Feldkirch, 30. 12. 1997. (IKA/KAP) – “Ne želim prihvatiti osnivanje klinike za pobačaje, a da ništa ne učinim”, izjavio je biskup Feldkircha dr. Klaus Kueng. Ta bi klinika trebala biti otvorena u njegovoj biskupiji, u gradu Bregenzu (Austrija). Zbog toga je mons. Kueng i odlučio slaviti misu 28. prosinca – na blagdan Svete Obitelji Isusa, Marije i Josipa te Nevine dječice – kao početak ostalih pothvata usmjerenih u zauzimanju protiv otvaranja takve klinike. Prema biskupovoj želji, u tijeku mise molilo se napose za djecu koja su ubijena prije rođenja. “Onaj tko pobačaj označuje kao ‘rješenje’, previđa da tim ‘rješenjem’ jedan čovjek napušta život i da najmanje jedan drugi čovjek – tj. žena i buduća majka – cijeli život trpi zbog toga”, izjavio je dr. Kueng. Prema njegovim riječima, žene koje se odluče za pobačaj često nisu samo “počinitelji” već su još češće “žrtve”. Puno njih je izloženo društvenom pritisku očeva začete djece ili obitelji. No, ističe biskup Kueng, nije dovoljno samo govoriti, već je nužno tim ženama pružiti i “konkretnu pomoć”. Jedna od mogućnosti je posvojenje, rekao je mons. Kueng i dodao: “Svaka žena koja treba bilo materijalnu bilo neku drugu pomoć, kako bi dobila dijete, može se i treba se obratiti Crkvi. I svaka bi žena trebala moći, bez grižnje savjesti, dati svoje dijete na posvojenje.”
Biskup Kueng za sljedeću je godinu najavio i pomoć ženama koje poslije učinjenog pobačaja trpe, bilo od psihičkih bilo od fizičkih smetnji. O tome se, ističe biskup, do sada “smrtno šutjelo” ili se pak o tim ženama govorilo da su “preosjetljive” samo zato što su trpjele od osjećaja grješnosti ili su bile depresivne.
U biskupijskom listu “Vorarlberger Kirchenblatt” svoja su stajališta iznijeli i “dječji liječnici” – pedijatri, te izrazili svoje nezadovoljstvo zbog odluke da se u Bregenzu otvori klinika za pobačaje. Ima toliko bračnih parova bez djece, a koji ih toliko žele da bi “svako pobačeno dijete kod njih zauzelo mjesto toga priželjkivanog djeteta”, zaključuju pedijatri. Političari bi, zahtijevaju liječnici, trebali štiti najslabije građane. U javnim bi se raspravama dijete trebalo staviti u središte pozornosti, te bi trebalo poticati na ozračje u kojem bi dijete “uvijek, svugdje i bilo kada bilo dobrodošlo”. “Kad bi mrtva djeca imala pravo glasa, zakoni bi sigurno izgledali drugačije, no njihova imena nisu nigdje upisana”, stoji doslovno u tekstu koji izražava stajalište tih pedijatara, koji su “pogođeni tom mrljom na našem društvu.”