Hrvatska provincija sv. Jeronima franjevaca konventualaca objavila je zbirku pjesama “Poezija koja se ne pjeva” čiji je autor član Provincije fra Stanko Duje Mijić. Zbirka je podijeljena na tri dijela. Prvi dio “Dani” obuhvaća pjesme nastale od 1961. do 1963. godine, a tematski su najvećim dijelom vezane uz promišljanje o Kristu i njegovoj ljubavi, ali i njegovoj žrtvi na Golgoti, i sve to povezano sa životom običnog smrtnika. Drugi dio “Sutoni” obujmom je najmanji, ali sadržajem nosi možda i najjaču poruku, tj. svijest vlastite nemoći. Do izražaja dolazi autorov vapaj Gospodinu, poglavito u pjesmi “Ne mogu”, gdje čitamo “tvoji mi puti postadoše blato i što nekad gledah ushićenog srca postade mi kamen spoticanja… oprosti, ne mogu, ne mogu Kriste”. No, na kraju dolazi Kristova riječ ohrabrenja “ja tebe izabrah i šaljem: rod svoj donesi. I kliktat ćeš radosno mogu, mogu, mogu!” Posljednji dio “Jutra” donosi smirenje duše nakon “bure”, a autor pjeva i o blizini Boga kojega prepoznaje u bližnjem i kojem je spreman služiti “ja pjevam o tebi ja razmišljam o tebi o, čovječe, brate patniče, da tvoji dani patnje postaju moj radni dan… jedina moja briga kako Boga dati”. (ika-mb/sa)