi da je glavna perspektiva Drugoga vatikanskoga sabora – usmjerenje na Isusa Krista, dakle kristocentričnost, ustvrdio je Karlić.
Osvrćući se na pitanje odnosa Isus Krist-čovjek-svijet, predavač je naglasio kako ono nije tek nekakvo teološko ili koncilsko pomodarstvo, niti tek pitanje “trenutne potrebe” i zaokupljenosti teologa, nego je to esencijalno i egzistencijalno pitanje kršćanstva kao takvoga, jer obuhvaća samu bit kršćanstva koje se povijesno predstavlja kao “religija inkarnacije” u kojoj središnje mjesto zauzima Isus Krist kao formalni i finalni djelotvorni uzrok (causa efficiens) svekolikog stvaranja.
Naime, kršćanska vjera uključuje nekoliko posebnih i karakterističnih elemenata koji je obilježavaju baš kao “religiju utjelovljenja”, a one su: u kršćanstvu središnje mjesto zauzima Isus Krist, utjelovljeni Bog. On nije samo Utemeljitelj kršćanstva i Navjestitelj određene poruke spasenja, nego se on sam i identificira sa sadržajem te poruke; Isus Krist se nalazi u središtu povijesti shvaćenoj kao povijest spasenja; Isus Krist nastavlja svoje djelo u Crkvi i s njom se na neki način identificira; konačni pojavak, odnosno slavni povratak Isusa Krista valja pripravljati izgradnjom njegova Mističnog Tijela (Crkve); vrhovni “zakon” kršćanskog morala može se sažeti u ljubavi prema Bogu i u ljubavi prema bližnjemu, koji je najprije ostvaren u/po Isusu Kristu, naglasio je predavač, te podsjetio kako ovakvo naučavanje, sadržano dakako u “depositum fidei” i uvijek živo u crkvenoj teološkoj povijesti, po prvi puta je postalo stožer jednoga ekumenskog sabora Crkve, i to u svijetu koji sve više dobiva obilježje “raskršćanjenog” i u okružju u kojemu Crkva sve više postaje svjesna da je “pusillus grex”.
Slijedeći tako kristocentričnu perspektivu, dr. Karlić je istaknuo kako su učinci Drugog vatikanskog sabora razvidni u vidu percepcije i sustavno artikuliranje odnosa između kristološke vjere i crkvenog života. Potom odnos kristologije i antropologije, kao i datost o novoj svijesti kojom se danas u središte kristologije stavlja istinska i sveobuhvatna vrijednost otajstva Isusa Krista. Naposljetku, u suglasju s velikim kristološkim saborima starog (patrističkog) doba, Drugi vatikanski sabor je naznačio i korak naprijed u shvaćanju savršenosti čovještva Isusa Krista. Nije samo homo perfectus nego i perfectus homo. Dakle, čovještvo Isusa Krista nije samo potpuno, nego i paradigmatično.
Krist otkriva čovjeku njega samoga, on je savršen čovjek te njegovo utjelovljenje uzdiže čovještvo; dakako, ponajprije Kristovo, ali nezaobilazno i naše, zaključio je dr. Karlić.

Četvrto plenarno predavanje „Povratak riječi Božje. Od Dei Verbum do Verbum Domini” održao je prof. dr. sc. Mario Cifrak.
U uvodu u predavanje, pojasnio je kako se ovdje dotiče bitno sam incipit dogmatske konstitucije o božanskoj objavi i njezino šesto poglavlje “Sveto pismo u životu Crkve”.
riječ Božja, njezino značenje, njezin smisao.
Božansku objavu prenose zajedno Tradicija i Pismo. Događaj objave je dijaloški događaj komunikacije. Riječ Božja želi da to što kaže, postane sadašnja stvarnost. Ona je djelotvorna, daruje nam pristup Ocu i udio u božanskoj naravi, stoga je ona poruka o zajedništvu cijelom svijetu. Osobito značenje Svetog pisma je da je ono za razliku od tradicije nadahnuta riječ Božja. Sabor određuje da se sav navještaj Crkve mora hraniti Svetim pismom i prema njemu usmjeravati i da pristup k njemu mora biti svim vjernicima “širom otvoren”, napomenuo je, te pojasnio kako je Riječ Božja riječ o Bogu, ukoliko je Bog objekt te riječi, odnosno to je riječ Božja ukoliko je Bog subjekt te riječi. I tu se nalazimo zapravo pred teologijom. Ona je riječ, govor o Bogu. Kada kažemo da je Biblija riječ Božja, onda kažemo sukladno tome da je ona teologija. Baviti se Biblijom znači baviti se teologijom. Biblija je teološka knjiga, ili teološka biblioteka (skup knjiga), rekao je Cifrak.
Nadalje je podsjetio kako u životu Crkve temeljni i orijentacijski princip u jednakoj mjeri ovisi o riječi Božjoj i euharistiji. Liturgija je privilegirano mjesto u kojem se ostvaruje taj dvostruki životni kontakt Crkve. Slušateljstvu je to približio hermeneutskim redom, gdje aktualizacija i aplikacija pokazuju da je najprije riječ o teologiji, a zatim o uporabi Svetoga pisma u životu Crkve: liturgiji, lectio divina, pastoralnom djelovanju, ekumenizmu.
Posebno je podsjetio kako je aktualizacija Biblije drugi stupanj tzv. hermeneutskog luka i dolazi do izražaja na doktrinalnom planu katoličke vjere, tj. promišljanju i proučavanju sadržaja vjere. Iz navedenog dosada vidimo da Sveto pismo nije samo povijesno svjedočanstvo, nego je do danas živo vrelo vjere. Dakle nije tek sredstvo da bi se vjera intelektualno produbila. Ono je živo vrelo, kao duša kršćanske teologije. Ovdje je onda i razlog da ta duša (anima) oduševi cjelokupni pastoral (animatio pastoralis). Crkva se ne može odreći liturgijsko-institucionalnog tumačenja, gdje je osnovni subjekt pri čitanju Svetoga pisma navjestitelj koji je u službi crkvenog učiteljstva. Njegovo tumačenje polazi od rezultata sustavne teologije i od liturgije. No pristup Svetom pismu mora biti širom otvoren svim vjernicima. Konačni pravorijek Crkve ne počiva samo na izjavama službenog crkvenog učiteljstva i službenih teologa nego i na osjećaju vjernika za vjeru. Upravo pri čitanju biblijskih tekstova postaje vidljiv taj njihov osjećaj. Najveći gubitnik Tridentskog sabora je “bila sama Biblija, koja je de facto bila zamijenjena Rimskim katekizmom. Između Tridentskoga sabora (1563.) i početka Drugoga vatikanskoga sabora (1962.), sveopća Crkva proživjela je četiristo godina protureformacije. Biblija je poražena te je iščezla iz Crkve kao Božjega naroda”. Je li mu se doista vratila do 2012., a prošlo je “samo” pedeset povratničkih godina?, pitanje je kojim je dr. Cifrak završio predavanje, te potaknuo vrlo živu raspravu.