“POLJICA” – NOVI GODIŠNJAK
Poljica – Godišnjak poljičkog dekanata 18/1993. 256 stranica.
Cijena 30.000 HRD; Narudžbe: prof. Ivan Banić, Zrinsko-Frankopanska 19, 58000 Split, tel. 058/361 522
Kad je 1976. iz tiska izašao prvi broj “Poljica – lista Poljičkog dekanata”, ni sam izdavač, a to su župe Poljičkog dekanata, nije slutio da će njihov časopis dostići razinu koju je postigao u 18 godina, i da će 18. broj lista postati godišnjak. I 17 prethodnih brojeva, s ukupno 3332 stranice objavljenog teksta, ukazivali su da je riječ o ozbiljnu zborniku koji nadilazi zadane okvire dekanatskog lista. Tako i u prvom godišnjaku za 1993. g. “Poljica” donose niz zanimljivih i vrijednih članaka. U svojim “Prilozima za crkvenu povijest Poljica”, don Ivan Pivčević na 52 stranice obrađuje povijest svoga kraja u srednjoj Dalmaciji, zaokružena Jadranskim morem i rijekama Cetinom i Žrnovnicom, smještena oko planine Mosora, od doseljenja Hrvata u te krajeve. Tu su se iza pogibije kralja Miroslava 949. g. sklonila tri hrvatska velikaša, braća Tješimir, Krešimir i Elem, te su njihovi potomci oko 1015 g. utemeljili posebnu hrvatsku župu, koju su nazvali Poljica. O don Ivanu Pivčeviću, kao povjesničaru i vjeroučitelju, o 130. obljetnici njegova rođenja i 60. godišnjici smrti, iscrpno pišu dr. Slavko Kovačić i Ivan Ćubelić. U rubrici “Djedovina u umjetnosti” ističe se članak don Frane Mihanovića o poznatom likovnom umjetniku Vanji Radaušu koji je sa svojom suprugom Jelkom, mjesec dana prije smrti 24. travnja 1975. pohodio Poljica. Uz koroniku svih poljičkih župa, koja oslikava život tog kraja, posebno su zanimljivi povijesni članci, te prikazi i osvrti. (MM)

KATOLIČKI STAVOVI GLEDE UMJETNE OPLODNJE
U Cremoni u Italiji ovih je dana sud prihvatio tužbu muža koji odbija priznati očinstvo djetetu koje nosi njegova zakonita žena, a začeto je primjenom tehnike umjetnog osjemenjivanja. Muž je bio pristao na taj postupak sa sjemenom očito nepoznatog davaoca, ali nakon toga ne želi se ni zakonski smatrati ocem toga djeteta. Slučaj je i u građanskoj i u crkvenoj javnosti potaknuo ponovna neslaganja, prosvjede i razmimoilaženja. Tim povodom prenosimo iz vatikanskog dnevnika L#!osservatore romano od 19. veljače ove godine aktualni članak u kome poznati teološki publicist Gino Conceti, redoviti suradnik tih novina, iznova sažimlje suvremene katoličke stavove glede više pitanja povezanih s tim i takvim slučajevima.(K)
Tko štiti dostojanstvo djeteta?
Presuda suda u Cremoni kojom je prihvaćen zahtjev za nepriznavanje očinstva, što ga je postavio muž u odnosu na dijete koje je žena s njegovim pristankom začela primjenom tehnike umjetnog osjemjenjenja, pobudila je, kao što se moglo i predvidjeti – žive reakcije. Najviše se čuju glasovi u prilog nepoznatog djeteta koje sudskom presudom uz blagoslov zakona ostaje siroče bez zakonskoga oca. Mnogi su glasovi i u prilog napuštene žene koja je tom djetetu biološki majka.
Negodovanja su usmjerena prema muškarcu-mužu koji je, unatoč izričito datom pristanku, naknadno prekinuo bračni život zauzevši stav nepriznavanja djeteta koje je rođeno i prihvaćeno u njegovu obiteljskom gnijezdu.
Oštre su kritike upućene i talijanskom zakonodavcu koji, za razliku od drugih europskih zakonodavaca, nije zakonski sredio zamršena pitanja ljudske reprodukcije uz pomoć novih tehnologija.
Moglo bi izgledati da je puka retorika zadirati u to pitanje nakon svega što je crkveno Učiteljstvo (sjetimo se naputka “Dar života” Kongregacije za nauk vjere) najodređenije proglasilo. Premda su djelomično stručanjčki prilozi i članci u tisku prihvatljivi i s ćudorednog gledišta, s druge su strane nedovoljni i nespojivi s katoličkim naukom.
Cjelovitost pristupa ište da se barem sažeto iznova utvrdi slijedeće. Brak među krštenim osobama je sakramenat. Jednom valjano sklopljen i izvršen on je nerazrješiv. Brak je jedini prostor u kome se smije stvarati potomstvo koje mora biti plod odgovornog, slobodnog, međuosobnog i istodobnog čina bračnih drugova.
U slučaju neplodnosti jednog ili oboje bračnih drugova nikad nije dopušteno primijeniti tehniku oplodnje “in vitro” (u staklenki, odnosno izvan tijela op. prev.) ili umjetno osjemenjenje kako homologno (sjemenom muža) tako još manje heterologno (sjemenom od nekog drugog). Smatra se pak dopuštenim izvanjski zahvat pomoći bračnom činu da taj čin – normalno izvršen – postigne svoj cilj, što znači da bude plodan. Nikad pak nije dopušteno pribjeći zamjenskom majčinstvu (da žena primi u svoju utrobu zametak začet od drugih i iznese ga do rođenja – op. prev.) niti je dopušteno upotrijebiti ovulum (plodno jajašce) druge žene.
Odbacujući postupke takozvanog umjetnog začeća što ih omogućuje razvoj medicine i tehnike, Katolička Crkva štiti dostojanstvo osobe, posebice djeteta i žene, i s njime, dostojanstvo braka. Nije bez razloga što Crkva osporava težnju bračnog para ili samo jednoga od bračnih drugova, za djetetom po svaku cijenu, kad je riječ o neplodnosti ili o drugim razlozima. Dijete ne smije biti “objekt” (predmet) ni zakonitih želja. Ono je vrijednost u sebi. Ono je osoba sa svojim dostojanstvom i vlastitim nepovredivim pravima. Među njima je i pravo biti začet i rođen na čovjeka dostojan način.
Dijete, kako god bilo začeto, ima pravo roditi se i biti prihvaćeno u obiteljskom gnijezdu koje ga je htjelo, makar koristeći se popustljivošću zakona i mogućnostima medicinske znanosti. Dosljedno, ono ima pravo da ga priznaju bilološki roditelji i, ako tih nema, oni zakonski. U slučajevima umjetne oplodnje, državni zakon redovito štiti tajnu darovatelja bilo spermija bilo ovuluma. Razlozi su višestruki, posebice da bi se izbjegli eventualni sukobi između osoba koje su upletene u to začeće, i možda, također da se ne bi izazvale tjeskobe i potresi kod djeteta.
Neka zakonodavstva, da bi onemogućila nepriznavanje očinstva nakon što se dijete rodi, traže od muža pismeni pristanak. Druga zakonodavstva pak ne dopuštaju da se utvrdi bilo darovatelj, bilo darovateljica. No, ne može se poreći činjenica da, unatoč svim mjerama opreza, državni zakon ne uspijeva isključiti lomove i sukobe koji se razviju u obitelji kad dijete rastući dolazi do spoznaje da se ne nalazi u sasvim “naravnom gnijezdu” i kad dođe do loma obiteljskog zajedništva. Zakon, i onaj najdopustljiviji, ipak treba u slučaju začeća uz pomoć drugih, štititi prava osoba koje su u to umiješane. Osobito prava djeteta koje traži biti podizano, hranjeno i potpomagano sve dok ne bude imalo mogućnost samo se za sebe brinuti. Također moraju biti zaštićena prava žene-majke kojoj ostaje dijete i na koju pada odgovornost odgajati ga i podizati. Moraju također biti zaštićena i “prava” zakonskoga oca. Istina je da u tom slučaju muž nije sudjelovao drugačije osim svojim pristankom da želi dijete. No, i to je dosta za utemeljenje prava pomaganja, solidarnosti i sudjelovanja u njegovu odgoju i rastu.
Razmotrili smo ovaj slučaj u ćudoredno-zakonskom vidu. Na kraju ostaje čvrsto načelo po kojemu je nauk Katoličke Crkve o nedopuštenosti osjemenjivanja i umjetne oplodnje, osobito one heterologne, valjan i da su mu zahtjevi opravdani. I to ne samo radi izbjegavanja mogućih sukoba članova obiteljskoga gnijezda, premda ih treba ozbiljno shvatiti (a posljedica su pogrešne odluke) nego mnogo više radi toga što tehnike umjetne oplodnje proturječe dostojanstvu osobe koja ima pravo roditi se na čovjeka dostojni način i od zakonitih roditelja. Božji naum o braku i rađanju zaštita je toga dostojanstva.

ŠTO SU GOVORILI SVEĆENICI U MIMARI
“Domovinu treba braniti, ali svaki rasizam i nacizam suzbijati”
ERASMUS, časopis za kulturu demokracije (Zagreb, veljača 1994. br. 5) cijeli je posvećen okruglom stolu “Srbi i Hrvati” koji je bio održan u Zagrebu u prostorijama muzeja Mimara od 20. do 22 studenog 1993. Doslovno je s magnetofonskih zapisa preneseno sve što su sudionici govorili bilo kao predavači, bilo kao sudionici u diskusijama. Napokon, i oni koji su u više navrata i u raznim medijima iznosili zamjerke, osobito svećenicima koji su se bili odazvali na poziv organizatora tog skupa, moći će točno saznati što su i ti svećenici ondje govorili.
Od katoličkih crkvenih predstojnika bili su nazočni biskup Đuro Kokša, župnik Luka Vincetić i urednik Živko Kustić. Od pravoslavnih je bio umirovljeni protojerej Jovan Nikolić i od muslimana Hadži Ševko Omerbašić. Kustić je govorio tri puta, Vincetić dvaput, Nikolić i Omerbašić po jedanput.
U prvom nastupu Kustić je upozorio da se komunizam slomio na vrijednostima nacije i religije koje je sustavno potirao, ali da se nakon sloma komunizma javlja opasnost zloporabe nacionalnih i religijslih pripadnosti za ponovno suprotstavljanje ljudi i naroda i prikrivanje pravih razloga i ciljeva krvavih osvajanja. Nikolić je u svom izlaganju istaknuo kako je “za svakog sveštenika bolno saznanje da su mnogi zločini učinjeni od strane onih koje smo krstili, uveli u crkvenu zajednicu.” Požalio je razaranja crkvenih zgrada svih vjeroispovjesti. Upozorio je kolika se opasnost krije u poistovjećivanju vjerske i nacionalne pripadnosti i poželio “povratak izvornim načelima vjere i reevangelizaciju ovih prostora”. Vincetić je upozorio na buđenje nacionalne mržnje, požalio što je većina pravoslavnog svećenstva bez pravog razloga napustila svoje vjernike u Republici Hrvatskoj i istaknuo potrebu da se Crkve “energično distanciraju od pojava nespojivih s kršćanstvom – ustaštva i četništva. Omerbašić je, govoreći na posljednjoj sjednici, skup ocijenio povijesnim događajem izrazivši uvjerenje da “na prostorima bivše Jugoslavije postoje samo dvije snage koje mogu snažno utjecati na okončanje rata, a to su inteligencija i vjerske zajednice”. U kratkom interventu prvoga dana Vincetić je postavio pitanje zašto među gostima iz Beograda nema ni jednog čovjeka iz redova tamošnjih predstojnika Pravoslavne Crkve. U interventu na drugoj sjednici, nadovezujući se na određene tvrdnje Roksandića i Popovića, Kustić je ustvrdio da se Jugoslavija nije mogla održati ponajviše zbog toga što je “Beograd iskorištavao hrvatsku privredu iznad svih prosjeka iskorištavanja kolonija u Africi i drugdje”. Također je upozorio da je Hrvatima bilo doista nepodnošljivo u Jugoslaviji podnositi zabrane svoje narodne zastave, povijesnog grba i mnogih rodoljubnih pjesama. Kao jedan od članova svojedobne Predsjednikove komisije za pripremu prijedloga o konfederaciji, upozorio je da su Hrvati Srbima ponudili konfederaciju, a oni su je odbili. U trećem interventu, na trećoj sjednici, Kustić je upozorio da treba suzbijati uzajamne predrasude među Crkvama i narodima, da je domovina skup dragocjenih vrijednosti, a ne skup razlika od drugih, da nitko nema pravo drugoga uvjeravati koje je nacije, nego svakome priznati nacionalnost za koju se sam odlučio. Posebno je, govoreći o slobodi javne riječi i “alternativnom” tisku, upozorio da će se “Hrvati s nepovjerenjem zatvoriti prema novinama koje iskažu i najmanju jugonostalgičnost.” Tko god, makar i najobzirnije, nudi “neka globalna rješenja koja bi nas ponovno vezala u tamnicu naroda – treba računati s odbojnošću u hrvatskoj javnosti”. (K)