“Potrebno je da se na svakoj razini očituje, razvija i raste duboki crkveni smisao, velikodušna otvorenost pastoralnim potrebama naroda Božjega, uzajamna i iskrena suradnja između svjetovnog i redovničkog svećenstva za podupiranje hoda u vjeri onih muškaraca i žena koji namjeravaju slijediti Isusa, posvetivši mu se nepodijeljena srca”. To preporuka Ivan Pavao II. u godišnjoj Poruci za XXXIII. svjetski dan molitve za zvanja, koji će se slaviti 28. travnja 1996., IV. vazmene nedjelje.
Evo teksta Poruke:

Časna braćo u episkopatu,
Predraga braćo i sestre cijeloga svijeta!

1. Zvanja u kršćanskoj zajednici
Kao što sjeme daje obilan plod na dobroj zemlji, tako i zvanja velikodušno niču i dozrijevaju u kršćanskoj zajednici.
Upravo se u njoj, ustvari, očituje otajstvo Oca koji poziva, Sina koji upućuje i Duha koji posvećuje: “Zvanje, poziv Božji, rađa se u iskustvu zajednice i urađa zauzetošću s općom Crkvom i određenom zajednicom.”
(Izjava Prvog kongresa za zvanja latino-američkog kontinenta).
Potrebno je, stoga, da se na svakoj razini očituje, razvija i raste duboki crkveni smisao, velikodušna otvorenost pastoralnim potrebama naroda Božjega, uzajamna i iskrena suradnja svjetovnog i redovničkog svećenstva za podupiranje hoda u vjeri onih muškaraca i žena koji namjeravaju slijediti Isusa posvetivši mu se nepodijeljena srca.

2. “I vi dođite pa se kao živo kamenje ugrađujte u duhovni Dom” (1 Pt 2,5)
Treba započeti od zajednica da se pripravi plodno tlo, na kojem se može Božje djelovanje snažno širiti a njegov poziv biti prihvaćen i shvaćen. “Zasigurno je da postoji hitna potreba prepravljanja kršćanskog tkiva ljudskoga društva. No uvjet da do toga dođe je prepravljanje kršćanskog tkiva samih crkvenih zajednica” (Christifideles laici, 34).
Doista, široko polje pastoralnog djelovanja u prilog zvanja tek treba potpuno vrednovati u nekim pogledima, premda je svijest za taj doseg kršćanskog života u porastu te se umnažaju poticaji za njegovo ostvarenje. Otkriće vlastitog zvanja, kakvo god ono bilo, ne može biti uzrokom zanemarivanja drugih evanđeoskih opredjeljenja potrebnih Crkvi da bude ono što jest: sredstvo i slika Kraljevstva Božjega na zemlji.
Samo žive kršćanske zajednice znaju brižno prihvatiti zvanja a onda ih pratiti u njihovu razvoju, kao brižne majke rast i sreću ploda svoje utrobe. “Djelatni subjekt i nositelj pastorala zvanja jest crkvena zajednica kao takva u različitim svojim izričajima: počevši od sveopće do partikularne Crkve, i od župe do drugih oblika zajednica, koje se danas mnogovrsno javljaju u Božjemu narodu” (Pastores dabo vobis, 41).
Ali naše zajednice trebaju više vjerovati u važnost prijedloga različitih nacrta kršćanskoga života i crkvenih uloga, služenja i karizmi, koje Duh stoljećima budi, a koje pastiri Crkve priznaju zakonitima i izvornima. I danas, dok se društvo brzo i stubokom mijenja, u zajednicama onih koji vjeruju kršćanska ponuda treba pobijediti svaku vrstu pasivne rezignacije i s povjerenjem i hrabrošću dati puni smisao naviještanju Božje prisutnosti i djelovanja u čovjekovu životu.
Danas, pred izazovom suvremenoga svijeta, treba dodatne evanđeoske odvažnosti da bi se ostvarila zadaća promicanja zvanja u skladu s Božjim pozivom da se neprestano moli za radnike u širenju Kraljevstva Božjega (usp. Mt 9,37-38).

3. “Vi, nekoć Ne-narod, a sada narod Božji” (1 Pt 2,10)
Kršćanski poziv, dar Božji, baština je svih. I oženjene i zavjetovane, sve je Bog pozvao da naviještaju Evanđelje i prenose spasenje; ne sami nego u Crkvi i s Crkvom. “Evangelizacija nije nikada ni za koga individualna i izolirana, nego duboko crkvena” (Evangelii nuntiandi, 60). Općem Božjem pozivu živjeti i svjedočiti navještaj spasenja, pridružuju se posebni pozivi sa specifičnim zadaćama unutar Crkve; oni su plod posebne milosti i zahtijevaju dodatnu moralnu i duhovnu obvezu. To su pozivi na svečeništvo, na redovnički, misionarski i kontemplativni život.
Ta posebna zvanja zahtijevaju poštovanje i prihvaćanje, punu raspoloživost u predanju vlastitog života, neprestanu molitvu prošnje. Osim toga ona pretpostavljaju ljubaznu pažnju te znalačku i mudru prosudbu za klice zvanja u srcima tolikih mladića i djevojaka. “Veoma je važno, osobito danas, proširiti i ukorijeniti uvjerenje da svi elanovi Crkve, bez iznimke, imaju milost i odgovornost u brizi za zvanja” (Pastorem dabo vobis, 41).
Neki misle da, pošto Bog zna koga zvati i kada zvati, nama ne preostaje nego čekati. Oni doista zaboravljaju da najviši božanski poticaj ne oslobađa čovjeka obveze da mu odgovori. Doista, mnogi pozvani spoznaju božanski izbor u prikladnim okolnostima, uvjetovanima također životom kršćanske zajednice.
U mnogim mladima, zavedenima komunizmom i krizom ideala, traženje izvornog stila života može dozrijeti, ako ga podupire dosljedno i radosno svjedočenje kršćanske zajednice, u raspoloživosti da sluša krik svijeta žednog istine i pravde. Tada se srce lako otvara velikodušnom prihvaćanju dara poziva na posvećenje.

4. “Gledajte, braćo, sebe, pozvane” (1 Kor,26)
Crkva mora pokazati svoje autentično lice u svakidašnjem naporu vjernosti Bogu i ljudima. Kad ona ostvari to poslanje s dubokim skladom, postaje milosno tlo za rađanje hrabrih izbora odgovornosti bez pridržaja za Evanđelje i za narod Božji.
Po osobitim zvanjima Gospodin jamči Crkvi trajnost i snagu i istodobno je otvara novim i drevnim potrebama svijeta da bude znak Boga živoga i da pridonese izgradnji ljudskoga društva u perspektivi “civilizacije ljubavi”.
Svako se zvanje rađa, hrani i razvija u Crkvi i s njom je povezano po porijeklu, razvoju, određenju i poslanju. Zbog toga su biskupijske i župske zajednice pozvane da utvrđuju zauzetost za svećenička i redovnička zvanja naročito naviještanjem Riječi, slavljenjem sakramenata i svjedočenjem dobrotvorne ljubavi. Osim toga, one moraju voditi računa o nekim neophodnim uvjetima za pravi pastoral zvanja.
Potrebno je, nadasve, da zajednica zna slušati Riječ Božju kako bi prihvatila božansko svjetlo koje usmjeruje čovjekovo srce. Sveto pismo je sigurni vodič kad se čita, sluša i kad se o njemu razmišlja u Crkvi. Približavanje doživljaja biblijskih likova i, nadasve, čitanje Evanđelja pripravljaju trenutke iznenađujućih rasvjetljenja i korjenitih osobnih izbora. Kad Biblija postane knjiga zajednice, tada je lakše slušati i prihvatiti glas Božji koji poziva.
Stoga je potrebno da zajednice znaju uporno moliti da se ostvari Gospodinova volja, koja naglašuje prvenstvo duhovnog života u svakodnevici. Molitva pruža dragocjene snage da se slijedi Gospodinov poziv za stavljanje u službu duhovnog, moralnog i materijalnog ljudskog dobra. Liturgijski je iskustvo glavni put za odgoj u molitvi. Kad je liturgija izdvojena, u opasnosti je osiromašenja; no, ako je popraćena dubokim i produženim razdobljima osobne molitve i šutnje, provedenima u prisutnosti Gospodinovoj, postaje učiteljicom koja vodi zajedništvu s Bogom. Od liturgije treba napraviti središte kršćanskog života, kako bi se, zahvaljujući njoj, stvorilo pogodno ozračje za velike odluke.
Zatim, zajednica mora biti osjetljiva za misionarski domet, postavši karikom spasenja onima koji još ne poznaju Krista, Otkupitelja čovjeka: u živoj i rasprostranjenoj misionarskoj osjetljivosti nalazi se druga pretpostavka za rađanje i utvrđivanje zvanja. Ako zajednica snažno živi Gospodinovu zapovijed: “Pođite, dakle, i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga” (Mt 28,19), neće u njoj uzmanjkati velikodušnih mladih koji se odlučuju prihvatiti zadaću razglašavanja ljudima našega vremena, često obeshrabrenima ili ravnodušnima, navještaj istinskog i uvijek suvremenog Evanđelja.
Naposljetku, zajednica mora biti otvorena služenju siromašnima. Način poniznosti i odricanja, svojstven opredjeljenju za siromahe, dok predstavlja najistinskije lice kršćanske zajednice zauzete u svim svojim sastojnicama da pomogne braći iskušavanoj neimaštinom i trpljenjem, pridonosi stvaranju naročito pogodnog ozračja za prihvaćanje dara zvanja. Doista, “služenje ljubavi temeljni je smisao svakoga poziva (…). Zato se vjerodostojni pastoral zvanja nikada neće umoriti u odgajanju djece, adolescenata i mladih za radosno prihvaćanje obveze, za nesebično služenje, za požrtvovnost i za bezuvjetno sebedarje” (Pastores dabo vobis, 40).

5. “Kao što mene posla Otac, i ja šaljem vas” (Iv 20,21)
Pastoral zvanja poziva da se uključe sve sastojnice Crkve. Nadasve biskupi, koji svojom pastirskom službom u zajednici uprisutnjuju Gospodina Isusa i koji su po raspoznavanju karizmi jamci izvornosti darova Duha. Od njih se očekuje da promiču svako prikladno djelovanje u prilog zvanja, podsjećajući sve vjernike na ovu temeljnu zadaću kojoj je molitva glavni izričaj. U Crkvi, spomenu i sakramentu prisutnosti i djelovanja Isusa Krista koji poziva na nasljedovanje, biskupi neka naviještaju, u propovijedima i drugim činima naučavanja, milost zaređenih službi i drugih oblika posvećenoga života; neka pozivaju sve da odgovore vlastitom pozivu velikodušnom poučljivošću Božjoj volji; neka oživljuju duh molitve i potiču osobnu i skupnu odgovornost; neka podržavaju, vode i usklađuju, uz pomoć biskupijskih ravnatelja i drugih odgovornih osoba biskupijski centar za pastoral zvanja.
Uz biskupe, od prvotne je važnosti uloga prezbitera, biskupijskih i redovničkih. Potičući crkvene zajednice, oni mogu mnogo u buđenju i usmjeravanju zvanja duhovnim savjetom i primjerom života radosno utrošenog za braću. Njihovoj je odgovornosti često povjerena osjetljiva zadaća hrabrenja djevojaka i mladića koje Bog poziva: ovi će morati moći u njima naći sigurne i odgovorne duhovne vođe, također istinske svjedoke života potpuno darovanog Gospodinu.
Osim toga, važan je udio katehista, koji često imaju produženi i izravni kontakt s djecom, adolescentima i mladima, osobito u tijeku priprave za sakramente kršćanske inicijacije. I njima je povjerena zadaća osvjetljivanja vrijednosti i važnosti posebnih zvanja u Crkvi, potvrđujući tako da vjernici žive puninu poziva koji im Bog upućuje za dobro svih.
Napokon bih se htio obratiti vama, dragi mladi, i ponoviti vam s ljubavlju: budite velikodušni u darivanju života Gospodinu. Ne bojte se! Ništa se ne morate plašiti, jer Bog je Gospodar povijesti i svemira. Dopustite da u vama raste želja za velikim i plemenitim naumima. Gajite osjećaje solidarnosti: oni su znak Božjeg djelovanja u vašem srcu. Stavite na raspolaganje svojim zajednicama darove koje vam je Providnost podarila. Što ćete spremnije darovati sami sebe Bogu i braći, to ćete više otkrivati pravi smisao života. Bog mnogo od vas očekuje!

6. “Molite gospodara žetve…” (Mt 9,38)
Zaključujem ova svoja razmišljanja pozivajući vas, predraga braćo i sestre, da u molitvi preporučate svoje zajednice, da bi, sjedinjene po uzoru na prvu kršćansku zajednicu u pažljivom slušanju Riječi Božje i prizivanju Duha Svetoga, pod zaštitom Djevice Marije, bile blagoslovljene mnogim svćaeničkim i redovničkim zvanjima.

Gospodinu Isusu uzdižem svoju žarku molitvu za postizanje dragocjenog dara brojnih i svetih zvanja:

Gospodine, ti si htio spasiti ljude
i utemeljio si Crkvu kao zajedništvo braće,
sjedinjene u tvojoj ljubavi.
Prolazi i dalje među nama
i pozivaj one koje si izabrao
da budu glas tvoga Svetoga Duha,
kvasac pravednijeg i bratskijeg društva.
Daj nam, Oče nebeski, duhovne vođe
tako potrebne našim zajednicama:
prave svećenike Boga živoga
da, prosvijetljeni tvojom Riječi,
znaju govoriti o tebi
i poučiti druge razgovarati s tobom.
Neka tvoja Crkva poraste
cvatom posvećenih,
koji će ti sve predati
da bi ti mogao sve spasiti.
Neka naše zajednice slave
s pjesmom i hvalama
Euharistiju, kao hvalu
tvojoj slavi i dobroti,
i da bi znali ići putovima svijeta
naviještajući radost i mir,
dragocjene darove tvoga spasenja.
Svrni svoj pogled, Gospodine, na cijelo čovječanstvo
i očituj svoje milosrđe muževima i ženama
koji te u molitvi i čestitom životu
traže a još te nisu susreli:
otkrij im se kao put koji vodi Ocu,
kao istina koja oslobađa,
kao život bez kraja.

Daj nam, Gospodine, da živimo u tvojoj Crkvi
u duhu vjernog služenja i potpunog darivanja,
kako bi naše svjedočanstvo
bilo uvjerljivo i plodno. Amen!

Svima vam s ljubavlju upućujem svoj posebni apostolski blagoslov.

Iz Castelgandolfa, 15. kolovoza 1995, na blagdan Uznesenja Blažene Djevice Marije.

Ivan Pavao II.