Pogreb don Anđela Kolića
Pogreb don Anđela Kolića
Soline (IKA )
Ostat će zapamćeno i zabilježeno da su upravo za njegova službovanja u Istu napravljeni najveći radovi na obnovi, popravcima, cjelovitoj restauraciji svih crkava u župi: župne crkve Sv. Nikole, crkve Gospe od zdravlja na brdu Straža, zvonika, župne kuće, seoskih kapelica, a izgrađen je i crkveni trg sv. Nikole
Soline, (IKA) – Svećenik Zadarske nadbiskupije don Anđeo Kolić, koji je preminuo u ponedjeljak 28. travnja u 85. godini života i 59. godini svećeništva, pokopan je u utorak 29. travnja u svojoj rodnoj župi Soline na Dugom otoku. Misu zadušnicu u župnoj crkvi Sv. Jakova i sprovodni obred predvodio je zadarski nadbiskup Ivan Prenđa, uz sudjelovanje brojnih svećenika i vjernika iz Solina, Ista, Kukljice, Sestrunja, Zadra. “Gospodin ga je na obali mora susreo i pozvao za sobom. Njegov životni luk zatvorio se u visokim godinama života na drugoj obali, zadarskoj, koja ga je prihvatila nakon bolnog smiraja, te oproštaja na išćanskoj obali koju je tako zavolio. O njoj je govorio s rijetkom upornošću svećenika koji se opredijelio za svoj narod da mu služi do kraja života”, istaknuo je mons. Prenđa, dodavši da se dug život don Anđela gleda u svjetlu Božje riječi koja otkriva Božju osjetljivost na suočavanje s križem. “Pred otajstvom čudesne plodnosti časa križa, svaki svećenik mora se odlučivati u hodu, svakog trenutka: sačuvati vlastiti život i tako ga izgubiti ili se odreći vlastitog života i tako ga sačuvati. Polazeći od Krista, to odricanje od života darivanje je sebe Bogu i bližnjemu. Tko shvaća tajnu plodnosti sadržane u Kristovoj smrti, razumije da je jedini način kako ga se nasljeduje posvemašnje služenje bližnjima”, rekao je nadbiskup. Don Anđeo je brazdu svećeničkog života zaorao ređenjem 10. rujna 1949. g. i mladom misom u Solinama. Brazda koju je kao svećenik obrađivao zvala se Sestrunj, Ugljan, Vrsi, Kukljica, a najduža je na Istu, 34 godine. Tri je godine bio vicerektor u Bogoslovnom sjemeništu u Zadru. “Ni u 85. godini života nije pristao biti umirovljenik. Jednostavno nije želio i nije tražio mirovinu. Kad sam mu na Istu za pastirskog pohoda rekao: ‘Nije li Vam teško, a da nađete kutak mira u Svećeničkom domu u Zadru?’ Rekao mi je jasno i odrješito: ‘Nemojte mi više o tome govoriti. Ja ostajem na Istu”, prisjetio se mons. Prenđa. “Bio je cijelog života blizu križa zbog zdravlja. S ganućem je govorio o godinama kad mu je izgledalo da se bliži Gospodinovo kucanje na vrata zemaljskog života. No Gospodin je imao svoj plan. Dodavao mu je nove i nove godine. A on je, uz križeve bolesti, bio budan pastir. Pratio je zbivanja u društvu, svijetu i u Crkvi. Bio je dobro informiran svećenik. Čitao je i molio, propovijedao jasno i uvjerljivo. Bio je vjeran svećeničkom zajedništvu kojeg nikad nije zaboravljao niti zanemarivao usprkos hladnoći i nevremenu. Ljeti i zimi, dolazio je zamotan šalom, ali je dolazio jer je želio biti s braćom. Svećeničke rekolekcije u Zadru bile su za nj snažna postaja okrepe i susreta s braćom. Njegova pitanja kod izlaganja bila su konkretna i izražavala su brižnu dušu pastira zauzeta za Božju stvar”, rekao je mons. Prenđa. Istaknuo je kako je don Anđeo volio Ist kojemu je podario polovicu svećeničkog služenja. “I Ist je njega volio. Dirljiva je bila briga išćanskog vjernika za svoga župnika. Ta uzajamnost se ispreplitala”, naglasio je nadbiskup. Zahvalio je Gospodinu za dar njegovog života, za njegovu svijest o izabranju u svećeništvo, njegovu ljubav prema nadbiskupiji, za strpljivo nošenje križa života i za radost koju je sijao oko sebe. “Hvala Gospodine što si mu podario milost da Tvoje lice ugleda baš na blagdan Tvoje Majke, Gospe od Zečeva, kojoj je vjerno dolazio svake godine da je počasti, preporuči joj se i da svoju župu Gospi izruči”, zaključio je mons. Prenđa u propovijedi. Pozvao je na molitvu za plemenitu dušu don Anđela, da Gospodin svog svećenika koji je život utrošio za Njegovo Evanđelje, primi u svoje Kraljevstvo. Od don Anđela se oprostio i župnik Solina don Anđelo Zorić, a uime župljana Ista o svom dugogodišnjem pastiru, eruditu i intelektualcu, Nives i Nikica Kozulić su rekli: “I sam otočanin brzo je prihvatio naš način života na otoku. Premda narušenog zdravlja, od samog početka posvetio se radu s pukom, osobito s mladima, podržavajući organizaciju košarkaških turnira za vrijeme kojih je organizirao tribine u crkvi o aktualnim i zanimljivim temama za mlade i odrasle. Često ih je okupljao u župnom dvoru učeći ih dobru i zajedništvu uz razgovor, šah i pjesmu. Posebno se trudio sačuvati i obnoviti stare običaje mjesta. Njegov dom bio je otvoren za domaće i strane putnike s kojima je sve rado dijelio. Skrbio je i molio za potrebite u duši. O svim događajima na Istu izvještavao je u lokalnim novinama. Na svakodnevnim misama koje je do zadnjeg dana održavao upućivao je vjernike na vjerske emisije i poučne članke Glasa Koncila sa željom da dobrota uđe u sve domove našeg malog mjesta. Osobito se trudio uključivati vjernike laike u službu Božju. Ukazivao je na vrijednosti zajedništva, mira i dobrote u obitelji i zajednici. Kad je mogao ostvariti zasluženu mirovinu i boravak u Svećeničkom domu u Zadru, izabrao je ostanak na Istu. Nije se dogodilo da je na Istu izostalo dnevno misno slavlje. Tako je i u utorak, 22. travnja u 85. godini života služio posljednju večernju misu. Ostat će zapamćeno i zabilježeno da su upravo za njegova službovanja u Istu napravljeni najveći radovi na obnovi, popravcima, cjelovitoj restauraciji svih crkava u župi: župne crkve Sv. Nikole, crkve Gospe od zdravlja na brdu Straža, zvonika, župne kuće, seoskih kapelica, a izgrađen je i crkveni trg sv. Nikole. Naša je nastojanja svesrdno podržavao. Hvala za sve dobro što je u 34 godine svog službovanja učinio za našu župnu zajednicu Ist”. Don Anđeo je dobrodošlicu i pažnju uvijek iskazivao i stranim gostima ljeti na otoku. U misi bi im se uvijek obraćao na talijanskom, engleskom i njemačkom jeziku, te Nadbiskupija raspolaže i dopisom u kojem jedan talijanski sjemeništarac zahvaljuje za don Anđela rekavši da ga je susret s njim jednog ljeta na Istu utvrdio u njegovu duhovnom pozivu.