Plodovi Duha

Uvodno biblijsko čitanje: “Kad se krstio sav narod, krstio se i Isus. I dok se molio, rastvori se nebo, siđe na nj Duh Sveti u tjelesnom obličju, poput goluba, a glas se s neba zaori: #!Ti si sin moj, Ljubljeni! U tebi mi sva milina#!” (Lk 3, 21-22).
1. Objava Duha Svetoga, kao osobe različite od Oca i Sina, u Starom Zavjetu prikrivena, postaje jasna i izričita u Novom.
Istina je da nam novozavjetni pisci ne pružaju sustavno učenje o Duhu Svetome. Skupivši ipak mnoge podatke koji se nalaze u Lukinim, Pavlovim i Ivanovim spisima, može se utvrditi slaganje tih triju velikih tokova novozavjetne objave glede Duha Svetoga.
2. Obzirom na drugu dvojicu sinoptika (Mateja i Marka), evanđelist Luka nam predstavlja mnogo razvijenije učenje o Duhu.
U Evanđelju on nastoji pokazati da je Isus jedini koji u potpunosti posjeduje Duha Svetoga. Svakako, Duh posreduje i kod Elizabete, Zaharije, Ivana Krstitelja i, nadasve, kod same Marije, ali jedino Isus, u svem svojem zemaljskom životu, posjeduje potpuno Duha Božjega. On je začet djelovanjem Duha Svetoga (usp. Lk 1,35). O njemu će Krstitelj reći: “Ja vas, istina, vodom krstim. Ali dolazi jači od mene (…). On će vas krstiti Duhom Svetim i ognjem” (Lk 3,16).
Prije krštenja Duhom Svetim i ognjem, Isus je sam kršten u Jordanu, kad “siđe na nj Duh Sveti u tjelesnom obličju, poput goluba” (Lk 3,22). Luka ističe da Isus ne samo ide u pustinju “vođen Duhom”, nego ide tamo “pun Duha Svetoga” (Lk 4,1), i tamo pobjeđuje napasnika. On prima svoje poslanje “u sili Duha” (Lk 4,14). U nazaretskoj sinagogi, kad službeno započinje svoje poslanje, Isus primjenjuje na sebe proroštvo iz Knjige Izaijine (usp. 61,1-2): “Duh Gospodnji na meni je jer me pomaza! On me posla blagovjesnikom biti siromasima itd…” (Lk 4,18). Sva Isusova evangelizatorska djelatnost stavljena je tako pod djelovanje Duha.
Taj će isti Duh podupirati evangelizatorsko djelovanje Crkve, kao što je Uskrsli obećao svojim učenicima: “I evo, ja šaljem na vas Obećanje Oca svojega. Ostanite zato u gradu, dok se ne obučete u Silu odozgor” (Lk 24,49). Prema Djelima Apostolskim, obećanje se ispunja na dan Duhova: “Svi se napuniše Duha Svetoga i počeše govoriti drugim jezicima, kako im već Duh davaše zboriti” (Dj 2,4). Tako se ostvaruje Joelovo proroštvo: “U posljednje dane, govori Bog: Izlit ću Duha svoga na svako tijelo, i proricat će vaši sinovi i kćeri” (Dj 4,17). Luka u apostolima vidi predstavnike Božjega naroda posljednjih vremena, i s pravom ističe da taj Duh iz proroštva zahvaća čitav Božji narod.
3. Sveti Pavao sa svoje strane uočava obnoviteljski i eshatološki doseg djela Duha, koji je prikazan kao izvor novoga i vječnog života što ga Isus priopćava svojoj Crkvi.
U Prvoj poslanici Korinćanima čitamo da je Krist, novi Adam, snagom uskrsnuća, postao “živa duša” (15,45): to jest, bio je preobražen životnom snagom Duha Božjega da tako da i sam bude začetnikom novoga života za vjernike. Krist priopćuje taj život upravo po izlijevanju Duha Svetoga.
Taj život vjernika nije više život robova, podložnika Zakona, nego život djece, jer su primili u svoja srca Duha Sina Božjega i mogu klicati: Abba, Oče! (usp. Gal 4,5-7; Rim 8,14-16). To je život “u Kristu”, to jest, isključivo pripadanje njemu i pritjelovljenje Crkvi: “U jednom Duhu svi smo u jedno tijelo kršteni” (1 Kor 12,13). Duh Sveti budi vjeru (usp. 1 Kor 12,3), izlijeva u srca djelatnu ljubav (usp. Rim 5,5) i upravlja kršćansku molitvu (usp. Rim 8,26).
Kao počelo novoga života, Duh Sveti određuje u vjerniku također novu djelatnu dinamiku: “Ako živimo po Duhu, po Duhu se i ravnajmo” (Gal 5,25). Taj je novi život suprostavljen životu “po tijelu”, čije se želje ne sviđaju Bogu i zatvaraju osobu u zagušljivu tamnicu vlastitoga ja koji se povlači sam u sebe (usp. Rim 8,5-9). Otvarajući se, međutim, ljubavi koju dariva Duh Sveti, kršćanin može uživati plod Duha: ljubav, radost, mir, uzdržljivost, uslužnost, dobrotu, vjernost… (usp. Gal 5,16-24).
Prema Pavlu ipak ono što sada posjedujemo samo je “zalog” ili prvina Duha (Rim 8,23; usp. također 2 Kor 5,5). U konačnom uskrsnuću, Duh će upotpuniti svoje remek-djelo ostvarujući za vjernike potpuno “poduhovljenje” njihova tijela (usp. 1 Kor 15,43-44) i uključujući na neki način u spasenje čitavi svijet (usp. Rim 8,20-22).
4. U ivanovskom gledanju Duh Sveti je prije svega Duh Istine, Paraklet.
Isus naviješta dar Duha u trenutku završavanja svoga zemaljskog djela: “A kada dođe Branitelj koga ću vam ja poslati od Oca – Duh Istine, koji od Oca izlazi – on će svjedočiti za mene. I vi ćete svjedočiti jer ste od početka sa mnom” (Iv 15, 26 slj). I određujući naknadno ulogu Duha, Isus dodaje: “No kada dođe on – Duh Istine -upućivat će vas u svu istinu; jer neće govoriti od sebe, nego će govoriti što čuje, i očitovat će vam ono što dolazi. On će mene proslavljati, jer će od mojega uzimati i navješćivati vama” (Iv 16,13-14). Duh stoga neće donijeti novu objavu, nego će upućivati vjernike prema pounutrašnjenju i dubljem prodiranju istine koju je Isus objavio.
U kojem se smislu Duh Istine naziva Paraklet? Imajući na pameti ivanovsko gledanje koje vidi suđenje Isusu kao suđenje koje se nastavlja u učenicima progonjenima zbog njegova imena, Paraklet je onaj koji brani Isusovu stranu, uvjeravajući svijet “glede grijeha, glede pravednosti i glede osude” (Iv 16, 7 slj). Temeljni grijeh na koji će Paraklet ukazati je da nisu vjerovali u Krista. Pravednost koju on pokazuje je ona koju je Otac dao raspetome Sinu, proslavivši ga uskrsnućem i uzašašćem na nebo. Osuda, u tom smislu, sastoji se u otkrivanju krivnje onih koji su pod gospodstvom Sotone, kneza ovoga svijeta (usp. Iv 16,11), odbacili Krista (usp. Gospodina i životvorca, 27). Duh Sveti je, dakle, sa svojom nutarnjom pomoći, branitelj i zagovornik Kristovoj parnici, Onaj koji usmjeruje pameti i srca učenika prema potpunom prianjanju uz Isusovu “istinu”.