Po sv. misi ususret Uskrslom Gospodinu

Poštovani pripadnici naše Vojne biskupije, dragi moji vjernici!
I ovoga Uskrsa, dok kličemo radosni Aleluja, poklik Krista pobjednika, ovom se porukom obraćam svima vama, sa željom da zajedno razmišljamo o Božjoj dobroti i ljubavi prema čovjeku. Ona se najbolje očitovala na samom početku čovjekova stvaranja, kad je on bio pozvan na suradnju s Bogom, a dosegla je svoj vrhunac kad je druga Božanska osoba, Isus Krist, ljubeći nas do kraja, ustanovio na Veliki četvrtak Presveti oltarski sakrament, sv. misu, i tako dao samoga sebe nama pod znakovima kruha i vina.
U ovoj Godini euharistije želim zajedno s vama razmišljati o daru sv. mise koju nam je Uskrsli Krist ostavio i naredio da činimo njemu na spomen te da po njoj živimo.

1. S dolaskom proljeća, s buđenjem novog života u prirodi, dolazi nam i ovo sveto vrijeme “Vazmenog otajstva”, tj. Isusove muke, smrti i uskrsnuća kao konačne Kristove proslave. Krist nas poziva da, prihvaćajući Njegov put, i sami uđemo u Vazmeno otajstvo našeg svagdašnjeg života. On nam daje prigodu da zajedno s Njime prijeđemo isti put, kako bi se i po nama dogodilo uskrsnuće – novost života ne samo za nas nego i za zajednicu kojoj pripadamo. Sv. Pavao i nas glasno potiče da “nadodamo patnjama Kristovim ono što im nedostaje za tijelo njegovo, za Crkvu” (usp. Kol 1,24). To je stvarnost koja nam je ponuđena i u kojoj vidimo smisao i opravdanje vlastitog života. To je put koji kršćanin svjesno odabire i koji slobodno prihvaća u trenutku svoga vjerničkog opredjeljenja za Krista i sakramentalne ugradnje u prasakrament, Crkvu Kristovu.

2. Isus Krist je, ljubeći nas do kraja, želio jednostavno ostati s nama do kraja vremena, kako bismo zajedno s Njim ostvarivali spomen-čin Njegove muke i smrti, da bismo u tom istom otajstvu mogli već sada po vjeri živjeti njegovo uskrsnuće. Svaka sv. misa je slavljenje spomena “blažene muke Krista, tvoga Sina, našega Gospodina, njegova uskrsnuća od mrtvih i uzašašća u nebesku slavu…” (usp. I. euharistijska molitva). Stoga se kod svake sv. mise, koja se događa u zajednici vjernih, sjećamo i slavimo ono isto otajstvo koje se dogodilo na Posljednjoj večeri, na Veliki Petak, u uskrsnom jutru te kod uzašašća i silaska Duha Svetog na apostole.

3. Sv. misa je bitno vezana na povijesni događaj starozavjetnog žrtvovanja, kojem će Krist dati novi sadržaj i novu stvarnost. No, ona je istodobno i posadašnjenje te iste stvarnosti. Naime, Crkva i danas živi od Kristova života, Njegove muke, smrti i uskrsnuća. Sveta misa, o kojoj želimo razmišljati u Godini euharistije, oslanja se na veoma snažnu tradiciju Izabranog naroda, njegova oslobođenja iz egipatskog ropstva te na spomen Pashalne večere, koju će Židovi blagovati, sjećajući se svog oslobođenja iz egipatskog ropstva. Kada taj svetopisamski tekst malo bolje promotrimo (v. Izl 12,1-28), onda vidimo da on u sebi nosi veoma snažnu poruku povijesti, koja je bitna za jedan narod, poglavito za njegovu povijest, ali u isto vrijeme za obitelj – narod u malom – koja se okuplja oko svojega stola. Redovito se navješćuje riječ prenošenjem iskustva, od starijeg na mlađe. Slijedi dijalog između oca i djeteta, kao najmlađeg člana obitelji, koje ocu postavlja pitanja, a otac prenosi i tumači povijest spasenja, na koju su Židovi veoma ponosni. Oni od te vjere žive. Bog se smilovao narodu u Egiptu. “Gospodin je čuo vapaj naš, vidje naš jad, našu nevolju i našu muku. Iz Egipta nas izvede Gospodin rukom jakom i mišicom ispruženom, velikom strahotom, znamenjem i čudesima», čitamo u Knjizi Ponovljenog zakona (26,7-8). Taj navještaj događa se u obitelji, čije svjedočanstvo Božjeg zahvata postaje bitno za opstanak obitelji i cijeloga naroda. I tako se Božja djela prenose kroz obiteljsko slavlje i zajedništvo, gdje otac govori svome sinu o Božjim djelima.

4. Uz to usmeno prenošenje iskustva Božje dobrote prema čovjeku – prema Izabranom narodu – zajednički se blaguje hrana koja podsjeća na naviještenu riječ. Najprije se blaguje janje. Njegova prolivena krv znak je krvi kojom su bili poškropljeni pragovi židovskih obitelji, prije odlaska iz Egipta. Ta je krv oslobodila izraelske prvorođence od uništenja. Osim toga, janjeće meso bilo je znak sigurnosti, za putovanje u neizvjesnost; u slobodu, koja će se dogoditi u prolazu kroz pustinju da se “sažeže” sve ono što može podsjećati na egipatsko ropstvo. Na toj obrednoj večeri blaguje se i beskvasni kruh, koji u pustinji ima svoju trajnost. Jede se i gorko zelje – da ono bude podsjetnik na svu gorčinu egipatskog ropstva te opomena pri svakoj eventualnoj želji za povratkom na pune “egipatske lonce”. Pije se vino zajedništva, jer sudioništvo u istoj čaši predstavlja čvrsto povezanu zajednicu ljudi.

5. Krist je na svojoj Posljednjoj večeri sačuvao tu formu židovske obredne večere, htijući time pokazati navezanost na Božje djelo koje je Gospodin izveo u Starom zavjetu. Krist ne dokida ni Zakon ni Proroke – On ih, jednostvano, nadopunjuje. Zato će na Posljednjoj večeri blagovati janje, jesti beskvasni kruh i gorko zelje, piti vino iz “roda trsova”. Posebno će podsjetiti apostole na starozavjetnu stvarnost egipatskog ropstva i oslobođenja iz tog ropstva, koje je izveo Otac. Ipak, On će svoju Posljednju večeru, uoči svoje muke i smrti, ostaviti kao spomen-čin svega onoga što je govorio i činio; što se dogodilo s Njime u posljednjim danima Njegova života na zemlji. Tada nam je dao euharistiju, da je činimo Njemu na spomen, sjećajući se tako ne samo Njega nego i svega onoga što je On činio, a što mi činimo danas u zajednici Crkve. Uzevši kruh i izgovorivši riječi «Uzmite i jedite od ovoga svi: ovo je moje tijelo koje će se za vas predati» i kalež govoreći «Uzmite i pijte iz njega svi: ovo je kalež moje krvi novoga i vječnoga saveza koja će se proliti za vas i za sve ljude na otpuštenje grijeha. Ovo činite meni na spomen» (iz Rimskog misala), Isus je zaključio Stari savez i sklopio s nama Novi savez u svojoj krvi. Ponavljam, naredio nam je da činimo to njemu na spomen.

6. Prva Crkva je veoma ozbiljno shvatila tu zapovijed. Po njoj se ona razlikuje od židovske zajednice, od “sinagoge”. Crkva baštini Božji zahvat u povijesti Izabranog naroda. Svjesna je da je Krist nadopunio taj Savez i da se novost spasenja događa ne više u krvi janjetovoj, nego u Krvi Kristovoj, koja se prolijeva “za nas i za sve ljude”. Ovdje više nisu pragovi označeni krvlju, nego je od sada svako stvorenje, svaki čovjek označen krvlju Krista Jaganjca. Na prvi dan u tjednu, na dan Uskrsnuća, Krist je na putu prema Emausu pokazao kako zamišlja novozavjetno okupljanje. On putem tumači Pisma i uvjerava apostole na temelju svih proroka i Pisma da je bilo potrebno da Krist prođe kroz muku smrt, da bi tako ušao u proslavu uskrsnuća. Srce je apostolima bilo odviše tvrdo da shate sve što im je govorio. Međutim, kad je Isus učinio pred njihovim očima ono isto što je učinio na Posljednjoj večeri – “uze kruh, izreče blagoslov, razlomi te im davaše” – “uto im se otvore oči te ga prepoznaše…” (v. Lk 24,13-32).

7. Svaka sveta misa koju slavimo sjećanje je na Kristov život, na njegovu muku, smrt i uskrsnuće. Iz prve Crkve ljubomorno čuvamo ovaj dvostruki susret s Kristom. Kod svake sv. mise Crkva nam čita Božju Riječ iz Starog i Novog zavjeta, da bismo u njoj prepoznali koliko nas Bog ljubi. Kršćani su zato pozvani da se svake nedjelje okupljaju u zajednici vjernih, kako bi, slušajući Božju riječ, nastojali u svjetlu te Riječi promatrati svoj život i po njoj živjeti. Krist, bogat milosrđem, želi nam pokazati koliko nas Bog ljubi, iznoseći pred nas veličanstvena Božja djela koja je izveo za nas – za čovjeka. Bog sve što čini, čini iz ljubavi prema čovjeku. I samog Sina Jedinca poslao je u svijet iz ljubavi prema čovjeku. Ta se ljubav i danas u zajednici Crkve navješćuje kroz čitanje Božje riječi i kroz primjenu te Riječi na naš život.
Tekstovi Staroga zavjeta govore nam kako je Bog pripremao poslanje svoga Sina u svijet. Kroz molitvu psalama, ponavljajući misli iz pročitanog teksta, želimo posvijestiti sebi to Božje djelo. Novozavjetni tekstovi iz Poslanica govore nam o iskustvu prve, apostolske Crkve, kako je ona doživljavala naviještenu Božju riječ, te mogućnost da bez straha i mi danas možemo živjeti svoju pripadnost Kristu. Odlomci Evanđelja su Isusov govor u kojem nam On pokazuje što nam je činiti i na koji način živjeti Njegovu riječ u svom životu da bismo je mogli predati budućim naraštajima. Kroz homiliju, propovijed, osluškujemo što nam je naviješteno kako bismo to mogli primijeniti u svagdanjem životu. Pri slušanju homilije trebamo se pitati što nama govori Riječ Božja koju smo čuli i kako je možemo ostvariti u svom životu kroz sljedeći tjedan: u svojoj obitelji, na radnom mjestu, svugdje kamo me Bog šalje kao svoga svjedoka.
Moleći ispovijest vjere glasno želimo izreći da vjerujemo Kristu i njegovoj Crkvi. U molitvi vjernika odgovaramo na Božju riječ i iznosimo Gospodinu molitveni iskaz svoje duše. Time završavamo prvi dio sv. mise, dio u kojem nam je Bog govorio, a mi smo ga htjeli susresti u njegovoj Riječi.

8. U drugom dijelu sv. mise, najprije u prinošenju darova mi donosimo na oltar kruh i vino, “plod zemlje i trsa, rada ruku čovječjih”, svjesni da su i kruh i vino plod čovjekove suradnje s Bogom. Oni označuju sav ljudski rad: trud znanstvenika, koji nastoje oko bolje ishrane čovječanstva; napor naših vojnika i policajaca, koji su u službi mira, muku radnika različitih struka, koji svojim znojem pridonose boljitku svijeta; sav napor liječnika, koji s ljubavlju susreću Krista napuštenog u bratu koji je na bolesničkom krevetu, koji “nadodaje patnjama Kristovim ono što im nedostaje za Crkvu”.
U znakovima kruha i vina donosimo na oltar također sav napor čovječanstva, pa i onih nepoznatih koji svojim malim doprinosom čine da čovjeku bude bolje. Mi dajemo ono što imamo, s molbom da Gospodin od toga učini za nas kruh života i piće duhovno. Koliko bismo toga mogli reći u tajnosti srca i u tom trenutku prinijeti!? Možda i nerazumijevanje koje smo doživjeli na radnom mjestu prošlog tjedna; radost našeg osobnog uspjeha ili radost naše djece; možda bolest i borbu za život naših najbližih… Sve to darujemo Gospodinu u trenutku prinošenja kruha i vina na oltar, da On to upravi Ocu nebeskome onako kako će biti najbolje za nas i za zajednicu kojoj pripadamo.

9. Primivši darove kruha i vina svećenik potom započinje euharistijsku molitvu sjećanja na djelo Kristovo na Posljednjoj večeri. Zapravo, svećenik u tom trenutku “posuđuje” Kristu svoj glas i Krist izgovara nad kruhom i vinom riječi koje je izgovorio na Posljednjoj večeri – “ovo je tijelo moje” i “ovo je krv moja” te time kruh na tajanstven način postaje Kristovo tijelo za nas, a vino Kristova Krv za nas. Tajna je to velika. Kakva radost za duše koje u to vjeruju!
Zapravo, jedino vjerom možemo prihvatiti tajnu euharistiju te poput sv. Petra reći: “Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga!” (Iv 6,68). Crkva se veseli Kristovoj euharistijskoj prisutnosti i crpi snagu za svoj život. Ona nakon izgovorenih riječi pretvorbe, nad kruhom i vinom, nastavlja moliti: za Crkvu, za sv. Oca, za mjesnog biskupa, za zajednicu koja slavi euharistiju, vjerujući u povezanost s onima koji su preminuli, moli zajedno s njima i moli za njih, da bi i oni koji nisu još u punom zajedništvu s Bogom, doživjeli što prije susret s Njime. Svećenik tu svečanu molitvu završava trostrukim davanjem hvale Bogu Ocu po Kristu koji je među nama.

10. Ali, Krist nije ostao s nama, u prvom redu da mu se divimo ili da ga gledamo. On je Bog za nas, On je htio da bude hrana za nas. Zar nam ne veli: “Uzmite i jedite!” i “Uzmite i pijte!” Upravo zato sv. misa ima svoju puninu u blagovanju Tijela Kristova i Njegove Krvi. Da bismo mogli pristupiti Stolu blagovanja potrebno je da pokažemo svoje zajedništvo i zato nas svećenik poziva da izmolimo molitvu djece Božje, Oče naš, koju nas je naučio moliti sam Gospodin Isus. Molitva Oče naš govori nam da je Bog naš otac, da smo mi njegova djeca i da se punim pouzdanjem u Njega možemo nadati i vjerovati riječima apostola Pavla koji kaže: “Znamo pak da Bog u svemu na dobro surađuje s onima koji ga ljube” (Rim 8,28). Zar nije upravo to poruka Isusova Vazmenog otajstva? Zar to nije poruka svake sv. mise? Svi koji smo spremni pristupiti sv. Pričesti posvijestimo sebi činjenicu da je Krist i tu sv. misu slavio upravo za nas. Stoga pristupajmo Kristu i blagujmo ga da bismo od Njega živjeli.

11. Razmišljajući tako o sv. misi, kao daru Uskrslog Gospodina, vjernici mogu mijenjati svijet na bolje. Blagovanje svetog euharistijskog Kruha daje vjerniku nadljudsku snagu, čini ga sposobnim da ostvari herojska djela poput svetih mučenika, poput divnih uzora nesebične ljubavi i prijateljstva. Dovoljno je spomenuti Majku Tereziju, koja je na molbu predstavnika kineske vlade da pošalje sestre u Kinu, koje bi vodile brigu o najsiromašnijima, odgovorila da će rado dati sestre pod uvjetom da s njima pođu i svećenici, jer ne bi mogle izdržati bez Isusa prisutna u euharistiji, tj. bez sv. pričesti.
Također, bez toga Dara, bez euharistije, ne bismo imali u povijesti toliko vrijednih muževa i žena, hrabrih, čestitih mladića i djevojaka, divne djece. Da nije bilo euharistije ne bismo danas mogli slaviti velikane duha i vjere kroz stoljeća sve do naših dana, poput bl. Ivana Merza, sveučilišnog profesora i vojnog časnika, te blaženog kardinala Alojzija Stepinca, koji je za euharistiju rekao: “Nigdje se toliko ne očituje Božja svemoć, Božja dobrota i ljubav kao u Presvetom oltarskom sakramentu.”
Želim, draga braćo i sestre, da svaka sv. misa bude za svakog od nas iskorak u ostvarenje volje Božje u našem životu, da ono što smo nedjeljom na sv. misi čuli i o čemu smo razmišljali pokušamo i živjeti te tako postati Njegovi svjedoci u ovom našem konkretnom svijetu u kojem živimo i jesmo. Zar nam nije uskrsnuli Krist ostavio upravo to kao svoju oporuku!?

12. U svijetu punom egoizma, gdje su užitak i uspjeh bez odgovornosti postali pravilo ponašanja, u mentalitetu gdje vladaju laž, kleveta i ogovaranje, u tom i takvom okruženju poslani smo kao vjernici mijenjati svijet, živeći poput Prve crkve Kristovo poslanje, nadajući se protiv svake nade.
Isus je na Posljednjoj večeri svojim učenicima podario i poželio mir, pred velikim i teškim iskušenjima uputio im je riječi ohrabrenja: “Neka se ne uznemiruje srce vaše i neka se ne straši” (Iv 14,27). Taj mir nije od ovoga svijeta, to nije pax romana, ni pax americana, ni za 21. stoljeće programirani pax globalica, niti ijedan drugi mir što ga ljudi mogu stvoriti, ugovoriti te vojnom silom i diplomacijom osigurati! Kristov mir je onaj dublji i uzvišeniji mir duše, mir savijesti, mir koji proistječe iz vjere i pouzdanja u Gospodina Boga, koji nam je Krist programirao za vječnost. Te su Kristove riječi upućene svakome od nas, i našem vremenu. One odjekuju i u našim sadašnjim prilikama, u našim ljudskim neizvjesnostima i strahovanjima. U svakoj svetoj misi pozvani smo pružiti znak mira i poželjeti ga jedni drugima.
Uskrsli nam Krist poručuje: “Ne boj se, stado malo” (Lk 12,32), “u svijetu imate muku, ali hrabri budite – ja sam pobijedio svijet!” (usp. Iv 16,33). Svaka sv. misa je sigurnost nade da je moguće drugačije živjeti i u suvremenom svijetu te da je svijet koji nas okružuje zapravo gladan te Kristove novosti života.

13. Želio bih da u ovoj Godini euharistije svaki član naše Vojne biskupije još bolje upozna i još više zavoli sv. misu, taj veličanstveni Božji dar koji nam je Uskrsli ostavio. Želja nam je da svi pripadnici naše Biskupije tako zavole Krista u euharistiji, da se rado i često druže s Njime u sv. Pričesti, jer nas želi mijenjati na bolje. Jedino tako suobličavat ćemo se sve više Njemu do stupnja o kojem svjedoči apostol Pavao: “Ne živim više ja, nego živi u meni Krist” (Gal 2, 20). To se događa sa svima, sa svakim čovjekom, koji se približi Isusu Kristu. I kad je tako sjedinjen s Kristom, postaje poput evanđeoskog svjetla, kvasca i soli u zajednici u kojoj živi.
S tim željama pristupam svima Vama, gospodo ministri, gospodine načelniče Glavnog stožera, gospodine ravnatelju policije, gospodo državni tajnici pomoćnici ministara, gospodo generali i admirali, gospodo časnici i dočasnici hrvatske vojske i policije, dragi vojnici i policajci, poštovani državni službenici, poštovani branitelji i umirovljenici, želeći da po Kristovu uskrsnuću spoznamo još više ljubav Božju prema nama, koju nam je ostavio u svakoj sv. misi. U tim mislima svima želim sretan i blagoslovljen Uskrs!

Vaš
Mons. Juraj Jezerinac
vojni ordinarij

Zagreb, 22. veljače 2005.
na blagdan Katedre sv. Petra