Split, (IKA) – U Kliničkom bolničkom centru Firule u Splitu 16. prosinca preminuo je u 88. godini života fra Julijan Ramljak, svećenik Franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja. Misu zadušnicu u crkvi Gospe Visovačke na Visovcu za pokojnog fra Julijana predvodio je u 19. prosinca šibenski biskup Ante Ivas. Na kraju mise od fra Julijana su se oprostili: uime Franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja definitor fra Ante Branko Periša umjesto odsutnoga provincijala fra Željka Tolića, uime Franjevačke provincije Sv. Jeronima provincijal fra Bernardin Škunca, uime samostana Gospe Karmelske u Omišu gvardijan fra Stipe Šušnjara, uime župe Sv. Ante Padovanskoga u Drnišu župnik fra Mate Gverić i fra Marko Duran, uime župljana župe Sv. Petra u Siveriću župnik fra Stipe Matić, uime vjernika župe sv. Ilije u Studencima direktor Instituta Ivo Pilar iz Zagreba Vlado Šakić, uime braće u samostanu Gospe Visovačke gvardijan fra Ivan Buljević, koji je nakon mise zadušnice na samostanskom groblju predvodio pogrebne obrede.
Fra Julijan rođen je 5. studenoga 1918. u Siveriću kraj Drniša. Osnovnu školu završio je u rodnom mjestu i Drnišu, klasičnu gimnaziju u Sinju, a filozofsko-teološki studij na Visokoj franjevačkoj bogosloviji u Makarskoj. U franjevački novicijat stupio je 28. srpnja 1937. na Visovcu. Doživotne zavjete položio 24. rujna 1941. u Makarskoj. Za svećenika je zaređen 18. kolovoza 1943. u Makarskoj. Mladu misu proslavio je u rodnom Siveriću, 29. kolovoza 1943. godine.

Kao mladomisnik fra Julijan je, 10. veljače 1944., određen na službu u franjevački samostan Gospe Visovačke na otoku Visovcu. Pastorizirao je vjernike u župama visovačkoga okružja, u župi sv. Katarine u Dubravicama i u župi Sv. Jurja u Rupama. Zatim je, od 13. ožujka 1945. do 9. prosinca 1947. pastorizirao župu sv. Ilije u Kljacima i župu Pohođenja Marijina u Gracu kraj Drniša. Poznavajući putove kroz Drnišku krajinu, često koristeći rodnu kuću u Siveriću kao sklonište, pješice je obilazio katoličke vjernike i s njima se sastajao na misno slavlje, sve do dana hapšenja. 19 listopada 1947. fra Julijan je uhapšen u župnoj kući u Gracu i odveden na saslušanje u Drniš. Prvo suđenje “narodna vlast” održala je u Drnišu, 7. prosinca 1947. i osudila ga “na 8 (osam) godina lišenja slobode s prisilnim radom i na gubitak političkih i pojedinačnih građanskih prava u trajanju od 5 (pet) godina”. Iz Drniša je bio prebačen u zatvor u Šibeniku gdje je ostao do 24. siječnja 1948. Iz šibenskoga zatvora premješten je u Kazneno-popravni dom u Staroj Gradiški. Zatim je promijenio nekoliko zatvora. Od 25. siječnja do 28. veljače 1948. robijao u Staroj Gradiški, potom 1. do 5. ožujka bio utamničen u zatvoru u Splitu, a od 5. ožujka do 17. srpnja u zatvoru u Šibeniku. U Šibeniku je 17. srpnja 1948. ponovno osuđen na osnovu članka 4, stavka 1, “po krivičnim djelima protiv naroda i države na 18 (osamnaest) godina lišenja slobode s prisilnim radom i 5 (pet) godina gubitka svih građanskih prava”. Kao robijaš broj 4755, zatim kao robijaš broj 554 i na kraju kao robijaš broj 55, uz “oproštenje” od tri godine, fra Julijan je od 7. listopada 1948. do 6 travnja 1962. u Staroj Gradiški “odrobijao” 15 godina ili 4929 dana. Nakon izlaska iz zatvora i kratkoga oporavka nastavio je pastoralnu službu. Tako je od 1. kolovoza 1962. do 31. srpnja 1976. bio župnik u župi sv. Ilije u Studencima kraj Imotskoga, zatim od 1. kolovoza 1976. do 31. kolovoza 1991. u župi Uznesenja Marijina u Stankovcima kraj Benkovca, skrbeći neko vrijeme i za župu Sv. Ivana Krstitelja u Banjevcima. Nove ratne nedaće nakon 1991. fra Julijan je dočekao kao župni vikar u župi sv. Mihovila u Promini. Vihor novoga rata preselio ga je u župu sv. Nikole Tavelića u Perkoviću. Nakon vojno-redarstvene operacije “Oluja” nastanio se u župnoj kući u Drnišu kao ispovjednik. Zbog narušenoga zdravlja, 6. listopada 2005., bio je premješten u samostan Gospe Karmelske u Omišu. Fra Julijanov svećenički život bio je ispunjen ratnim progonima i poratnim suđenjima i robijanjem, samo zato što je bio katolički svećenik. U knjizi “Nečastiva urota”, Visovac 1994., opisao je bez srdžbe svoj “popravak” i svima oprostio koji su ga osudili bez dokaza i mučili bez razloga. Bio je narodni svećenik i propovjednik, vesele naravi, osjetljiv na ljudske patnje, omiljen kod vjernika.