Zagreb, (IKA) – Na zagrebačkom groblju Mirogoj u prijepodnevnim satima 1. rujna pokopan je akademik Anđelko Klobučar, istaknuti hrvatski skladatelj, orguljaš i glazbeni pedagog koji je umro u Zagrebu 7. kolovoza u 86. godini života. Pogrebne obrede predvodio je zagrebački pomoćni biskup Ivan Šaško, koji je zahvalio akademiku Klobučaru za njegovo služenje i ljubav koju je naviještao i svjedočio. “Ušao je u puno života glazbenika, đaka i studenata, svećenika i redovnika, istančanih znalaca ili usputnih slušatelja njegovih skladba. Ovdje smo da bismo njemu rekli hvala. Ja to činim i uime zagrebačkoga nadbiskupa, kardinala Josipa Bozanića, naše Zagrebačke nadbiskupije i Crkve u hrvatskoj domovini, ujedno izražavajući zajedništvo u osjećajima tuge svima u kojima je njegova smrt otvorila ranu ili ostavila ožiljak koji za sobom ostavlja smrt”, rekao je biskup Šaško. Dodao je kako je pokojnik prošao put traženja i pronalaženja, dvojba i sigurnosti, približavanja i odmaka, oduševljenja i razočaranja, sve do iskustva tjelesnih nemogućnosti koje su ga odvajale od najdražega, od glazbe, od orgulja. “Danas mu dugujemo zahvalnost, svaki od nas na svoj način, za darovano dvostruko svjedočanstvo koje ostaje preludijem kršćanskoga života”, rekao je biskup, pojasnivši kako je Anđelkova vjera bila istaknuta i u vremenu komunizma, dok su je mnogi zanijekali. Kao drugo svjedočanstvo istaknuo je “njegov umjetnički raskošni glazbeni izražaj darovan Crkvi”. Bio je naime među onima koji su vrhunsko umijeće ugradili u liturgiju, pozoran na njezinu nutarnju narav, ne namećući sebe, nego čuvajući smisao liturgije Crkve.
Toliko puta ne želimo spoznati i prepoznati otajstvo života, jer se u toj spoznaji nalazi i slabost i trpljenje, i grijeh koji želi da živimo u sebičnosti i zarobljenosti, upozorio je biskup, istaknuvši da je pokojni Anđelko pak upravo tu spoznaju izricao i prericao glazbom. “Poznavao je glazbeni govor, ali ne samo na razini pojmovlja, nutarnjih zakonitosti, nego na razini dara, sebedarja i odricanja od sebičnosti. S pomoću svoga darivanja, svoje žrtve, oblikovao je glazbeno umijeće svojih studenata, ali – usuđujem se reći – još više, a da to do kraja nije ni znao, oblikovao je vjerničke zajednice, onu ljepotu liturgijske glazbe koja govori o kršćanskoj ljubavi, o agape”, rekao je biskup Šaško te istaknuo da nigdje ne ostaje živjeti spomen na nekoga čovjeka tako snažno kao u molitvi, u liturgiji i njezinoj glazbi. “I baš zato što nije živio sebi i baš zato što liturgijsku glazbu nije stvarao po svojoj mjeri, nego po mjeri Božje Riječi i po vjeri Crkve, njegov spomen živi u molitvi i slavljima nas koji ostajemo na zemlji, u sigurnosti da su po Kristu nebo i zemlja, prolaznost i vječnost povezani, te da je po Kristovu vazmu i po našoj vjeri u njegovo uskrsnuće, ostvaren zagrljaj nebeskoga Oca i svijeta. U tome su zagrljaju toliki koji će i dalje reći: Pjevat ćemo Klobučarovu misu; pjevat ćemo Klobučarev psalam. On ga nije pisao da bi to bile njegove skladbe, nego da bi u njima bio vidljiv Krist i Božja ljubav po kojoj se rađa i ljubav među ljudima”, istaknuo je biskup Šaško te propovijed zaključio riječima: “Nekako zamišljam da je pokojni Anđelko pred Gospodina donio srce ispisano životnom partiturom i da je pjevušeći: Tebe žeđa duša moja, ponizno ušao u Božji zagrljaj moleći Gospodina da ispravi pokoji notni zapis, te čvrsto vjerujem da u zajedništvu svetih pjeva: Vječna je ljubav njegova. Vjerujem da i sada sluša našu molitvu i pjesmu zemlje koja uz sve naše pogrešno otpjevane životne melodije, uz sav naš nedostatak sluha, i nas mijenja u ljude koji su se spremni mijenjati po mjeri Kristova dara nove pjesme”.
Uime Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti od akademika Klobučara oprostio se njen predsjednik akademik Zvonko Kusić, nazvavši ga vrhunskim glazbenikom, umjetnikom, kolegom, učiteljem i velikim čovjekom. Podsjetio je da je Klobučar od 1958. do 2004. bio glavni orguljaš zagrebačke katedrale, od 1968. profesor na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, a od 1963. profesor na Institutu za crkvenu glazbu “Albe Vidaković”. Od 1988. bio je član suradnik, a od 1992. redoviti član HAZU, tako da je član Akademije bio ukupno 28 godina. “Njegov impozantan autorski opus istovremeno sadrži sakralne skladbe izvođački pristupačne puku kao i niz komornih partitura koje iskazuju sofisticirano iščitavanje i tome primjerenu najvišu izvedbeno-interpretacijsku razinu što uspijeva samo rijetkima. Orgulje su najbolje i najljepše opisivale njega samoga, njegovu vjeru i poniznost. U narodu je desetljećima bio prisutan po brojnim, opće prihvaćenim i prelijepim liturgijskim i pučkim crkvenim napjevima koji se svakodnevno pjevaju u hrvatskim župama i crkvama na misnim slavljima i svečanostima. U baštinu je ostavio, danas tako rijetki i potrebiti osjećaj za sveto i uzvišeno u glazbi i umjetnosti uopće. Neizmjerno mu je velik doprinos obogaćivanju hrvatske liturgijske i sakralne glazbe”, rekao je akademik Kusić.
Među osam misa akademika Klobučara istaknuo je Papinsku misu skladanu u povodu prvog posjeta pape Ivana Pavla II. Hrvatskoj 1994., praizvedenu na zagrebačkom hipodromu na najvećem euharistijskom slavlju u hrvatskoj povijesti. “Djelo Anđelka Klobučara trajno je u duhu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. On se uvrstio u red najznačajnijih ličnosti i onih velikana koji su gradili i promicali ugled naše umjetnosti i kulture, te zadužili bivše, sadašnje i buduće generacije koje će s ponosom čuvati uspomenu na njega i njegov rad. Svojim djelom zadužio je hrvatsku umjetnost i kulturu te hrvatski narod na čemu mu vječna slava i hvala”, zaključio je akademik Kusić.
Uime Razreda za glazbenu umjetnost i muzikologiju od akademika Klobučara oprostio se tajnik Razreda akademik Frano Parać. Istaknuo je da je akademik Klobučar bio poveznica svih naraštaja u institucijama u kojima je djelovao te da je jednakom iskrenošću pridonio njihovom razvoju.
Dekan Muzičke akademije Dalibor Cikojević govorio je o djelovanju akademika Klobučara u toj instituciji, dok je glavni tajnik Hrvatskog društva skladatelja Antun Tomislav Šaban rekao da je najveća veličina akademika Klobučara u tome što nikad nije izgubio životnu radost. Predsjednica Hrvatskoga društva glazbenih umjetnika Višnja Mažuran poručila je da će i buduće glazbene generacije biti ponosne na spomen Anđelka Klobučara, dok je dekan Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu dr. Tonči Matulić rekao da će o Klobučaru kao skladatelju i orguljašu teško biti reći posljednju riječ, ističe se u priopćenju HAZU-a.
Anđelko Klobučar rođen je u Zagrebu 11. srpnja 1931. godine. Studij na Muzičkoj akademiji u Zagrebu završio je 1955. g. Orgulje je usavršavao kod A. Nowakovskog u Salzburgu u razdoblju 1959. – 1960., skladateljstvo kod A. Joliveta u Parizu (1965. – 1966.). Djelovao je kao srednjoškolski profesor (od 1958. g.), kao suradnik Dubrava filma (1958. do 1963.), od 1963. djeluje kao profesor na Muzičkoj školi Blagoje Bersa, a od 1968. djeluje kao profesor na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Profesor je na Institutu za crkvenu glazbu “Albe Vidaković” od 1963. g. Bio je urednik glazbenih priloga časopisa za duhovnu glazbu Sv. Cecilija od 1969. g. Orguljaško djelovanje započeo je u crkvi Sv. Ivana u Novoj Vesi kao srednjoškolac, gdje je osnovao muški zbor još za gimnazijskih dana, koji još uvijek djeluje. Orguljaš je u župnoj crkvi Sv. Obitelji na Kanalu. Kao orguljaš zagrebačke prvostolne crkve djeluje od oko 1958. g. Postigao je najviše akademske stupnjeve: docent Muzičke akademije je od 1968.g., redoviti profesor od 1983., a od 1992. je član HAZU, i nosi titulu akademika. Dobitnik je brojnih nagrada: Milka Trnina, 1970. g., Josip Štolcer Slavenski, 1985. g., Vladimir Nazor, 1990. g., Ivan Lukačić, 1991. g., Nagrada grada Zagreba, 1996. g. (nagrada Vladimir Nazor za životno djelo).
Kao orguljaš nastupio je u mnogim zemljama: u Austriji, Njemačkoj, Italiji, Engleskoj, u bivšem SSSR-u (u Litvi), Poljskoj, Mađarskoj, Francuskoj (u prvostolnoj crkvi Notre Dame u Parizu), a u domovini valjda ne postoje orgulje na kojima nije svirao. Na orguljama zagrebačke, đakovačke i zadarske prvostolne crkve, na orguljama u Lepoglavi i na Nakićevim orguljama u Šibeniku, snimio je gramofonske ploče s brojnim djelima domaćih i stranih skladatelja. Od domaćih skladatelja izvodio je djela Pintarića, Dugana, Papandopula, Devčića, Ruždjaka, Županovića, Njirića, Markovića, Paraća, Brkanovića, Magdića, itd. Naravno, izvodio je i svoja vlastita djela.
Kao orguljaš potaknuo je da su u nas nastala mnoga djela za orgulje. U povodu izložbe djela pavlina organizirao je koncert praizvedbi skladbi hrvatskih skladatelja, koje su napisali domaći autori, nadahnuti popijevkama iz Pavlinskog zbornika. Organizirao je i koncert praizvedenih djela prigodom obilježavanja 140. obljetnice pohvalbe (kolaudacije) orgulja u zagrebačkoj prvostolnoj crkvi.
Uspješno je sudjelovao kao znanstvenik na znanstvenom skupu koji je organizirao Intsitut za crkvenu glazbu “Albe Vidaković” na KBF, zatim na proslavi 100. obljetnice časopisa Sv. Cecilija, na proslavi 900. obljetnice Zagrebačke biskupije.
Skladao je i svjetovnu orkestralnu glazbu: simfoniju, pasakalju, suite (Carevo novo ruho), glazbu za gudače, komornu glazbu, glazbu za glasovir i vokalnu glazbu, potom koncert za orgulje i orkestar, glazbene slike za orgulje i orkestar.
Za orgulje i orkestar skladao je dvije sonate, Triptih, Fantaziju, tokatu, preludije i minijature na temu “Pjesma stvorova sv. Franje”, itd.
Za područje duhovne i liturgijske glazbe skladao je popijevke (Ti Gospodine ljubiš sva bića, Smiluj mi se Gospodine, Uskrsnu pastir dobri, Dijete nam se rodilo), pripjevne psalme, poklike Evanđelju, himne (npr. Ti srca blaga istražuješ), potom glazbu za djecu (Zlatnu harfu), motete (Otče naš, Se dan, Isus že), marijanske korale, Večernje (Blažena Dj. Marije, Nedjeljnu), kantate (Preminuće sv. Franje), Euharistijsku molitvu u misi s djecom, itd. Skladao je osam misa (za Euharistijski kongres, dolazak Pape u Hrvatsku, Staroslavensku misu, misu za tri nejednaka glasa).
Važnu ulogu odigrao je kao urednik glazbenih priloga u časopisu Sv. Cecilija, na Institutu za crkvenu glazbu “Albe Vidaković” Katoličkoga bogoslovnog fakulteta. Kao orguljaš nastupao je u prvostolnoj crkvi u Zagrebu, održavao je samostalne koncerte i sudjelovao na priredbama Instituta za crkvenu glazbu.
Mješoviti pjevački zbor DPG “Bašćina”, pod ravnanjem dr. fra Izaka Špralje, na svome repertoaru ima dvije staroslavenske mise akademika Klobučara (drugu je zbor praizveo 1995. g.), zatim njegove motete “Otče naš”, “Isus že jest va viki” (također praizveden), “Se dan” (praizveden 2001). Anđeklo Klobučar bio je među stalnim pratiteljima zbora “Bašćina” na orguljama. Pjevački zbor je u zagrebačkoj katedrali 1997. g., s maestrom Klobučarom kao pratiteljem na orguljama, izveo glagoljašku misu u povodu 50. obljetnice njegova umjetničkog rada, a sudjelovao je i na koncertima Zbora održanim u Petrinji i Glini. Godine 1999. zbor “Bašćina” izveo je njegovu staroslavensku misu, skladanu u povodu 900. obljetnice Zagrebačke biskupije. Godine 2000. Zbor je u župnoj crkvi u Jastrebarskom izveo staroslavensku misu u povodu otvorenja izložbe “Od Hrvojeva do Vajsova misala” iz obiteljske zbirke Kezele, zatim u crkvi Sv. Katarine i crkvi Sv. Franje Ksaverskoga u Zagrebu, itd. U veljači 2001. Klobučarova glagoljska misa izvedena je prigodom gostovanja zbora u Dublinu, u sklopu svečanog zatvaranja Izložbe glagoljice u Trinity Collegeu.