Uz podnevnu molitvu “Kraljice neba” u nedjelju, 12. svibnja 1996. Papa je samo pozdravljao nazočne i istaknuo važnost blaženika koje je toga dana uzdignuo na čast oltara, osobito milanskoga nadbiskupa kardinala Alfreda Idelfonsa Schustera.

Uvodno biblijsko čitanje: “Blagoslovljen Bog i Otac Gospodina našega Isusa Krista, on koji nas blagoslovi svakim blagoslovom duhovnim u nebesima, u Kristu. Tako: u njemu nas sebi izabra prije postanka svijeta da budemo sveti i neporočni pred njim; u ljubavi nas predodredi za posinstvo, za sebe, po Isusu Kristu, dobrohotnošću svoje volje, na hvalu Slave svoje milosti” (Ef 1,3-5).

1. U Mariji, “milosti punoj”, Crkva je prepoznala “svu svetu i slobodnu od svake grešne ljage”, “urešenu već od prvog časa njezina začeća sjajem sasvim osobite svetosti” (LG, 56).
To je prepoznavanje zahtijevalo dugi put proučavanja koje je konačno dovelo do sveeanog proglašenja vjerske istine o Bezgrešnom začeću.
Naziv “milosti puna” kojim se anđeo u navještenju obratio Mariji, ukazuje na izvanrednu Božju naklonost udijeljenu nazaretskoj djevojci radi naviještenoga majčinstva, ali taj naziv još izravnije pokazuje učinak božanske milosti u Mariji; Marija je bila duboko i trajno prožeta milošću i stoga posvećena. Naslov Keharitomene ima vrlo zgusnuto značenje, koje Duh Sveti nije nikada prestao produbljivati u Crkvi.

2. U prethodnoj sam katehezi istaknuo da u anđelovu pozdravu izraz “milosti puna” ima gotovo vrijednost imena: to je Marijino ime u očima Božjim. Po semitskoj običaju ime izražava stvarnost osoba i stvari na koje se odnosi. Stoga, naslov “milosti puna” očituje najdublji doseg osobnosti mlade nazaretske žene: toliko je uobličena milošću i predmet Božje naklonosti, da se upravo time može definirati.
Koncil podsjeća da su na tu istinu smjerali crkveni oci kad su Mariju nazivali “sva sveta”, tvrdeći istodobno da je bila “oblikovana od Duha Svetoga i učinjena novim stvorenjem” (LG,56).
Milost, shvaćena u značenju “milosti posvećujuće” koja izvodi osobnu svetost, ostvarila je u Mariji novo stvorenje, učinivši je posve sukladnom s Božjim naumom.

3. Tako je proučavanje moglo Mariji pripisati savršenstvo svetosti koje je, da bude potpuno, moralo nužno obuhvatiti početak njezina života.
U pravcu te izvorne čistoće bio je, reklo bi se, potaknut palestinski biskup koji je živio između 550. i 650. godine, Theoteknos iz Livije. Predstavljajući Mariju kao “svetu i svu lijepu”, “čistu i bez ljage”, on je smjerao na njezino rođenje ovim riječima: “Rađa se kao kerubini, ona koja je od čiste i netaknute gline ” (Pohvala za blagdan Uznesenja, 5-6).
Taj posljednji izraz, podsjećajući na stvaranje prvoga čovjeka, oblikovanog iz gline koja nije bila okaljana grijehom, pridaje Marijinu rođenju ista svojstva: i Djevičin je postanak bio “čist i neokaljan”, to jest bez ikakva grijeha. Usporedba s kerubima, osim toga, potkrepljuje izvrsnost svetosti koja je označavala Marijin život već od samoga početka.
Theoteknosova tvrdnja označava znatan korak na putu teološkog razmišljanja o otajstvu Spasiteljeve Majke. Grčki i istočni oci prihvaćali su čišćenje koje je u Mariji proizvela milost – bilo prije utjelovljenja (sv. Grgur Nazijanski, Govor 38,16), bilo u samom času utjelovljenja (sv. Efrem, Saverijan iz Gabale, Jakov iz Saruge). Theoteknos iz Livije, kao da traži za Mariju potpunu čistoću od samoga početka njezina života. Zapravo, ona koja je bila određena da postane Majkom Spasiteljevom, nije mogla ne imati savršeno sveto porijeklo, bez ikakve ljage.

4. U 8. stoljeću, Andrija Kretski prvi je teolog koji u Marijinu rođenju vidi novo stvaranje. Tako on tumači: “Danas čovječanstvo, u svem sjaju njezine neokaljane plemenitosti, prima svoju drevnu ljepotu. Sramote grijeha potamnile su sjaj i draž ljudske naravi; ali kada se rada Majka ljepote u pravom smislu riječi, ta narav u njezinoj osobi, ponovno stječe svoje drevne povlastice te je oblikovana prema uzoru savršenom i zaista dostojnom Boga… Danas započinje preobrazba naše naravi i ostarjeli svijet, podložne posve božanskoj preobrazbi, prima prvine drugoga stvaranja” (Propovijed o Marijinu rođenju).
Ponovno uzimajući sliku prvobitne gline, on tvrdi: “Djevičino tijelo je zemlja koju je Bog izdjelao, prvina adamske tvari pobožanstvenjene u Kristu, slika doista slična prvotnoj ljepoti, glina umiješana rukama božanskoga umjetnika” (Propovijed o Marijinu usnuću).
Marijino čisto i bezgrešno začeće pojavljuje se tako kao početak novoga stvaranja. Riječ je o osobnoj povlastici udijeljenoj ženi odabranoj da bude Kristovom Majkom, čime je naviješteno doba preobilne milosti koju je Bog namijenio cijelom čovječanstvu.
Taj nauk, koji su u istom 8. stoljeću preuzeli sveti German Carigradski i sveti Ivan Damašeanski, rasvjetljuje vrijednost izvorne Marijine svetosti, prikazane kao početak otkupljenja svijeta.
Na taj način crkveno razmišljanje prihvaća i tumači izvorni smisao naslova “milosti puna” koji je anđeo dao Svetoj Djevici. Marija je puna milosti posvećujuće, i to od prvoga trenutka svoga života. Ta je milost, prema Poslanici Efežanima (1,6), dana u Kristu svim vjernicima. Izvorna Marijina svetost nenadmašivi je uzor dara i razlijevanja Kristove milosti u svijetu.