Sprovodne obrede u nazočnosti redovnika iz Provincije predvođene provincijalnim ministrom fra Andrijom Bilokapićem, kao i braće Provincije Presvetog Otkupitelja iz Splita, obitelji i prijatelja, predvodio je fra Anselmo Stulić, gvardijan Samostana sv. Ante u Splitu na Poljudu.

Nakon naviještenog evanđelja, gvardijan fra Anselmo osvrnuo se na stvarnost smrti kao neizbježnu istinu našega života. Naglasio je kako ih je okupila donekle iznenadna smrt brata fra Antuna, ali i stvarnost Kristova uskrsnuća koja ni jedan događaj, pa tako ni ovaj ne može gledati bez nade. Fra Anselmo se osvrnuo na fra Antin svećenički i redovnički život te ga opisao kao način predanog služenja Gospodinu koji jedini daje nagradu. Zahvaljujući Gospodinu na iskazanim dobročinstvima u životu fra Ante, te spominjući kako se Gospodin proslavlja u darivanju milosrđa, gvardijan je potaknuo sve okupljene na zaufanu molitvu za dušu pokojnog brata fra Ante.

Nakon sprovodnih obreda slavljena je misa zadušnica u samostanskoj crkvi na Poljudu. Misno slavlje u zajedništvu s nekolicinom braće predvodio je provincijalni ministar fra Andrija Bilokapić. U uvodu mise fra Andrija je naglasio kako je euharistijska žrtva zajedništvo oko Kristova stola koji ujedinjuje našu vremenitost i vječnost. “S ovoga stola blagujemo mi smrtnici da bismo u punini bili za Kristovim stolom ljubavi za kojim je sada vjerujemo i naš brat fra Ante. Zato se u euharistijskom slavlju susrećemo s onima koji su prešli prag smrti, a zahvalni smo za njihovo postojanje koje nastavljaju u Bogu samome”, rekao je fra Andrija potaknuvši sve na priznanje vlastitih grijeha.

U homiliji, slijedom naviještene Božje riječi, fra Andrija je istaknuo kako su sabrani u vjeri Isusa Krista koji reče: ‘I evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta’ koja je jedna od ‘najuskrsnijih’ Gospodinovih poruka. „Da nije te Gospodinove riječi, zasigurno se u ovom sastavu ne bi nikada susreli“, spomenuo je fra Andrija te naglasio kako tu riječ uzimamo danas kao lijek našoj prolaznosti ovom zemljom jer je on jači od same smrti. „Ova je evanđeoska riječ jeka navještaja: ‘nadjenut će mu se ime Emanuel: S-nama-Bog’ i ona je ujedno sažetak Radosne vijesti kojoj je fra Ante posvetio svoj ovozemaljski hod kao redovnik i svećenik Katoličke Crkve. Stvoren na sliku Onoga koji reče svoje Ime: Bit-ću-tamo-gdje-si-ti i obdaren Njegovim značajkama, fra Ante je želio biti tamo gdje su ljudi. U njemu je postojalo nešto što privlači čovjeka čovjeku. Putujući ovom zemljom bio je onaj koji okuplja, zračio je nečim lijepim“, rekao je predvoditelj slavlja.

„Unatoč boli koja nas ovija, mi jesmo i ostajemo ljudi nade. Pjevamo: „Pa da mi je i dolinom smrti proći, zla se ne bojim, jer si ti sa mnom” (Ps 23, 4). To je razlog da i u ovom času ostajemo ljudi čija je nada puna besmrtnosti“, naglasio je fra Andrija te nastavio kako ih je „doista zatekao brzi odlazak našega fra Ante“. Nama se čini da je to prerano. No, mi nismo gospodari svoga dolaska na ovu zemlju niti odlaska s nje. Prosudbu i odluku o tome prepuštamo Onome koji nas čini postojati; koji je nas poznavao prije postanka svijeta i koji nas spoznaje u svojoj vječnosti. Obdareni Duhom, snagom svoje vjere i volje Gospodara svih gospodarâ izričemo svoj: „Amen! Budi volja tvoja“, rekao je fra Andrija.

U nastavku homilije fra Andrija je spomenuo kako „mi danas našeg brata fra Antu gledamo i mislimo u sjeni Štale i Kalvarije, u sjeni i svjetlu Božića i Časa Sina vječnog Oca“. „U otajstvu Božića Bog je došao biti-tamo-gdje-smo-mi – Emanuel. U otajstvu svoga Časa – nas čiti biti-tamo-gdje-je-on. Drugim riječima, Bog je uzeo dioništvo u našoj ljudskosti da bi nas osposobio i nama omogućio prihvatiti dioništvo u njegovu Božanstvu. Mi se zato i u sprovodnom ispraćaju naših dragih zagledamo i mislimo svoju istinu kojom nas poslužuje bogoslužje Crkve: „tvojim se vjernima, Gospodine život mijenja, a ne oduzima“. Ovdje kažemo: našem bratu Anti život si promijenio, a ne oduzeo“, naglasio je fra Andrija.

Iz dugogodišnjeg poznavanja s pokojnikom, fra Andrija je istaknuo kako su svi, bez obzira na fra Antine mane, kojih nitko nije lišen, doživljavali ga kao voljenog čovjeka. Naime, „njegova neposrednost, izravna i ponekad neispeglana riječ; njegov način postojanja učinio je fra Antu prihvaćenim čovjekom“, rekao je fra Andrija te pozvavši se na jednu od brojnih izraza sućuti istaknuo onu jedne časne sestre koja je dobro poznavala fra Antu Bilokapića jer je dugo godina s njime surađivala. U toj sućuti istaknuto je kako je fra Ante bio čovjek dobrog srca, imao je istančan osjećaj za siromahe, te da je bio veoma marljiv čovjek koji je volio rad na zemlji i svoju domovinu Hrvatsku.

Provincijalni ministar je dalje nastavio „fra Antu poznajem od djetinjstva. Zajedno smo rasli i odrastali cijeli život. Fra Ante je bio čovjek doista čista srca. Znao je voljeti. Nježnost svoje duše rado je prekrivao prividnom oporošću. S ljudima se znao i svađati, ali nikada posvađati. Nakon oštrih rasprava uvijek bi veoma brzo postajao doista mekan i srdačan; smijem reći i nježan. Takvi su bili i posljednji moji susreti s njime“, istaknuo je fra Andrija te naglasio kako fra Anti „zlopamćenje nikada nije okupiralo srce. Bila mu je strana svaka malicija; licemjerje. Ako bi i spominjao neke svoje bivše nesuglasice s ljudima to je uvijek bilo u kontekstu vedra lica i šale. Imao je izvrstan dar relativizirati naše napetosti i pretvoriti ih u šalu. Zato smo rado bili u njegovoj prisutnosti. Na našim provincijskim kapitulima, braća su znala reći: ‘njega na kapitul Provincije treba pozvati i onda kada nije član kapitula’. Rado je okupljao svu svoju rodbinu, te ljude rodne Gradine i šire. Njegovo povjerenje u ljude znalo je ići do djetinje naivnosti. Njegova naivnost i dobrota znale su biti zlorabljene“.

Osvrćući se na riječ kako je imao istančan osjećaj za siromahe, provincijalni ministar je naglasio, „doslovno je uživao kad je potrebnima dijelio novac, odjeću i drugo što je imao. Osobito je bio osjetljiv na obitelji s brojnom djecom. Prosjake na ulici uvijek je zapazio i obdario. Providnost je htjela da radi u Hrvatskim katoličkim misijama u Njemačkoj pa je to i mogao. Oko stola je okupljao znane i neznane ljude. Tu je zračio radošću“, napomenuo je propovjednik te se osvrnuo i na fra Antin žar rada na zemlji i darivanje plodova zemlje koji su plod i njegovih ruku. „Često sam se sjećao tvrdnje poznatog hrvatskog teologa Ivana Goluba: ‘da je svaki čovjek stvoren od zemlje i to one zemlje na kojoj se rodi’. On je od dječjih dana kopao, sijao, sadio, ograđivao. Za vrućina i hladnoća; rano i kasno, fra Ante je radio na njivama, vrtovima i građevinama“, rekao je  fra Andrija te na koncu uputio riječ i samom pokojniku, „dragi fra Ante, prijatelju i brate, hvala ti za kršćanske, bratske, rodbinske i ljudske odnose. Hvala Onome koji te je htio i stvorio. Hvala tebi što si pokušavao biti kršćanin, redovnik i svećenik; hvala za dobro koje si činio u Crkvi. Neka ti bude nagrada Onaj koji te je spoznavao prije postanka svijeta i koji te vječno hoće u svojoj Ljubavi. Sada budi u novom i punom zajedništvu sa svojim roditeljima Markom i Lucom; sa svojih devetero braće i sestara koji su ti, vjerujem bili na dočeku, i s mnogim drugima“, zaključio je fra Andrija.

Na kraju misnog slavlja svoju riječ sućuti uputio je fra Nedjeljko Jerkan koji je istaknuo otvorenost fra Ante Bilokapića te njegovu ljubav prema braći. Životopis i izraze sućuti sažeo je fra Bojan Rizvan, definitor i tajnik Provincije, koji je zahvalio članovima fra Antine obitelji, a osobito nećakinji s. Luciji Bilokapić i njezinim Školskim sestrama franjevkama što su u ove posljednje dane njegova ovozemaljskog života s osobitom ljubavlju i požrtvovnošću o njemu brinule, kao i svim djelatnicima Opće bolnice Zadar koji su vodili medicinsku skrb sućutno. Fra Bojan je prenio i brojne izraze sućuti, pismene i usmene, koje su stigle u Provincijalat, a među kojima valja istaknuti sućuti nadbiskupâ splitsko-makarskih Marina Barišića i Dražena Kutleše, zatim i predsjednika HBK zadarskog nadbiskupa Želimira Puljića, provincijalnih ministara franjevačkih provincija, te brojnih drugih.