Draga braćo i sestre, dobar dan!
Danas nam liturgija predlaže prispodobu o “dobrom Samarijancu” preuzetu iz Evanđelja po Luki (10, 25-37). Ona, u svojoj jednostavnoj i poticajnoj priči, pokazuje način života u čijem središtu nismo mi sami, već drugi, s njihovim teškoćama, koje susrećemo na svom životnom putu i koji od nas traže da im pomognemo. Drugi traže od nas da im pomognemo. A kada nas za druge nije briga tu nešto ne valja: nešto u tome srcu nije kršćansko. Isus koristi ovu prispodobu u razgovoru sa zakonoznancem o dvostrukoj zapovijedi koja omogućuje ulazak u vječni život: ljubiti Boga svim svojim srcem i bližnjega svoga kao sebe same (rr. 25-28). “Da – odgovara zakonoznanac – ali, reci mi, tko je moj bližnji?” (r. 29). Mi također možemo postaviti sebi to pitanje: tko je moj bližnji? Koga moram ljubiti kao sebe samog? Svoje rođake? Prijatelje? Zemljake? One koji su iste vjere kao i ja?… Tko je moj bližnji?

Isus odgovara ovom prispodobom. Čovjeka, na putu iz Jeruzalema u Jerihon, napala je skupina razbojnika, pretukli su ga i ostavili. Tim putem je najprije prošao svećenik, a zatim levit, koji se, kad su vidjeli ranjenoga, nisu zaustavili već su produžili dalje (r. 31-32). Zatim prođe neki Samarijanac, to jest stanovnik Samarije koju su Židovi prezirali, jer nisu opsluživali pravu religiju; a baš on, vidjevši toga nesretnika, “sažali se pa mu pristupi i povije rane […], odvede ga u gostinjac i pobrinu se za nj” (rr. 33-34.). Sutradan je skrb za njega povjerio vlasniku gostinjca, platio za njega i rekao da će platiti i sve dodatne troškove (usp. r. 35).

Tada se Isus obraća zakonoznancu i pita ga: “Što ti se čini, koji je od ove trojice – svećenik, levit, Samarijanac – bio bližnji onomu koji je upao među razbojnike?” A ovaj naravno, kako je bio oštrouman, odgovara: “Onaj koji mu iskaza milosrđe” (rr. 36-37.). Na taj je način Isus stubokom preokrenuo početnu zakonoznančevu – ali i našu! – perspektivu: ne trebam druge kategorizirati kako bih se odlučio tko je moj bližnji, a tko ne. O meni ovisi hoću li ili ne biti bližnji – to je moja odluka –, o meni ovisi hoću li biti bližnji osobi koju susrećem i koja treba pomoć, pa bio to i stranac ili čak neprijatelj. Isus zaključuje: “Idi pa i ti čini tako” (v 37.). Lijepa pouka! I to ponavlja svakome od nas: “Idi pa i ti čini tako”; budi bližnji bratu i sestri koje vidiš u nevolji. “Idi pa i ti čini tako”. Činiti dobra djela, a ne samo govoriti prazne riječi. Pada mi na pamet ona pjesma: “Parole, parole, parole” (Riječi, riječi, riječi).

Ne, nego djela, djela. Po dobrim djelima, koja činimo s ljubavlju i radošću drugima, naša vjera klija i donosi rod. Zapitajmo se – svaki od nas neka u vlastitom srcu odgovori – zapitajmo se: je li naša vjera plodna? Donosi li naša vjera dobra djela? Ili je besplodna, te stoga više mrtva nego živa? Postajem li bližnji ili jednostavno prolazim pokraj? Pripadam li onima koji druge dijele po vlastitom ukusu? Ta si je pitanja dobro češće sebi postaviti, jer ćemo na kraju biti suđeni prema djelima milosrđa. Gospodin će nam možda reći: Sjećaš li se onoga dana, na putu između Jeruzalema i Jerihona? Onaj polumrtvi čovjek bio sam ja. Sjećaš li se? Onaj ogladnjeli dječak sam bio ja. Sjećaš li se? Onaj selilac kojega toliki žele odbaciti, bio sam ja. One bake i djedovi, napušteni u staračkim domovima, bio sam ja. Onaj bolesnik u bolnici, kojega nitko ne pohodi, bio sam ja.

Neka nam Djevica Marija pomogne kročiti putem velikodušne ljubavi prema drugima, putom dobrog Samarijanca. Neka nam pomogne živjeti najvažniju zapovijed koju nam je Krist ostavio. To je put koji vodi u vječni život.

Nakon Angelusa
Draga braćo i sestre,
Danas se slavi Nedjelja mora, u znak potpore pastoralu pomoraca. Ohrabrujem pomorce i ribare u njihovu, često teškom i opasnom, poslu kao i kapelane i dobrovoljce u njihovu dragocjenu služenju. Neka Marija, Zvijezda mora, bdije nad vama!
[…]
Želim vam svima dobru i toplu nedjelju! Ne zaboravite, molim vas, moliti za mene. Dobar vam ručak i doviđenja!