Selci Đakovački, (IKA/TU) – Vlč. Adam Tabak, svećenik Đakovačko-osječke nadbiskupije i dušobrižnik za Hrvate u Ottawi, koji je preminuo 14. prosinca, u 55. godini života i 29. godini svećeništva, ukopan je u srijedu 16. prosinca na groblju u Đakovačkim Selcima. Ukopu je prethodila misa zadušnica u ispunjenoj župnoj crkvi Snježne Gospe u Selcima Đakovačkim, koju je uz nadbiskupa Đuru Hranića, generalnog vikara Ivana Ćurića, ravnatelja dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu Tomislava Markića te veliki broj svećenika predvodio umirovljeni nadbiskup Marin Srakić.
Na početku misnog slavlja nadbiskup Srakić je obitelji pokojnog svećenika izrazio sućut uime nadbiskupije, svih svećenika, redovnika, redovnica i svih vjernika.
U homiliji je nadbiskup Hranić okupljene uputio u životopis pokojnog svećenika: vlč. Adam Tabak, sin pokojnih Josipa i Klare r. Balir, rodio se 19. kolovoza 1961. i odrastao je u toj sredini. Po završetku osnovne škole, s 15 godina, kao sjemeništarac Đakovačke i Srijemske biskupije, 1976. odlazi u Dječačko sjemenište na Šalatu u Zagreb, u želji da jednoga dana postane svećenik. Poslije dvije godine nastavlja gimnaziju i maturira 1980. na Biskupijskoj gimnaziji “J. J. Strossmayer” u Đakovu. Odmah poslije mature započinje teološki studij, koji je u 4. godini morao prekinuti i odslužiti vojni rok. Po povratku iz vojske nastavlja studij. Za svećenika ga je zaredio biskup Ćiril Kos 1. listopada 1987. godine.
Kao mladomisnik prvo je tri godine bio župni vikar u Valpovu. Godine 1990. bio je imenovan župnikom u Luču u Baranji. Nakon godinu dana izbio je rat, Baranja je bila okupirana, i morao je dijeliti prognaničku sudbinu svojih župljana. Kroz tri godine pomagao je u Biskupijskom Caritasu; ponajprije fizičkim radom. Stizali su kamioni i samo Bog zna koliko je paketa i tona karitativne pomoći prošlo preko leđa i kroz ruke vrijednog, marljivog, tihog i samozatajnog vlč. Adama. Kad više nije bilo toliko kamiona koje treba istovarivati, spremno je prihvatio službu školskog vjeroučitelja u Viljevu, radio u školi i obilazio naše izbjeglice s jedne i s druge strane granice s Mađarskom. Godine 1998. Adam se među prvima vraća u opustošeni Luč. Živi u teškim uvjetima, zadovoljan i s malo, strpljivo obnavlja devastiranu i opljačkanu župnu kuću te župne crkve u Luču i u Popovcu, koji mu je bio povjeren odmah nakon izbijanja rata.
Kad je kroz tri godine stvorio kakve-takve uvjete za život, tražio se svećenik dobrovoljac, koji je spreman otići i preuzeti hrvatsku župu sv. Leopolda Mandića u Ottawi u Kanadi. Prmeda nije znao engleski jezik, javio se vlč. Adam i odlazi u tu jednu od najmanjih hrvatskih župa u Kanadi. Bio je izuzetno cijenjen župnik. Njegovi su ga župljani silno voljeli i poštovali zbog njegove izuzetne pastirske ljubavi i revnosti, zbog njegove poniznosti i truda koji je ulagao u dobrobit svoje zajednice. Znao je strpljivo šutjeti i puno toga tiho podnositi te propatiti kako bi pomirio naše starije – dijelom već dobro situirane emigrante, ali među kojima je bilo određenih političkih podjela i napetosti – s onima koji su kao sirotinja i izbjeglice pristizali tijekom Domovinskoga rata.
Nadbiskup je u homiliji dodao kako se uvjerio da su vjernici u Ottawi cijenili pokojnog svećenika Adama te mu priznavali trijezan i mudar pristup, koji je uvelike pridonio uzajamnom prihvaćanju te stvaranju relativno složne zajednice. S obzirom da biskup ondje nema mogućnosti financijski pomagati neku župu, maloj župi, kao što je ta hrvatska sa svega 200 obitelji, prijeti opasnost da zbog nelikvidnosti bude zatvorena. I ovdje je pokojni svećenik pokazao domišljatost kako bi osigurao potrebna sredstva za financijsku održivost župe, a nikada mu nije bilo teško niti ispod časti raditi bilo koji posao. Također, bio je redovit na probama ondašnjeg KUD-a, kao i na nogometnim utakmicama, te je takve oblike okupljanja koristio za obnavljanje kontakta vjernika sa župom te za evangelizaciju svojih župljana.
“Paralelno je na vidjelo izlazila i Adamova solidarnost sa siromašnima, njegovo skrovito i tiho samozatajno pomaganje potrebnima, njegova osobna skromnost i jednostavnost života. Brojne osobe ističu njegovu plemenitost, širokogrudnost, solidarnost i darežljivost te osjećaj za druge ljude. Iznenadna i galopirajuća bolest, čiji su se prvi simptomi pojavili u listopadu, teško je pogodila ne samo njega, nego i njegove župljane u Ottawi. Dan i noć netko je bio uz njega u bolnici. Na njegovu želju dopratili su ga kući, ovamo u Selce. Svjesni teške bolesti i da ga više neće vidjeti, od njega su se u snažnom emotivnom ozračju oprostili brojni župljani Hrvatske katoličke župe sv. Lepolda Mandića u Ottawi te svećenici i redovnice Ottawske nadbiskupije euharistijskim slavljem, kojemu je nekoliko sati pred odlazak na avion predsjedao ottawski nadbiskup Terence Prendergast”, rekao je nadbiskup.
“Bolest je galopirala iznenađujuće brzo i za same liječnike te su se prognoze od nekoliko mjeseci života naglo pretvorile u svega nekoliko dana. I Bog nas ponovno sve zbunjuje i iznenađuje svojim potezima i postupcima. Pitamo se zašto je baš Adam – zasigurno jedan od revnijih i plemenitijih među nama – koji je čitavim svojim bićem bio njegov svećenik – pogođen tako teškom bolešću te je pozvan otići tako brzo i rano od nas. I u njegovu slučaju suočeni smo s otajstvom vjere. I u njegovu slučaju razum nam ne može objasniti zašto Bog stvara tamu i nevolju jednako kao i svjetlo i sreću, zašto ih povezuje u jednoj te istoj ljudskoj osobi kao nekoć u Ivanu Krstitelju, te postajemo svjesni koliko smo nemoćni i maleni u pokušaju da shvatimo Božje odluke i njegove poteze”, rekao je nadbiskup zaključujući homiliju.
Vlč. Tomislav Markić izrazio je sućut nadbiskupima, prezbiteriju Đakovačko-osječke nadbiskupije, koji je izgubio vrijednog člana, obitelji i rodbini pokojnog svećenika te župnoj zajednici iz koje je potekao. Potom je pročitao pismo sućuti koje je nadbiskupu Hraniću uputio nadbiskup Prendergast:
“Dragi Oče Nadbiskupe, neka Vam Uskrsli Gospodin Isus koji dolazi u slavi podari mir i utjehu. Ovoga nas je jutra neugodno iznenadila vijest o smrti vlč. Adama Tabaka, bez obzira što smo znali da je ozbiljno bolestan. Njegova smrt nastupila je ipak puno brže nego što smo očekivali. Hvala Vam Oče Nadbiskupe što ste nam poslali obavijest o njegovoj smrti, koju smo podijelili sa svećenicima i vjernicima naše nadbiskupije. Danas sam slavio svetu misu zadušnicu za pokojnog svećenika Adama, a u svoje molitve stavio sam i njegovu obitelj, kao i sve župljane župe sv. Leopolda Mandića ovdje u Ottawi. Također, ovih ćemo dana služiti misu zadušnicu zajedno s vjernicima njegove župe. Mnoge će ova vijest duboko potresti i dirnuti, kao što ih je dirnula misa na kojoj smo se opraštali od vlč. Adama, čemu su svjedočile i mnoge suze koje su se tada mogle vidjeti.
Susreti s vlč. Adamom bili su za mene trenuci milosti, u kojima je dolazilo do izražaja naše međusobno razumijevanje. Dijelio je sa mnom poteškoće s kojima se suočavao. Davali smo sve od sebe da ih zajedničkim trudom nadvladamo te smo tako bili velika podrška jedan drugome. Premda se borio s engleskim jezikom, to mu nije bila zapreka da dadne ono najbolje od sebe u svom pastoralnom djelovanju i u dijeljenju svojih iskustava s drugim svećenicima. Njegov osmijeh bio je prijelazan. U zajedništvu s hrvatskim vjernicima ovdje u Ottawi, uključujući vjernike susjedne francuske nadbiskupije Gatineau, zahvaljujem vam što ste nam poslali ovoga izuzetnog svećenika. Neka mu Krist, Dobri Pastir, bude milosrdan na sudu i neka ga obilno nagradi za njegov rad, a Marija, Gospa Žalosna, neka nam izmoli utjehu i mir.”
Od pokojnika se uime generacije oprostio vlč. Tomislav Ćorluka, župnik đakovačke župe Svih svetih, potom je uslijedio ukop na mjesnom groblju. Ukopne obrede predvodio je nadbiskup Hranić, a prigodnu homiliju izrekao je generalni vikar Ivan Ćurić.