Trogir, (IKA) – Na trogirskom gradskom groblju pokopana je 12. prosinca Majka Marija Josipa (Kata) Runje, OSB. Sprovodnu misu i obred pokopa u samostanskoj crkvi predvodio je splitsko-makarski nadbiskup Marin Barišić u koncelebarciji s više svećenika, a pjevanje je predvodio zbor pod ravnanjem mo Vinka Buble. Nad lijesom je zapjevao i don Marijo Čagalj. Nadbiskup Barišić u propovijedi je govorio o pokojnoj M. Josipi iznoseći svoje zapažanje kroz susrete s njom, kako je bila mudra osoba koja je znala lijepo zboriti ali je najviše govorila šuteći. Govoreći o došašću, vremenu iščekivanja istaknuo je da je to „vrijeme najdinamičnije budnosti, čekanja susreta sa Zaručnikom.” S. Josipa zasigurno je dočekala taj susret s upaljenom svjetiljkom. U tu svjetiljku nadolijevala je ulje da se ne ugasi ljubav prema Bogu. A ulje je riječ Božja, euharistija, sakramenti, molitva (za druge, svijet i Crkvu) i dobra djela. Toga je bilo u izobilju u njezinom životu. To najbolje mogu posvjedočiti sestre benediktinke koje su s njom živjele ovdje u najstarijem ženskom benediktinskom samostanu u Hrvatskoj, naglasio je nadbiskup. S. Josipa imala je lice i srce koje je znalo slušati drugoga, darovati mu pozornost i pažnju te mu dati prostora. Tek kada bi riječ drugoga utihnula, onda bi ona progovorila. Kratko i mudro. Vidjelo se da ta njezina riječ izlazi iz iskustva ljubavi. Mons. Barišić zamolio je s. Josipu i ostale pokojne benediktinke da i dalje svojim zagovorom prate samostan sv. Nikole koji već 950 godina živi i diše s gradom Trogirom. U njemu se sada nalaze samo tri benediktinke koludrice.
Uime pokojničine rodne župe Gospe Sinjske i rodnog mjesta Karakašice nekoliko riječi o pokojnici ispripovjedio je njezin sumještanin franjevac dr. Domagoj Runje. „U uspomeni svoje župe ostala je kao ona koja stupa na čelu procesije noseći barjak Kćeri Marijinih. Istakla se i u obnovi crkve Gospe Sinjske, koja je bila bombardirana za vrijeme II. svjetskog rata i to 11. rujna 1944., uoči blagdana Imena Marijina. Trebalo je za sutra pripremiti crkvu i ona je bolje nego mnogi muški iznosila pale grede, kamenja i sve ostalo što je popadalo po crkvi da bi se koliko toliko mogla urediti za euharistijska slavlja i pobožnost”, kazao je dr. Runje te nastavio: „Ali najljepša uspomena od svih je slika koju je Majka Josipa kroz čitav život pokazivala svojim likom, a koja je u nama, koji smo rođeni i odrasli u Karakašici tako bliska, draga i svakodnevna, a to je žena koja – nakon što je završila sve svoje redovite poslove – sjedne, uzme u ruke tinjele, žicu i zrnca i radi krunice. I ne samo da radi krunice, nego i miče usnama, tako da istovremeno i moli i radi.
Župnik župe sv. Lovre u Trogiru don Vinko Sanader pročitao je tekst o pokojničinom životu koji su napisale njezine sestre u samostanu. M. Marija Josipa (Kata) Runje rođena je 5. siječnja 1927. g. u Karakašici kod Sinja kao četvrto od sedmero djece Ivana i Anđe, rođene Boko. U samostan je ušla na svetkovinu sv. Josipa 19. ožujka 1946., u novicijat 1947., prve trogodišnje zavjete položila je 1948., a posvetu je imala 1951. godine. Sve do smrti predano je služila Gospodinu obnašajući razne službe. Duže razdoblje bila je priora i opatica u svom samostanu, a godinu dana bila je priora u samostanu u Rabu. Kao ekonoma u vremenu komunizma trudila se sestrama osigurati pristojan život. Nije se libila ni prokopati zid do nacionaliziranog dijela samostana i osloboditi ga od „uljeza”. Bila je milostivog srca, a osobito prema siromasima i ožalošćenima. Svaku drugu službu (primjerice, u kuhinji, na vratima i sl.) obavljala je s radošću i trudila se podmetati svoja leđa tamo gdje je najviše trebalo.