Zagreb, (IKA) – Sprovodne obrede za fra Vlatka Badurinu 8. srpnja na zagrebačkom groblju Mirogoj predvodio je zagrebački pomoćni biskup Ivan Šaško. Uz njega su bili fra Niko Barun, poglavar Provincije franjevaca trećoredaca kojoj je pripadao fra Vlatko, prof. dr. Tonči Matulić, dekan Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, na kojemu je on djelovao te fra Petar Bašić, gvardijan samostana sv. Franje u Odri u kojem je živio posljednjih godina.
Biskup je u nazočnosti mnogih redovnika, svećenika i redovnica te profesora i studenata s i mnoštva vjernika izrazio kršćansku sućut zajednici franjevaca trećoredaca te cijenjenoj braći i rodbini fra Vlatka uime zagrebačkog nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića, koji je želio doći, ali nije mogao zbog obveza u Rimu. “Ovdje smo, braćo i sestre, da bismo Bogu svojom prisutnošću i molitvom uzdignuli i prinijeli hvalu za zemaljski život našega brata, redovnika franjevca trećoredca glagoljaša, prezbitera Vlatka, koga je Bog pozvao da bi mu u Crkvi povjerio službe koje su spajale ljepotu i plemenitost rodnoga Paga, prisutnost trećoredaca diljem hrvatske domovine, akademsku formaciju na europskim učilištima i darivanje subraći u Provinciji te na Katoličkome bogoslovnom fakultetu”, kazao je biskup uvodu te nastavio: “Život koji se razdao, njegov glas i pogled, njegova promišljanja, istraživanja i izlaganja u svjetlu Isusa Krista, danas žive u plodovima koje nije lako skupiti i obuhvatiti žive u otajstvu tolikih ljudi, susreta, molitava i poticaja, utjeha i predanja, a naročito u širini odgoja i obrazovanja redovnika, studenata i studentica u rasponu koji povezuje više od trideset godina.”
Provincijal fra Niko Barun prikazao je fra Vlatkov životni put i djelovanje. Poslije djetinjstva u Lunu na Pagu u zdravoj obiteljskoj i vjerskoj sredini, klasične izobrazbe u srednjoj školi u Zagrebu i Zadru te teološkog studija u Zagrebu studirao je psihologiju i pedagogiju u Münchenu što je obilježilo njegov rad, poslanje i karakteristično djelovanje u Provinciji i Crkvi. U svojoj je zajednici tijekom više godina obavljao službe provincijala, provincijskog vikara i vijećnika, gvardijana i odgojitelja bogoslova. Kao provincijal bio je i predsjednik Konferencije viših redovničkih poglavara. “Bio je skroman, jednostavan, komunikativan, uvijek veseo, rado viđen u društvu kao čovjek, fratar, svećenik, profesor. U drugome je uvijek promatrao istinskog sugovornika. Kao psiholog i pedagog imao je vremena saslušati i čuti drugoga, što je danas za mnoge osamljene ljude vrlo važno. Ljudi traže čovjeka u kojega imaju povjerenje. Zato su fra Vlatku mnogi dolazili na osobne razgovore; doživljavali su ga kao čovjeka i fratra koji će ih razumjeti i koji će im pomoći”. Na različitim provincijskim skupovima njegovo je razmišljanje imalo snagu. U posljednje je vrijeme, i kad je bio bolestan, dolazio na susrete fratara i zanimao se za sve što se događa u Provinciji. Sudjelovao je kao stručnjak i predavač na mnogim skupovima za trajnu formaciju vjeroučitelja, redovnika i svećenika. Održao je mnoge stručne seminare, duhovne vježbe i obnove za redovnice i na taj im način želio pomoći i ohrabriti ih u vođenju zajednica i odgojnom i katehetskom radu. Zahvalni smo Bogu za tvoj dar života. Hvala ti, fra Vlatko, za tvoje plodno djelovanje u našoj Provinciji, u našoj Crkvi, za zauzetost za dobro redovništva i domovine Hrvatske. Tvoja je snaga izvirala iz Božje riječi. Neka te Gospodin nagradi vječnošću za kojom si težio, rekao je provincijal. Zatim je zahvalio na istinskoj brizi medicinskom i ostalom osoblju Zavoda za nefrologiju i dijalizu Kliničkog bolničkog centra u Zagrebu i Doma za starije i nemoćne “Kuća sv. Franje” u Odri, samostanskom liječniku, braći samostana u Odri te posebno fra Josipu Baričeviću “koji je stalno bio na usluzi za sve što je trebalo”. Na kraju je uime Provincije izrazio sućut fra Vlatkovoj braći Šimi, Miroslavu, Ivici i Nadi, njihovim obiteljima i ostaloj rodbini, župniku i župljanima Luna te brojnim fra Vlatkovim prijateljima i znancima.
Dekan Matulić podsjetio je na fra Vlatkov predani rad na Katehetskom institutu i Institutu za duhovnost KBF-a na kojima je od 1978. do 2009. predavao psihološke i pedagoške kolegije kao što su opća psihologija, razvojna psihologija, psihologija religije i drugi. Istaknuo je pristupačnost i pažnju koju je iskazivao u svom radu sa studentima, posebno u osobnom dijalogu i susretima te su mnogi od njega doista primili konkretnu pomoć i smjernice za svoje buduće odgojno i pastoralno djelovanje. Uime profesora i studenata zahvalio mu je za svijetli trag koji je kao redovnik, svećenik i profesor ostavio na Fakultetu i institutima na kojima je djelovao.
Uime obitelji fra Vlatkova nećakinja Katarina Badurina istaknula je: “Neka te Bog čuva, on će biti sretan što je dobio tako velikog čovjeka, a mi ponosni što smo te imali u svojoj obitelji. Vjeruj nam da te nećemo iznevjeriti. Imajući u mislima riječi koje si svakom od nas pojedinačno upućivao trudit ćemo se u praksi primijeniti ono što si nam govorio. Tebi na ponos!”
Nakon sprovoda slavila se misa zadušnica u crkvi Sv. Franje Ksaverskog, sjedištu Provincije franjevaca trećoredaca. Predsjedao je biskup Šaško, uz njega su bili sisački biskup Vlado Košić, provincijal fra Niko Barun, fra Jure Šarčević, predsjednik Hrvatske konferencije viših redovničkih poglavara i poglavarica, provincijal karmelićana o. Srećko Rimac, dr. Matulić, fra Petar Bašić, fra Josip Baričević, samostanski vikar u Odri, te don Mario Kosić, župnik u Lunu a koncelebrirali su mnogi svećenici, više od tridesetorice, među kojima su bila brojna braća iz Provincije, profesori s Fakulteta i fra Vlatkovi prijatelji. Mons. Šaško je polazeći od riječi iz Poslanice svetoga Pavla Korinćanima – “Ne preporučujemo vam opet sami sebe, nego vam dajemo prigodu ponositi se nama, da imate odgovor za one koji se diče licem, a ne srcem. Doista, ako bijasmo ‘izvan sebe’ – Bogu bijasmo; ako li ‘pri sebi’ – vama bijasmo” – u homiliji između ostalog rekao: Kristova nas ljubav “ne samo obuzima, nego i potiče, gura, tjera. Kristovo je poslanje u toj preobrazbi: da ne živimo sebi, nego Kristu koji za nas umrije i uskrsnu. Tako Kristovo poslanje nije radi našeg mirovanja, nego radi života u ljubavi, u zauzimanju u ljubavi. Pokojni je fra Vlatko svoj život živio u zahtjevnosti i ljepoti redovništva, a redovnici i redovnice su u biti živa slika te novosti ljubavi koja ne živi sebi; fra Vlatko je imao pristup ‘tehnikama’ proučavanja ljudske stvorenosti, dodirivao je tanahne prostore duha… Kao kršćanin, kao psiholog koji je spoznao nadspoznatljivu ljubav Kristovu, otkrivao je ‘novo stvorenje’ ne umanjujući znanstvenost. To se osjećalo ne samo u činjenici njegova svećeništva, nego u sveukupnome pristupu koji je govorio svima razumljivim jezikom susretljivosti i osmijeha, pristupačnosti i topline. Zahvalni smo Bogu za darovanost našega brata, prijatelja, suputnika Vlatka; radujemo se što će nas dočekati u nebeskom zajedništvu svetih i pratiti nas u našim koracima tragom Kristova križa i uskrsnuća koje svako trpljenje preobražava u novost”.
Uime fra Vlatkovih prijatelja, poštovatelja i znanaca na kraju se svima obratio mons. Košić, izražavajući sućut fra Vlatkovoj obitelji i redovničkoj zajednici, zahvaljujući fra Vlatku uime svih koje je susretao i kojima je pomogao, svih koji su imali povjerenja u njega, njegovu pristupačnost, ljudskost i stručnost i zahvaljujući Bogu za dar fra Vlatkova života i služenja.