Orahovica, (IKA) – U župnoj crkvi Našašća sv. Križa u Orahovici biskup Antun Škvorčević predvodio je 12. listopada misu zadušnicu za, 11. listopada, preminulog svećenika Božu Vukoju, umirovljenog crnačkog župnika. U koncelebraciji je bilo četrdesetak svećenika a uz rodbinu bili su osobito brojni vjernici iz župe Crnac na čelu sa župnikom Tomislavom Vučurom.
Preč. Božo Vukoja bio je čovjek iskrene vjere koju je ponio u život iz svoje hercegovačke obitelji, vjeran svećenik koji je svoje opredjeljenje za Boga i Crkvu pročistio u mnogim stradanjima. U obitelji je naučio voljeti svoj hrvatski narod. Otac ga je poučio da se ne srami zvati “Hrvat žive vatre”. Pod tim naslovom tiskao je zapise o svom životu i razmišljanja o određenim događajima iz novije prošlosti te je protumačio: “Čovjek ne može istodobno mrziti i voljeti, jer u njegovu srcu ne postoji pretinac za ljubav i pretinac za mržnju. Stoga je Hrvat žive vatre čovjek bez mržnje, nesebičan, pošten i odgovoran. On nije nacionalist, a osobito ne šovinist. Hrvat žive vatre voli svoje, a poštiva tuđe”. Posvjedočio je svoju iskrenost i snagu u obrani prava hrvatskog naroda, osobito u teško vrijeme komunizma i u doba demokratskih promjena devedesetih godina protekloga stoljeća, rekao je biskup. U zapisima “Hrvat žive vatre” preč. Božo govorio je i o svojim župničkim danima u Crncu, iskreno govoreći o propustima u svojoj pastoralnoj službi, moleći za oprost sve one koje je uvrijedio ili sablaznio, podsjetio je biskup Škvorčević, zahvalivši pokojniku za sve dobro koje je učinio vjernicima i u službi Požeške biskupije. Nakon popričesne molitve uime svećenika Našičkoga dekanata i župe Crnac oproštajnu riječ uputio je Tomislav Vučur, a uime mještana i župljana župe Crnac načelnik Općine Mato Damjan. Od pokojnika oprostio se i njegov dugogodišnji prijatelj Ivan Vekić. Generalni vikar Banjolučke biskupije Anto Orlovac izrekao je riječi oproštaja uime biskupa Franje Komarice i svećenika. Potom je povorka s mrtvim tijelom krenula od crkve prema orahovačkom groblju, gdje je pokojnik pokopan.
Božo Vukoja rodio se 23. prosinca 1920. u Rakitnom u istočnoj Hercegovini. Obitelj se preselila u Prnjavor u Bosni, gdje on završava osnovnu školu. Klasičnu gimnaziju upisuje kod isusovaca u Travniku i maturira 1940. Bogoslovnu školu pohađa u Sarajevu. Nadbiskup dr. Ivan Šarić zaređuje ga 1944. u sarajevskoj katedrali za svećenika Banjolučke biskupije. Na kraju II. svjetskog rata prelazi u Hrvatsku, krenuo je prema Sloveniji i Austriji kao dionik hrvatskoga “Križnoga puta”. Iz Bleiburga je prisilno vraćen u Jugoslaviju. Dospio je u zagrebački zatvor na Savskoj cesti, odakle je nakon ispitivanja otpušten s nalogom da se prijavi u Derventu kao mjesto svoga stalnog boravka. No, on s nadbiskupom Alojzijem Stepincem dogovara svoj ostanak u Hrvatskoj. U srpnju 1945. imenovan je za kapelana u Suhopolju. Već u listopadu te godine preuzima službu kapelana u Sopju, gdje je od svibnja 1946. pa do studenoga 1947. privremeni upravitelj župe. Od studenoga 1947. do listopada 1948. nalazi se na odsluženju vojnog roka u Puli i Kumboru u Boki kotorskoj. Dana 1. prosinca 1948. imenovan je upraviteljem župe Crnac gdje ostaje 51 godinu, sve do 22. srpnja 1999. kada je umirovljen. Godine 1951. kratko vrijeme upravljao je i župom Podravska Moslavina. Zatražio je ekskardinaciju iz Banjolučke biskupije te je 5. travnja 1982. inkardiniran u Zagrebačku nadbiskupiju. Nadbiskup Franjo Kuharić izrazio mu je priznanje i zahvalnost za zauzetost u pastoralnom radu i za vjeran svećenički život te ga je 31. listopada 1990. imenovao počasnim kanonikom Zbornog kaptola čazmansko-varaždinskog. Utemeljenjem Požeške biskupije postao je članom Prezbiterija nove mjesne Crkve kojoj je vjerno služio do umirovljenja kao župnik u Crncu te kao član Zbora savjetnika i Prezbiterskog vijeća. Od umirovljenja do smrti tijekom deset godina živio je u Orahovici.