Metković, (IKA) – S. Dominika Vidović, članica splitske Provincije sv. Josipa Družbe služavki Malog Isusa pokopana je 15. svibnja na gradskom groblju Sv. Ivana u Metkoviću. Sprovodne obrede predvodio je fra Lukica Vojković, kapelan župe sv. Ilije u Metkoviću, uz petoricu svećenika, brojnih sestara služavki Malog Isusa, rodbine i vjernika. Pjevanje su predvodili pučki pjevači župe sv. Ilije. Prije pokopa od pokojnice se uime Provincije oprostila s. Maneta Mijoč, prikazujući životni put s. Dominike.
Misu zadušnicu u ispunjenoj samostanskoj kapeli predvodio je mons. Mile Vidović u koncelebraciji s don Stankom Vrnogom i don Radojkom Vidovićem. Pjevale su redovnice pod vodstvom s. Vedrane Krstičević. U homiliji mons. Vidović posebno je istaknuo vjerničku hrabrost pokojne s. Dominike, koju je na osobit način pokazala prigodom svoga ulaska u Družbu služavki Maloga Isusa u jeku II. svjetskoga rata, 1943. godine. Pokazala je i neobičnu hrabrost i pouzdanje u Boga i u najtežim danima što ih je Družba doživjela 1949. godine, kada se i sama našla u onim izbjegličkim kolonama sestara u kojima su pod prisilom komunističke vlasti morale napustiti Bosnu i u bijegu tražile spas. Svojom pojavom i vedrinom duha ulijevala je ohrabrenje svima nama, posvjedočio je mons. Vidović.
Sestra Dominika Vidović, rođena je 9. rujna 1924. u Vidonjama, u katoličkoj obitelji oca Joze i majke Ivane rođene Matić. Godine 1943. dolazi u kuću maticu Družbe služavki Malog Isusa u Sarajevu i priprema se za redovnički život. Godine 1945. tamo je započela novicijat. Privremene redovničke zavjete položila je 1946., a doživotne 1952. u Zagrebu. Poslije nje u Družbu služavki Malog Isusa došle su i dvije njezine sestre: pok. s. Boromea i pok. s. Krispina.
Nakon položenih privremenih redovničkih zavjeta s puno ljubavi radi u kući “Egipat” u Sarajevu, u kojoj su bila smještena muška siromašna i nezbrinuta djeca. Tamo ostaje do 29. lipnja 1949., kada su vlasti Bosne i Hercegovine dale nalog da 1. srpnja sve redovnice moraju napustiti Sarajevo i Bosnu, a kuće sa svim što je u njima, djecu i starice, o kojima su sestre s ljubavlju i požrtvovno brinule, ostaviti i sve predati u ruke vlasti.
Nakon odlaska iz Sarajeva dolazi u biskupsko sjemenište u Splitu, u kojem su sestre obnašale službu domaćica. Tamo požrtvovno radi od 1. rujna 1949. do 26. rujna 1956., kada su komunističke vlasti sudskom presudom donesenom nakon montiranoga procesa zabranile djelovanje gimnazije i sjemeništa, te bogoslovnog sjemeništa, i u njih smjestili vojnu bolnicu. Tako je s. Dominika i ponovno doživjela progon vlasti. Premještena je u Mandaljenu kod Dubrovnika. Od 1958. do 1962. živi u samostanu u Omišu, gdje radi kao sakristanka u župskoj crkvi, uređuje crkvu i crkveno rublje. Od 1962. do 1968. obnaša službu predstojnice u samostanu u Perastu, a zatim tri godine radi u zajednici u Prčanju. Godine 1971., imenovana je za prvu provincijalnu savjetnicu i zamjenicu provincijalne glavarice. Tu službu vjerno obnaša kroz šest godina, a ujedno i službu predstojnice u provincijalnoj kući, u samostanu sv. Ane u Splitu. Bila je to prva Provincijalna uprava, nakon što je, zbog povećanog broja sestara, Družba podijeljena u tri Provincije: splitsku, sarajevsku i zagrebačku. Pred Provincijalnom upravom našao se veliki zadatak formiranja i organiziranja života u Provinciji. Godine 1977. Provincija preuzima vođenje domaćinstva u svećeničkoj kući u Grottaferrati u Rimu. S. Dominiki povjerena je služba domaćice u toj kući, u kojoj požrtvovno i zauzeto radi do 1994. godine. Vrata te kuće bila su otvorena svim hrvatskim svećenicima nisu smjeli poći u svoju domovinu Hrvatsku. Ovdje često navrate visoki crkveni i civilni gosti, svećenici i sestre koje studiraju u Rimu, oni koji dolaze na liječenje, i prolaznici. Sestre tiho i samozatajno rade, vjerne i pouzdane u svom ljudskom i redovničkom svjedočenju. S. Dominika kao brižna domaćica bila je duša tih gostoprimstava. Bila je vrsna kuharica, spretna u svim domaćinskim poslovima. Izuzetno snažna i marljiva, pobožna, odlučna i čvrstog karaktera. Poštovala je i cijenila sve svećenike, a na osobiti način domaćina te kuće mons. Fabijana Veraju, koji je, duša u ostvarenju izgradnje i opreme novog samostana sestara Služavki Malog Isusa u Metkoviću od početka do kraja, a s. Dominika skupa s njim prati i bdije nad izgradnjom i dovršenjem samostana.
Kad joj je zdravlje bilo slabije došla je u samostan u Metkoviću. I tada ne miruje. Uz molitvu, koliko može, pomaže u kuhinji. Posljednje tri godine bolest je napredovala, i većinom je vezana uz bolesnički krevet. Svoje boli i patnje združuje s Kristom. Molitvom i strpljivim podnošenjem bolesti bez sumnje pridonosi duhovnom dobru redovničke zajednice, kao i župe sv. Ilije i cijelog mjesta. Okrijepljena otajstvima vjere, umrla je 13. svibnja.