Po biskupima Krist je prisutan u našem životu

Draga braćo i sestre, Crkva, koja je svoje početke imala zahvaljujući volji Isusovoj i oko njegove osobe, nastavlja svoj hod kroz povijest. U vjernosti poslanju Gospodinovu, Dvanaestorica su najprije dopunila svoj broj izborom Matije na mjesto Judino (usp. Dj 1,15-26), a potom su si nastavili pridruživati ostale u zadacima koji su im povjereni, kako bi nastavili njihovo služenje. Tako i Pavao – koji je također bio postavljen za apostola izravno od Uskrsloga (usp. npr. Gal 1,1), uspoređuje s ostalim apostolima svoje Evanđelje (usp. Gal 1,18), nastoji prenijeti što je i sam primio (usp. 1 Kor 11,23; 15,3-4), a u razdiobi misijskih zadataka pridružen je apostolima, zajedno s ostalima kao što je na primjer Barnaba (usp. Gal 2,9). Kao što na početku postojanja svakog apostola postoji poziv i poslanje od strane Uskrsloga, tako će i poziv i poslanje drugih, koji se ostvaruju u snazi Duha po onome koji je već postavljen u apostolsku službu, biti put kojim će se povjeravati služba nadgledanja (grč. episkope).

Naravno, točno ustrojstvo te službe nadgledanja s vremenom će se razvijati, u odnosu na njezine prvotne oblike, sve dok ne poprimi oblik – već jasno potvrđen u spisima Ignacija Antiohijskoga početkom II. stoljeća (usp. Ad Magnesios, 6,1: PG 5,668) – trostruke službe biskupa, prezbitera i đakona. Riječ je o razvoju vođenom Duhom Božjim, koji potpomaže Crkvu u izboru autentičnih oblika apostolskoga nasljedstva, što se sve bolje određuje u odnosu mnogostrukost karizmatskih iskustava i ministerijalnih oblika, prisutnih u prvotnoj zajednici.

Tako se nasljedstvo u biskupskoj službi predstavlja kao jamstvo ustrajnosti u apostolskoj predaji. Veza između zbora biskupa i prvotne zajednice apostola podrazumijeva se ponajprije u smislu povijesnoga kontinuiteta: u tom kontinuitetu nasljedstva nalazi se jamstvo da se i u sadašnjoj crkvenoj zajednici nastavlja prisutnost apostolskoga zbora što ga je oko sebe okupio Krist. No, ovaj se kontinuitet podrazumijeva i u duhovnom smislu, jer se apostolsko nasljedstvo u službi smatra povlaštenim mjestom djelovanja i prenošenja Duha Svetoga. Jasan odjek takova uvjerenja nalazimo, na primjer, u sljedećem tekstu Ireneja Lionskoga (druga polovica II. st.): “Apostolska tradicija, objavljena je u čitavome svijetu, pokazuje se u svakoj Crkvi svima onima koji žele vidjeti istinu, a mi možemo nabrojati biskupe postavljene po Crkvama od apostola te njihove nasljednike sve do nas… (Apostoli) su doista htjeli da oni koje su ostavljali kao svoje nasljednike budu potpuno savršeni i bez mane svemu, prenoseći im svoje poslanje naučavanja. Ako su oni to ispravno shvatili, zadobit će veliku korist; ako pak u tome nisu uspjeli, primit će ogromnu štetu” (Adversus haereses, III, 3,1: PG 7,848).

Irenej je sav usmjeren na onu Crkvu “vrhovnu i drevnu i svima poznatu” što su je “u Rimu utemeljili preslavni apostoli Petar i Pavao”, stavljajući naglasak na predaju vjere, koja u njoj stiže do nas od apostola putem slijeda biskupa. Na taj način biskupsko nasljedstvo Rimske Crkve postaje znakom, kriterijem i jamstvom neprekinutog prijenosa apostolske vjere: “Potrebno je da se ovoj Crkvi, s njezina osobita prvenstva (propter potiorem principalitatem), pridruži svaka Crkva, to jest svi vjernici gdje god se nalazili, jer u njoj je apostolska predaja uvijek bila očuvana…” (Adversus haereses, III, 3,2: PG 7,848). Biskupsko nasljedstvo – potvrđeno temeljem zajedništva s biskupskim nasljedstvom Rimske Crkve – tako je kriterij ostanka pojedinih Crkava u predaji apostolske vjere, koja je tim putem mogla od samih početaka stići sve do nas: “Ovim redom i ovim nasljedstvom do nas je stigla predaja koja se nalazi u Crkvi počevši od apostola i propovijedanja istine. I to je najpotpuniji dokaz da je jedna jedina životvorna vjera apostola, koja je očuvana i prenesena u istini” (Adversus haereses, III, 3,3: PG 7,851).

Prema ovim svjedočanstvima drevne Crkve, apostolstvo crkvene zajednice sastoji se u vjernosti vjeri i praksi apostola, po kojima je osigurana povijesna i duhovna veza Crkve s Kristom. Apostolsko nasljedstvo biskupske službe put je kojim se jamči vjerno prenošenje apostolskoga svjedočenja. Ono što apostoli predstavljaju u odnosu između Gospodina Isusa i prvotne Crkve, na sličan način nasljedstvo biskupske službe predstavlja u odnosu između Crkve početaka i današnje Crkve. Nije ovdje riječ o jednostavnom materijalnom slijedu, već o povijesnom sredstvu kojim se Duh služi kako bi Gospodina Isusa, Glavu svoga naroda, učinio prisutnim po onima koji su polaganjem ruku i molitvom biskupa zaređeni za službu. Putem apostolskoga nasljedstva stiže se, tako, do Krista: u riječi apostola i njihovih nasljednika On nam govori; po njihovim rukama On djeluje u sakramentima; u njihovu pogledu Njegov nas pogled obuhvaća i daje nam da se osjećamo ljubljenima i prihvaćenima u srce Božje.