Split, (IKA) – Svećenik Splitsko-makarske nadbiskupije don Radoslav Terzić preminuo je u Splitu 17. veljače, u 86. godini života i 62. svećeništva. Rođen je 10. rujna 1917. u Svinišću. Gimnaziju je završio u splitskom sjemeništu, a filozofsko-teološki studij na Visokoj bogoslovnoj školi u Splitu. Za svećenika je zaređen 1. lipnja 1941. u Splitu.
Pastoralno je djelovao najprije kao zamjenik bolesnog župnika na Slimenu, zatim kao župni pomoćnik u Omišu, pa kao župnik u Svinišću, Kučićima, Vranjicu, te kratko u Žrnovnici. Nekoliko puta bio je i poslužitelj susjednih župa, kad bi ostale bez svećenika. Kao umirovljenik živio je neko vrijeme u Kučićima, te više posljednjih godina do smrti u Svećeničkom domu u Splitu.

Pogrebne obrede u Svinišću u subotu 22. veljače predvodio je u koncelebraciji s pedesetak svećenika splitsko-makarski nadbiskup i metropolit Marin Barišić. Uz rodbinu i prijatelje na pogrebu je sudjelovalo i petnaestak redovnica, skupina bogoslova, vjernici rodnih Svinišća i svih drugih župa u kojima je don Rade pastoralno djelovao. U tijeku euharistijskog slavlja i pogrebnog obreda pjevao je poznati župni pjevački zbor iz Vranjica. Nadbiskup Barišić na početku je prenio sućut umirovljenih nadbiskupa Ante Jurića i Frane Franića. Zatim je u ime svoje i cijele nadbiskupije izrazio sućut don Radinoj rodbini i prijateljima, kao i župljanima Svinišća, te je istaknuo zahvalnost Bogu, don Radinim roditeljima i župi za toga dobrog i vrijednog svećenika.

U prigodnoj homiliji nadbiskup je istaknuo kako je cijeli don Radin život bio u znaku križa. Već u prvim godinama svećeništva don Rade u Omišu spremno obilazi zarobljene hrvatske domobrane, koji su bili zaraženi pjegavim tifusom, i dijeli im sakramente. I sam je obolio od pjegavca, a liječnik je tvrdio da nema nade da preživi. Tako je don Rade pokazao da je i on poput dobrog pastira bio spreman dati i život da bi mogao savjesno ispuniti svoje svećeničke obveze. Često je trebao i trpjeti za svoja svećenička uvjerenja. U 37. godini života bio je 90 dana u vojsci, a 1956. godine 8 mjeseci u zatvoru. Uza sve to ostao je uvijek plemenit, pun razumijevanja, praštanja i dobrote, primjeran u svojoj ljudskosti i svećeništvu. Nadbiskup je zahvalio i služavkama Maloga Isusa, što su don Radu s mnogo ljubavi i pažnje dvorile u njegovoj bolesti. U ime svećenika nadbiskupije od don Rade oprostio se dr. don Drago Šimundža, pastoralni vikar i prepozit Stolnog kaptola. Izrazio je don Radi zahvalnost za njegov uzoran i savjestan svećenički život i za finoću i plemenitost njegova srca, kazavši: Don Rade nam svima može biti uzor u ljubavi prema nebeskoj i zemaljskoj domovini, uzor u bogoljublju i u čovjekoljublju.

U ime župa u kojima je don Rade pastoralno djelovao od njega se oprostio don Pavao Vuković, župnik u Vranjicu. Istaknuo je kako je don Rade svojim radom zaorao duboke i plodne brazde, koje su vidljive i prepoznatljive, ali još više je dobra “nama nevidljivog, ali Bogu znanog”.
Na kraju se od don Rade oprostio don Pavao Medić, duhovnik u Sjemeništu u Splitu, kao njegov dobri prijatelj i župnik rodnog mu Svinišća dvanaest godina. “Njegovo svećeničko i ljudsko srce bilo je otvoreno prema svakom čovjeku bez obzira na zvanje, uvjerenje i svjetonazor. Susret s ljudima bio mu je uvijek otvoren, neposredan i iskren, s naglašenom sposobnošću prilagoditi se svakome. Svojim svećeničkim žarom i smislom za šalu privlačio je mlade, a razboritim pristupom i mudrim savjetima znao je reći pravu riječ starima i bolesnima. Za svakoga je imao lijepu riječ, razumijevanje i pomoć u nošenju križeva”, rekao je o pokojniku don Pavao. Don Ivan Ujević, koji poslužuje Svinišće, zahvalio je svima koji su sudjelovali u sprovodnim obredima. Prije izlaska na groblje nadbiskup je mještanima župe Svinišće prenio don Radinu želju, da neki mladić osjeti svećenički poziv, budući da je don Rade bio posljednji živući svećenik rodom iz te vjerničke župe. Na grobu se s nekoliko riječi oprostio i pokojnikov prijatelj umirovljeni sudac Ivan Svalina.